O životu i radu bosanskoga franjevca fra Andrije Barukčića, koji se rodio i umro u prvoj polovici 19. stoljeća, nema mnogo pisanih tragova. Prašinu s njegova imena skinuo je podatak da je – kako o njemu piše nekolicina autora – prvi bosanskohercegovački ilirac.
Prema knjizi oblačenja i zavjetovanja franjevačkih novaka sutješkoga samostanskog područja „Liber seu Protocollum cui inscribuntur Nomina Habitu religioso donatorum in Contu et Novitiatu Suttiskensi” (Knjiga ili registar u kojem se bilježe imena onih koji su obukli odjeću kušnje u samostanu i novicijatu Sutješkom), krsnim imenom Josip Barukčić obučen je u franjevački habit 24. srpnja 1824. godine. Nakon što se školovao u sutješkoj samostanskoj školi, u habit ga je obukao sutješki gvardijan fra Ivan Kljajić. Još stoji zabilježeno da je rođen 11. studenoga 1805. g. u župi Foča. No, neki poput dr. J. Jelenića navode da je fra Andrija rođen u selu Osredak, župa Kulaši, što nije točno jer je spomenuta župa uspostavljena kao samostalna kapelanija deset godina nakon fra Andrijine smrti, a kao župa tek 1885. godine. U istoj se knjizi navodi da je nakon višestrukoga pozitivnog izjašnjavanja sve samostanske braće, 24. srpnja 1825. fra Andrija Barukčić završio godinu novicijata i položio svečane zavjete u ruke provincijala fra Marka Ostojića.
Klerici Bosne Srebrene u Europi
Fra Andrija je kao klerik sutješkoga distrikta poslan na daljnji studij u Mađarsku. Studia humanitatis ili studia humaniora završava u Subotici, filozofiju u Egeru (1828. – 1829.) i Kremenici (1829. – 1839.) te teologiju u Hlohovecu (1830. – 1831.) i Vácu (1831. – 1834.). Inače, u prvoj polovici 19. stoljeća Franjevačka provincija Bosna Srebrena, prije svega zbog siromaštva ali i zbog životno teškoga stanja pod otomanskom vlasti, šalje svoje klerike na daljnje školovanje u Mađarsku. Zabilježeno je da ih je u ovom razdoblju bilo 156, od čega najveći broj iz samostana Fojnica, pa samostanâ Kraljeve Sutjeske i Kreševa. Za njihovo stipendiranje brinuo se bečki dvor preko zaklade cara Josipa II.
Naime, sve dotad su klerici Bosne Srebrene bili raspršeni po cijeloj Europi, a najviše ih je studiralo u Italiji i Mađarskoj. Samo u Italiji bili su raspršeni na dvadesetak mjesta te je bilo teško obdržavati redovničku disciplinu. No, za Starješinstvo Bosne Srebrene veći je problem bio povratak svršenih studenata koji su nerijetko donosili druge običaje i teško se međusobno uklapali, što je opjevao fra Martin Nedić sljedećim stihovima:
Koi od nas u mladosti
Talijanski krušac jede,
On već siede do starosti
Talianom bit hotjede.
A koi je blagovao
Paprikaša magjarskoga,
Magjarštinom jest vonjao
Za života cieloga.
Drugi je problem bio što su pojedini svršeni studenti rado ostajali u zemlji primateljici tako da se sama Provincija nije mogla osloniti na njih. Stoga se Starješinstvo okrenulo ideji formiranja jednoga ili dva odgojna zavoda izvan otomanske Bosne u kojima bi bili bosanski klerici a s njima i bosanski odgojitelji. Prvi korak na ovom putu bilo je objedinjavanje svih klerika na području Austro-Ugarske Monarhije. Dotad uvijek gostoprimljivi talijanski franjevci, koji su gledali da svoju subraću iz Bosne besplatno školuju, nisu mogli više primati bosanske klerike na studij jer su prodorom francuskoga vojskovođe Napoleona Bonapartea dobrim dijelom ostali bez svoje imovine te i sami oskudijevali u svemu.
Vrijeme je to kada se u Europi, pored političkih preokreta, oblikuju moderne nacije. Nacionalne ideje zahvatile su i studente malih naroda kakav je hrvatski. Stoga ne čudi da se jedan dio bosanskih klerika, prvenstveno preko književnoga rada, uključio u ove procese, a tu svakako spada i fra Andrija Barukčić.
Fra Andrijina pjesnička ostavština
Kao student teologije u Vácu fra Andrija je napisao svoju prigodnicu u povodu imenovanja fra Rafe Barišića biskupom i apostolskim vikarom u Bosni. Ova elegija nazvana „Carmen elegiacum honoribus illustrissimi, ac Reverendissimi Domini Domini Raphaëlis Barishich…” (Vác, 1833.) (Elegijska pjesma u čast presvijetlom i preuzvišenom gospodinu, gospodinu Rafaelu Barišiću) potvrđuje njegovu pjesničku darovitost. Budući da je napisana dvije godine prije elegije fra Martina Nedića „Razgovor koga vile ilirkinje imadoše u pramalitje godine 1835.” fra Andrija s pravom zauzima mjesto prvoga ilirca Bosne. Naime, ovu titulu sve donedavno je po defaultu nosio fra Martin Nedić jer ga je tako u svom autorskom djelu „Prvi ilir Bosne fra Martin Nedić 1810 – 1895” iz 1940. g. nazvao dr. fra Rastislav Drljić.
Fra Andrija se kao klerik posebno zanimao za latinske klasike i stekao je vrsno znanje latinskoga jezika. Plod njegove ljubavi prema klasicima je i gore spomenuta elegija, kao i pjesma „Elegija u spomen ilirskom narodu” koje je 1833. g. tiskao u Vácu u Mađarskoj kao zasebnu knjigu. Ne treba smetnuti s uma da su tada knjige bile opsegom vrlo skromne, imale su tek nekoliko stranica i najčešće bile bez korica! Dio fra Andrijine poezije na latinskom jeziku, nažalost, nije sačuvan!
Spjevao je fra Andrija i pjesmu „Srčano čestitovanje”, prigodnicu upućenu fra Blažu Pejiću u povodu njegova imendana, za koju će neki reći da se u sadržajnom i značenjskom smislu ne uklapa u ideju ilirizma.
Fra Andrijino pisanje stihova na latinskom jeziku imalo je za cilj upoznati tadašnju europsku javnost s teškim stanjem njegova naroda i njegove subraće pod otomanskom vlašću. No, on u svojim pjesmama ne kuka o tom teškom stanju, nego se divi svima onima koji su ga predvodili, koji su ostali odani svojim korijenima; od fratara, državnih i crkvenih poglavara i dr.
Po svršetku studija 1834. g. fra Andrija se vraća u Bosnu. Kratko je duhovni pomoćnik u Potočanima, selu župe Podvučjak (1836. – 1837.) odakle odlazi u Kraljevu Sutjesku gdje obavlja službu meštra novaka (1837.). No, zbog bolesti tuberkuloze premješten je u Tramošnicu gdje je i umro 16. travnja 1839. i gdje mu se u mjesnom groblju nalazi grob.
O njegovoj smrti u Nekrologiju sutješkoga samostana stoji da je bio „Poëta insignis Latinus” (ugledni latinski pjesnik), a u tramošničkoj Matici umrlih (Liber Mortuorum): „Iuvenis hic arte poëtica multum excellebat” (ovaj se mladić jako isticao u pjesničkom umijeću).
Prerana fra Andrijina smrt prekinula je njegov književni rad za koji se može tek pretpostaviti koliko bi bio plodonosan. Premda je iza sebe ostavio malo toga pisanoga, ipak će ga pratiti naslov prvog ilirca Bosne!
