Afrika je čudesni kutak pod nebeskim svodom. Svi koji ju posjete ostaju zatečeni njezinom izvornom ljepotom. Hodajući tim nepreglednim prostranstvima nemoguće je ne primijetiti kako posvuda, u skladnoj harmoniji svega što je stvoreno Božjom rukom, buja punina života. Oduševljenje posjetitelja iz svih dijelova svijeta, promatrajući taj izvorni i zaboravljeni način suživota čovjeka sa svim stvorenim, neizmjerno radosna lica ljudi koje život ne mazi hraneći ih tek mrvicama sa stola, otkriva žalosnu činjenicu koliko smo se mi, uljuđeni i napredni zapadni svijet, udaljili od istinskoga života! Stoga je svaki odlazak u Afriku ili razmišljanje o njoj svojevrsna lekcija poniznosti i povratak „na tvorničke postavke”, odnosno prilika iznova shvatiti da je u životu kudikamo važnije biti od onoga imati.
Ovim uvodnim riječima želim vas povesti u Keniju, u srce afričkoga kontinenta. Ondje dugi niz godina kao misionar djeluje bosanski franjevac fra Miro Babić, koji je ovu zemlju zavolio kao svoju vlastitu, trudeći se oko duhovne i tjelesne dobrobiti naroda u mjestu imenom Donja Subukia. Nedaleko od spomenute misije, u samoj blizini ekvatora koji po sredini siječe zemaljsku kuglu, nalazi se poznato marijansko svetište Subukia, smješteno na nestvarnih 2500 metara nadmorske visine. Ipak, iz razloga što se nalazi na ekvatoru, klimatski uvjeti su idealni za život. Budući da sam imao priliku s prijateljima iz Hrvatske posjetiti ovo vrelo milosti, želim o njemu napisati nekoliko riječi i donekle ga približiti čitateljima.
Zanimljiva je činjenica da na jeziku Masaija, nomadskoga naroda koji danas živi u Keniji i Tanzaniji, riječ subukia potječe od izraza isupuku što znači uzvišica ili visoravan. Nije potrebno objašnjavati koliko u biblijskoj povijesti, ali u tradiciji brojnih nekršćanskih religijâ brda imaju važno mjesto u vjerskom životu. Tako je npr. u kenijskom narodu Kikuju postojalo vjerovanje da je poznata planina Kenija (Mount Kenya), druga po visini u Africi, bila mjesto gdje je prebivao bog Ngai te su se u svojim molitvama okretali prema ovoj planini.
Kako je nastalo ovo zanimljivo svetište visoko na brdovitoj visoravni središnje Kenije? Sve je započelo nakon što je papa Ivan Pavao II. u dva navrata posjetio Nairobi, glavni grad Kenije. Najprije u svibnju 1980., a zatim u kolovozu 1985. tijekom održavanja Euharistijskoga kongresa. Odmah nakon prvoga posjeta pape odjeknule su diljem zemlje vijesti o ukazanjima Djevice Marije u različitim dijelovima Kenije. Među njima su bila i ukazanja u školskom centru Mogomano u župi sv. Ivana Evanđelista Subukia na području biskupije Nakuru, u vremenu od 29. kolovoza do 28. kolovoza 1984. Premda ni u Subukiji, ni u drugim dijelovima Kenije nisu nikada provedena službena ispitivanja o vjerodostojnosti ukazanja, rezultat svega bio je veliki porast pobožnosti u narodu, osobito molitva svete krunice. Već 1984. Biskupska konferencija Kenije razmišlja o ideji izgradnje jednoga središnjeg marijanskog svetišta, a kao najprikladnije mjesto uzima se biskupija Nakuru, smještena u srcu Kenije. Kada je 1985. papa Ivan Pavao II. ponovno posjetio Keniju, okupljeni biskupi upoznali su ga s pojavom brojnih ukazanja diljem zemlje zatraživši njegovo mišljenje o ovim događajima. Papa im je također savjetovao kako bi bilo najbolje izgraditi jedno zajedničko nacionalno marijansko svetište u kojem bi se gajila i promovirala zdrava pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji.
Tako je u prvim počecima na rubu župe Subukia, u mjestu Munanda, nastalo skromno svetište u kojem je otac Jones, član misijskoga Društva sv. Patrika i tamošnji župnik, postavio mali kip Djevice Marije donesen iz Irske. Na svetkovinu Velike Gospe, 15. kolovoza 1987. na početku marijanske godine, biskup biskupije Murang’a u nazočnosti brojnih vjernika blagoslovio je malo svetište u Munandi. U svibnju 1989. biskupija Nakuru je odlučila, zbog velikoga priliva vjernika, da svetište treba graditi na prostranijoj lokaciji. Tako je kupnjom zemljišta po izrazito niskoj cijeni svetište započelo svoj život na mjestu gdje se nalazi danas. Otac Jones bio je 1991. imenovan čuvarem Sela Marije Majke Božje, što je i službeni naziv svetišta. Odmah su započeli radovi krčenja šume, ograđivanje cijeloga prostora i izgradnja skromnih objekata. Nakon spomenutoga misionara čuvar svetišta od 2001. do 2006. bio je otac Ruiru, a nakon toga brigu o Gospinu selu po želji mjesnoga biskupa preuzimaju franjevci konventualci. Tada nastaje najveći zamah u građevinskom smislu, osobito kada 2008. brigu o svetištu sve do današnjega dana preuzima poljski franjevac fra Kazimerz Szulc. Po njegovu nacrtu započeta je i još se uvijek gradi predivna crkva koja je popločana kamenom koji dolazi iz hrvatskoga kamenoloma u istarskom Pazinu. Značajan datum u povijesti svetišta svakako je 8. prosinca 1991. na svetkovinu Bezgrešnoga Začeća Blažene Djevice Marije. Naime, u predvečerje ove svetkovine radnici su iznad svetišta krčili šumu, otprilike na 2700 metara nadmorske visine. U jednom trenutku opazili su vlažni dio zemlje. Kada su zakopali malo dublje, pojavio se izvor bistre vode koji ne prestaje teći sve do današnjega dana! Pronalazak ovoga izvora smatran je uistinu velikim čudom i ne bez razloga uspoređen s onim u francuskom Lourdesu. Danas je iznad originalnoga izvora podignuta mala kapelica dok voda s izvora teče do tri niža bunara: jedan je za piće, drugi za pranje ruku, a u trećem je moguće posve uroniti se u vodu. Od crkve do izvora vodi staza duž koje su postavljene postaje križnoga puta. Narod ovu vodu smatra ljekovitom i postoje mnoga svjedočanstva čudesnih iscjeljenja korištenjem vode s Marijina izvora. Jedan od dokumentiranih slučajeva je ozdravljenje Helmuta Manga, njemačkog arhitekta koji je radio u Keniji. On je u znak zahvalnosti dizajnirao i dao postaviti bijeli križ koji i danas bdije nad krajolikom ovoga predivnog svetišta u srcu Afrike. U sklopu nedovršene crkve nalazi se i kapelica trajnoga euharistijskog klanjanja, a u kripti i predivna kapelica posvećena sv. Franji Asiškom.
