Ove godine (2005., op. SR) navršava se punih šezdeset godina kako su partizani na bleiburškom polju zarobili hrvatsku vojsku i poveli je s toga polja na put križa kroz Jugoslaviju.
Spominje se to zarobljavanje i put križa, ali nitko ne spominje put križa od Drine, Sarajeva, Zenice, Doboja, Bosanskog Broda, Zagreba, Celja, taj dugački, isto tako, patnički put, na kome su budući zarobljenici bombardirani, bili i žedni i gladni. Tako je Bleiburg bio samo bolni zglob dvaju putova križa tih jadnih ljudi koji su na putovima križa proveli nekoliko mjeseci.
Tih šezdeset godina nije protjeralo u zaborav žalosne događaje. Općenito se govori o tome kako se o Bleiburgu moralo šutjeti 45 godina. To jest istina, da mi, sudionici tih doživljaja, sve da smo smjeli, ne bismo o tome govorili. Teret je sudionicima nesreće buniti u sebi sjećanja na patnje. Svako sjećanje otvara rane ma koliko one zacijelile. Upravo zato jedva sam prihvatio zamolbu uredništva Kalendara sv. Ante da, barem, spomenem u ovome godišnjaku da se hrvatskom narodu dogodila jedva u njegovoj povijesti veća nesreća. Možda se čini neuvjerljivo, ali kad se sudionici te nesreće susretnu, jedva izuste koju riječ o tome upravo zato što sjećanjem rane i patnje počnu krvariti jednakom snagom kakve su bile prije šezdeset godina. Zato smo toliko godina šutjeli, pa bih i danas najradije šutio o tome iz istih razloga, makar smo sada u slobodi. Čini se da sudionici nesreće žele te teške stvari zaboraviti.
Svakako, postavlja se opravdano ljudsko pitanje: Kako čovjek može prema drugom čovjeku biti toliko nečovjek, toliko bezdušan? Čini se da u nama postoje uspavani nagoni koji se i u nezasluženoj pobjedi naoštre, tako da neki ljudi osjete da su ljudi tek kad postanu neljudi, kad svojim ponašanjem postanu životinje – ispričavam se životinjama na usporedbi – pa tako i od drugih, svojih robova, prave životinje. A, eto, to zadnje pomagalo je da podnosimo što smo podnosili. Jedna civilizirana i kulturna zemlja – Velika Britanija – predala je bijesu bezvjerstva borce kojima se kasnije kroz dvije godine pridružila u borbi prijetećeg komunizma. Kad joj je zatrebalo, otkrila je u Europi željeznu zavjesu.
Zamolio bih čitatelje Kalendara sv. Ante da mi svojim iskustvom pomognu da im priopćim svoje iskustvo s dva puta križa!
Jeste li bili gladni? Otišli ste do hladionika ili do ostave i utažili glad. Ako imate iskustvo gladi, pomislite kako je nekoliko dana biti gladan! Jeste li bili žedni? Otvorili ste slavinu ili otišli na bunar po vodu! I glad se podnosila, ali doslovce pakao žeđi je najteža muka na putu križa. Bili ste pospani? Možda neko vrijeme. A možete li zamisliti noći u kojima se ne spava, nego se samo maršira i dan i noć pa se hodajući spava i to tako što smo držali jedan drugog da jadnik pored tebe hodajući malo otkunja. Jeste li do umora pješačili? Neka vam to iskustvo pomogne da shvatite kako je pješačiti kilometre i biti ukorak, tj. trkimice s partizanskim konjima koji pored kolone na svoj način galopiraju? Nemojte se šaliti da biste izašli iz kolone i legli pod cestu! Mnogi su ostajali na obali uz cestu mrtvi, a nije ni nama živima bilo ništa bolje. Mnogi su na taj način skraćivali svoje muke. Bilo je bolnih slučajeva da su nam pred dvorišnim vratima podravske žene stavljale kabliće vode – partizan bi to prolio po našim nogama. Pomnožite, dragi čitatelji, svoje patničke doživljaje pa ćete lakše shvatiti kako je bilo onima s temperaturom, kako onima s dizenterijom! A kako je nama preživjelim sjećati se svega doživljenog! Recimo: kisnuti danima i noćima! Naš narod zna kazati: Najbolje je šutjeti.
Na putovima križa ostalo je preko šesnaest mrtvih fratara (što svećenika, što bogoslova, što sjemeništaraca). Preda mnom je granata raznijela jednoga bogoslova, a pronašao sam sjemeništarca kako nosi otkinutu nogu. Najbolje je šutjeti.
Poruka križeva i njihovih putova nije dovršena izvješćem do i od Bleiburga. Postoji još jedan put križa ravnopravan bleiburškim putovima: trebalo je prihvatiti kršćanski, redovnički i svećenički život kroz sljedećih šezdeset godina. Trebalo je čuvati vjeru, trebalo je podnositi ustrajni teret progonstva vjere, tj. vjernika. Tu ne treba hvaliti samo hrabrost svećenika, hrabrost mladih ljudi koji su svojim zvanjem svjedočili vjeru. Tu treba posebno naglasiti svjedočanstvo vaših roditelja, koji su imali jedva što pročitati, jer je svaki molitvenik ugrožavao nevjernika. A na svakom putu križa blago je bilo svima koji su znali moliti.
Ne sjećamo se ove godine samo šezdesete obljetnice Bleiburga. Sjećamo se i šezdeset godina mučeništva našeg vjernog naroda koji, i kad se oslobodio bezboštva, nije se oslobodio novih muka, novih patnja u domovinskom ratu. I njega je podnio jer je navikao trpjeti.
Sjećamo se ubijenih, zarobljenih, rastjeranih i raseljenih. Ipak nas je uvijek pomagala dobrota Božja. Bog je pomagao našu vjeru, pa se tu sjećamo riječi sv. Ivana, apostola: A ovo je sredstvo pobjede koje (sigurno) pobjeđuje svijet: naša vjera (1 Iv 5,4).
Na koncu: Kriste, zapovjedio si nam i mi te slušamo: … vi, kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: Beskorisne smo sluge. Učinili smo što smo morali učiniti (Lk 17,10).
(Godišnjak Kalendar sv. Ante 2005.)
