Pape, kao vrhovni poglavari Crkve, imaju pravo kovanja novca, koji se naziva papinskim novcem. Početak toga kovanja možemo pratiti od samoga kraja 8. stoljeća, odnosno, od pape Hadrijana I. (772. – 795.), koji je započeo kovanje srebrnih denara po uzoru na bizantske novce. Tako je na aversu bilo prikazano njegovo poprsje i ime, a na reversu križ na stepenicama te jedna izvedba natpisa Victoria, skupa sa slovima RM COMOB, koje su ukazivale na kovnicu u Rimu. Njega je naslijedio papa Lav III. (795. – 816.), koji je donio određene promjene u izgledu novca, a koje su se zadržale do sredine 10. stoljeća. Tako se na prednjoj strani novca nalazilo ime trenutnog vladara oko monograma koji je obično predstavljao riječ imperator ili Rim, dok se na stražnjoj strani novca nalazio monogram imena pape okružen natpisom Scs Petrus.
Izuzetak od toga pravila je uradilo nekoliko papa (Ivan VIII., Formoz, Ivan IX., Benedikt IV.), koji su na stražnju stranu novca postavili poprsje svetog Petra. Od pape Grgura IV. (827. – 844.) na novcu se pokraj imena vladara nalazi i ime pape za koga se novac kovao, a od Sergija III. (904. – 911.) i Anastazija III. (911. – 913.) izostavlja se naziv vladara. Od druge polovice 10. stoljeća, javljala su se oba prikaza na novcima (monogram ili poprsje svetog Petra).
Likovi na kovanicama
Prvi portret pape nalazimo na novcu Benedikta VI. (972. – 974.), gdje je on predstavljen u dosta shematiziranom prikazu poprsja s natpisom BE–NE/PA–P. Njegov nasljednik Benedikt VII. (974. – 984.) ima prikaz hrama na aversu. Nakon toga je obustavljeno kovanje papinskog novca (uz određene izuzetke), sve do kasnog 13. stoljeća, kada se ponovno javlja, u novim nominalama i s novim prikazima. Papa Urban V. (1362. – 1370.) na aversu srebrnog novca ima prikaz svoga poprsja, s natpisom Urb PP Qnts, te natpisom In Roma Urbi na reversu. Srebrni grossoni 14. stoljeća nose prikaz pape koji sjedi na aversu i dva ukrižena ključa na reversu. Papa Eugen IV. (1431. – 1447.) uvodi i zlatni papinski novac, dukat, s prikazom papinskog grba kojeg nadvisuju ukriženi ključevi i tijara, te stojeći lik svetog Petra. Na jednom primjerku iz 15. stoljeća javlja se i lik svetog Petra u malom čamcu. Papa Julije II. (1503. – 1513.) uvodi teston, srebrni novac sa natpisom na prednjoj strani i likovima sv. Petra i Pavla na stražnjoj. Scenu stigmatiziranja svetog Franje prvi put nalazimo na reversu srebrnog novca pape Siksta V. (1585. – 1590.).
U 16. stoljeću veliki srebrni novac je scudo, kada se počinju javljati sve raznolikiji prikazi, poput Bogorodice ili raznih svetaca, a često se dodaju i biblijske ili moralne fraze, povezane sa likom sveca ili simbolom koji je prikazan. Što se tiče zlatnoga novca, korišten je dupli dukat (doppia zecchino), na kojem se prikazivalo poprsje pape na aversu i sveta tri kralja na reversu ili pak stariji prikaz svetog Petra u čamcu. Nešto kasnije se javljaju i zlatnici s papinim portretom i drugim prikazima, poput poprsja Krista, sv. Petra i Pavla ili pak personifikacije Crkve. Brončani novci se češće koriste od početka 17. stoljeća, a nose prikaze papinskog grba na aversu i likove sv. Petra i Pavla na reversu. Slični prikazi su korišteni sve do 1871. godine, kada je obustavljeno papinsko kovanje. Ono je nastavljeno ponovno 1929. godine za državu Vatikan, a postoji i danas.
Papinske kovačnice
Godina kovanja rijetko se pojavljuje na novcima prije 1550. godine, tek od 17. stoljeća postaje uobičajenom praksom. Papa Grgur XVI. je donio zakon da svaki novčić treba imati naznačen izraz njegove vrijednosti. Od 16. stoljeća, graveri također stavljaju svoje oznake na novac, tako da je moguće pratiti umjetnike koji su sudjelovali u tom procesu.
Pape su koristile kovnicu u Rimu, koja se nalazila nedaleko od slavoluka Septimija Severa. U 17. stoljeću kovnica je prebačena u stražnji dio apside bazilike svetog Petra, a Bernini je čak izradio i mašinu za brže kovanje. Nakon ujedinjenja Italije u 19. stoljeću, talijanska Vlada je preuzela kovnicu, no to je trajalo do 1929. godine kada se Vatikan osamostalio i ponovno započeo samostalno kovanje. Osim Rima, kroz povijest se kovalo i u drugim gradovima, primjerice, u doba izgona papa iz Rima oni kuju svoj novac u Avignonu (1309. – 1377.). Ostali gradovi su imali kovnice jer su bili glavni gradovi kneževina koje podliježu Svetoj Stolici, ili pak na temelju određenih povlastica: Camerino (Lav X., Pavao III.), Urbino, Pesaro i Gubbio (Julije II., Lav X. i Klement XI.), Ferrara (od Klementa VIII.), Parma i Piacenza (Julije II., Pavao III.).
