U biblijskoj tradiciji postoje trenuci kada riječi više nisu dovoljne. Kada se povijest približi ponoru, proroci ne pišu manifeste, ne nude strategije i ne uljepšavaju stvarnost. Oni se oblače u kostrijet i posipaju pepelom. Tijelo tada postaje govor, a pokora postaje javni čin istine. Dok stojimo pred tom slikom proroka koji su koračali po istoj zemlji, propovijedali istu Riječ i borili se za Navještaj tjerani silom odozgo koja je gorila u njihovim grudima, pitamo se jesu li oni bili fundamentalist? Utopisti? Isključivi, nadrealni, zaneseni, bolesni, ludi… S druge strane, osjećamo da i naše vrijeme očekuje glas onih koji bi trebali povesti narod kroz Crveno more, kroz pustinju do Obećane zemlje. Gdje su? Jesu li pozaspali ili se boje?
Današnje vrijeme ponovno traži upravo takav jezik. Europa živi u sjeni rata – ne samo kao konkretnoga sukoba nego kao duha vremena. Rat se vraća u govor, u političke kalkulacije, u sigurnosne strategije i u svakodnevne medijske analize. Mir se još uvijek spominje, ali sve rjeđe kao moralni imperativ, a sve češće kao taktička želja ili prolazna faza između dvaju sukoba. U takvom ozračju korizma se ne može svesti na privatnu pobožnost, osobni post ili unutarnju disciplinu. Ona se nameće kao vrijeme kolektivnoga razlučivanja, buđenja savjesti i javne metanoje.
Korizma u ozračju rata
Rat danas nije samo oružani sukob. On je mentalni okvir u kojem se društva ponovno uče misliti kategorijama moći, blokova i neprijatelja. Europa, koja je nakon Drugoga svjetskog rata nastojala rat proglasiti neprihvatljivim sredstvom politike, danas se ponovno naoružava i privikava na govor nužnosti. Sigurnost se mjeri količinom oružja, a mir postaje krhka pauza između prijetnji. U tom procesu snažnu ulogu imaju globalne sile. Utjecaj Sjedinjenih Američkih Država, s njihovom vojno-političkom logikom i interesima, snažno oblikuje europske odluke. Odnos prema Rusiji dodatno polarizira javni prostor i produbljuje retoriku sukoba. U takvom svijetu rat se sve češće opravdava kao realnost, a ne imenuje kao moralni poraz. Najveća opasnost nije sama činjenica rata, nego prilagodba savjesti ratu. Kada nasilje prestane izazivati nutarnji nemir, a počne se prihvaćati kao neizbježan okvir povijesti, tada započinje duboki duhovni lom. Plač djece, rušenje gradova, trgovina oružjem postaje svakodnevnica. Savjest kao pokvaren sat prestaje kucati i tada nastaje lom duha i društva, tada se ulazi u zonu gdje je sve dopušteno i moguće. Tko nas je do nedavno uvjeravao i uvjerio u utopiju kako smo „nadrasli” rat i kako ga više biti neće?
Korizma koja ne šuti – kostrijet koja obvezuje Velike
Upravo tu korizma dobiva svoje puno značenje. Kršćanska vjera nikada nije smatrala rat neutralnom činjenicom. Čak i kada je govorila o obrani, znala je da rat ostaje znak raspada odnosa i neuspjeha čovječanstva. Krv nevinih uvijek ima glas pred Bogom. Kostrijet i pepeo u Svetom pismu nisu folklor ni puki simbol. Oni su znak radikalnoga priznanja krivnje, prolaznosti i odgovornosti. Tko se oblači u kostrijet, odriče se ugode, sigurnosti i ugleda. Tko se posipa pepelom, priznaje da nije gospodar povijesti. U današnjem vremenu kostrijet i pepeo ne moraju značiti doslovno odijevanje, ali znače jednako radikalnu vidljivost pokore. Znače odricanje od diplomatske uglađenosti kada ona prikriva istinu. Znače priznanje kolektivne šutnje, straha i prilagodbe. Korizmena pokora danas mora uključivati priznanje da smo se navikli na ratni govor, da smo pristali na logiku moći i da smo često izabrali mir savjesti umjesto savjesti mira. Pokora znači reći: ne pristajem da rat postane normalan.
Molitva za mir u takvom kontekstu nije pobožna gesta, nego čin duhovnoga otpora. Moliti za mir znači odbiti fatalizam i priznati da povijest nije prepuštena sili i interesima. Molitva vraća Bogu mjesto suca nad poviješću. Ali molitva koja ne košta prestaje biti molitva. Ako ne mijenja naš pogled na rat, ako nas ne čini osjetljivijima na patnju i odlučnijima u obrani dostojanstva svakoga čovjeka, ona se pretvara u ritual. Zato je danas potrebna proročka odgovornost Crkve. Papa ima jedinstvenu moralnu snagu pozvati cijelu Crkvu na dane posta, molitve i javne pokore za mir. Takav poziv ne bi bio znak slabosti, nego snage evanđelja. Isto vrijedi i za biskupe. Njihova uloga nije samo tumačiti događaje nego ih moralno rasvijetliti. Poput starozavjetnih proroka, pozvani su stati pred narod i reći da rat nije sudbina, nego grijeh; da oružje ne donosi spasenje; da mir traži obraćenje.
Znače li znakovi? Ili su izgubili snagu i značenje
Vidljivi čini – znakovi, pokorničke liturgije, hodovi pokore, dani posta i šutnje – govorili bi snažnije od bilo koje izjave. Tijelo Crkve tada bi ponovno postalo govor. Naša civilizacija zna djelovati kada nešto shvati ozbiljno. Organiziramo globalne konferencije o klimi, gasimo javnu rasvjetu, preuređujemo gradove, mijenjamo zakone zbog emisije ugljikova dioksida. Sve to pokazuje da znamo podnijeti žrtvu kada prepoznamo opasnost. Suočava li nas to možda sa činjenicom koju ne želimo susresti a koja nam govori kako je kršćanstvo izgubilo značenje, kako znakovi koje činimo i koje vrednujemo obiluju ispraznošću u koju sami ne vjerujemo. Vjerujemo li doista da molitva i pokora – metanoja mogu promijeniti tijek događaja? Ili su naše analize u rukama onih koji proučavaju socijalna gibanja i koji nam nude kompromisna rješenja.
Ali pred ratom često ostajemo na teoriji. Tu postajemo oprezni, plahi i „realistični”. Pred moći šutimo, a mir prepuštamo frazama. Time se razotkriva duboki paradoks našega vremena: spremni smo na konkretne žrtve za prirodu, ali ne i za mir. Spremni smo prihvatiti razne zakone i odredbe, ali nismo spremni stati u obranu bližnjega. Korizma nas zato stavlja pred nezaobilazno pitanje: želimo li mir samo zazivati ili ga doista graditi? Metanoja nije promjena retorike, nego promjena smjera. Ona traži cijenu, rizik i javni znak.
Ako kršćanstvo ostane na teoriji, postat će još jedna etička ponuda u pluralnom društvu koje obiluje humanim rješenjima. Kršćanstvo se nije bojalo izazova i promjena paradigme socijalnoga života. Prisjetimo se samo sv. Franje Asiškoga, sv. Dominika, sv. Nikole Tavelića, bl. Alojzija Stepinca i drugih velikana koji se nisu bojali promijeniti socijalni status pred ponudom lažnih ideala koji su im ponuđeni. Život su prihvatili u integralnom smislu u kojem nisu htjeli zanijekati dostojanstvo koje je čovjeku darovano od Boga. Svaki rat i egzistencijalna nestabilnost kao i ova nudi kompromis u diplomatiziranju stvarnosti. Možda je odgovor samo jedan, a to je da se laž prokaže a Istina nazove pravim imenom.
Crkva je izručen poziv na mučeništvo!
U svakom vremenu i generaciji moramo podnijeti račun za službu koju obnašamo. Bilo čašću, ili svjedočenjem a ponekad i životom. Romantičarsko slavlje kršćanskih mučenika u nama stvara privid lijepoga čina umiranja za ideale. U pozadini događaja nalazi se ubojstvo i ubojica, nož, mač, vješala, krv, predsmrtni hropac, mrtvac, leš, ukop i raspadanje tijela. Čim to spomenemo, odmah više nije primamljivo. Ali da, to je istina o mučeništvu koje tek svoj puni smisao poprima u retrovizoru života. Tek u prošlosti možemo prepoznati junake. Crkvi i kršćaninu današnjice izručen je poziv za mučeništvo! Ukoliko ga ne prihvati, izdat će vrijeme u kojemu živi.
Ako se, međutim, ponovno usudi obući kostrijet i pepeo, može postati snaga koja razoružava savjest svijeta. U vremenu kada Europa miriše na barut, korizma nas ne poziva da budemo promatrači, nego obraćeni svjedoci. Ne pita nas jesmo li politički mudri, nego jesmo li vjerni evanđelju koje ne govori samo o miru, nego ga utjelovljuje po našim rukama.
