Kažu za Muju da on može iz Bosne, ali da Bosna ne može iz njega. Kod mene je bilo obratno: prvo je Bosna ušla u mene, a onda sam ja otišao u nju. Tek sam bio krenuo u školu kad sam u nekom astronomskom časopisu pročitao pjesmu Silvija Strahimira Kranjčevića o posljednjem čovjeku, kako na zamrznutom tlu umirućega planeta upisuje upitnik, što je na mene ostavilo dojam do danas; zatim Nikola Šop iz majčine biblioteke, sa svojim dirljivim pjesmama o Isusu ili pak eteričnim stihovima o kućicama u svemiru; pa Meša Selimović sa svojim zaguljenim i zgusnutim romanima, iz kojih sam zapamtio da, otkad sam sebe prevario, više nikom ne vjerujem; i najviše od svih, Mak Dizdar, čijega sam Kamenog spavača ponio sa sobom na služenje vojnoga roka u JNA, iako sam ga znao napamet.
Hvala Dizdaru
Dizdaru sam od svih njih najviše dužan, zato što me spasio zatvora. Naime, vojska je obilježavala Dan artiljerije, pa su u mom divizionu mene zadužili da osmislim neki program, i to u zadnji čas, jer su drugi divizioni recitale uvježbavali već tjednima. Budući da nisam nikad imao smisla za revolucionarne poeme, Dizdar mi je ponudio ruku spasa: ja sam odrecitirao nekoliko prikladnih pjesama (Zapis o petorici, Zapis o Bosni, Modra rijeka…), kolege su između njih otpjevali neke borbene pjesme, i mi smo osvojili prvo mjesto, i dva dana dopusta. Kad sam nakon nekoga vremena upao u neku nepriliku i kad su oficiri već razmišljali o tome da me daju na vojni sud, sjetili su se ona dva nagradna dana i rekli da mi opraštaju, ali da na ona dva dana zaboravim! Hvala Dizdaru!
U Sarajevu sam bio prije desetak godina, na filološkom skupu kojim je predsjedao ugledni lingvist Ismail Palić. Tom sam se prilikom uspio našetati po gradu, a da se ne gubim, zatražio sam u turističkom birou kartu, uz napomenu da sam stranac. Gospođa me pogledala ravno u oči rekla uz smijeh: Vi ovdje ne možete biti stranac. Možda je mojem osjećaju stranosti doprinijelo to što sam uvijek do tada u BiH dolazio s nekom stranom silom: kao tumač europskim promatračima u Posavini prije nego je Bosanski Brod pao; kao asistent kamere američkom dokumentaristu Alanu Raymondu koji je u Mostaru snimao film o djeci u ratu; kao prevoditelj istražiteljima Haškog suda koji su u Banjoj Luci kopali po arhivima – što je sve bilo pomalo napeto, a i engleski sam govorio više nego hrvatski.
Brbljanje i skitanje
Ali sada je sve opušteno. Gost sam fratara koji su me pozvali da nazočim jubileju Svjetla riječi i nemam drugoga posla osim da se skićem i da brbljam, a te mi obje discipline leže. Upoznajem ljude iza revije: urednika fra Danijela, Ivanu, Emila i Anu, a onda me fra Janko Ćuro odvodi u Visoko, gdje je moj otac prije Drugoga svjetskog rata pohađao gimnaziju; zašto su ga poslali onamo, nemam pojma, jer je moja familija od onih koje nemaju genetske veze s ovim krajevima; statistika kaže da ih je u Hrvatskoj pola. Stara slava vidjela se i na samostanu i u konviktu, iako je bilo tužno prolaziti golemim samostanom u kojem nije bilo nigdje nikoga. Više smo sreće imali u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji, gdje smo razgledali supermodernu kompjutorsku učionicu, a ja sam čak našao i trag svoga oca: na jednom zidu u hodniku visi golema karta, ručno izrađena prije Drugoga svjetskog rata, na kojoj su tušem ucrtani svi gradovi iz kojih su dolazili učenici, a među njima i Križevci, gdje je otac rođen. Iako u Bibliji stoji da čovjeka ne pamti ni njegovo mjesto pošto umre, eto, u Bosni se pokazalo da to ne mora biti baš tako.
Tajni znak
Za razliku od mene, stari nije bio od mnogih riječi, i iz Visokog je donio samo jednu priču. Također za razliku od mene, veoma je volio slatko, pa je tako u đačkim danima odlazio u grad na baklave, tufahije i rahat lokum, koji je posebno obožavao čitav život. Bio je neki slastičar u suterenu kome su učenici redovno odlazili, ali on je prodavao samo kolače; ako je tko želio kavu, moglo ju se dobiti u radnji preko puta, također suterenskoj, gdje se pekla. Da bude praktičnije, slastičar bi naručio kavu za svoje mušterije pa bi onda bila donesena, da je piju dok se slade; a da se ne deru preko ulice, imali su dogovorenu šifru: broj prstiju podignutih u zrak predstavljao bi broj džezvi, a broj prstiju spuštenih broj fildžana. Tako bi, na primjer, kažiprst podignut u zraku, nakon kojega bi slijedili kažiprst i srednjak spušteni u obliku obratnog slova V, značili „jedna džezva su dva fildžana”. I kako bi se mušterije smjenjivale, narudžbe bi letjele preko ulice, u brzom smjenjivanju prstiju, kao u igri šijavice.
Ali katkad bi slastičaru došao gost pa bi mu ovaj ponudio da će ga počastiti ka(h)vom i već bi prsti poletjeli u zrak. No, zapamtio je moj otac, čovjek je bio škrt, pa bi odmah u zraku narudžbu i poništio, zanijekavši je kažiprstom kako se i inače izvodi nijekanje. Budući da se sve to odvijalo brzo, nitko ne bi primijetio taj dodatni pokret, osim onoga komu je bio namijenjen – čovjeku koji je pekao kavu. Slastičarev gost bi pitao gdje je kava, slastičar bi rekao da je ovaj valjda zaspao i ponovio bi svoju nijemu narudžbu, dakako, s poništenjem.
Živi i mrtvi
Danas se u knjigama o odgoju djece savjetuje očevima da mnogo govore svojoj djeci pa valjda tako i čine. No nekad nisu to radili, očeve riječi bile su rijetke i škrte, i zato mi se valjda ta luckasta zgoda i usjekla u pamćenje. Vjerojatno je to bila i pouka, da zapamtim da se poruke mogu otkazivati u letu i da ih se ljudi odriču i prije nego su stigle naslovljeniku. I stari su znali pritisnuti tipku DELETE, nisu im trebala računala za to.
Našao sam u Bosni i drugih poznatih stvari, recimo slatku malu sliku u Kraljevoj Sutjesci, o kojoj sam čitao u knjizi Barokni deftar zagrebačke povjesničarke umjetnosti Sanje Cvetnić, na koju se dobavljač fra Grgo ponosno potpisao da bude zauvijek zapamćeno da ju je baš on pribavio. Bilo je i lijepih susreta s ljudima čije sam članke i knjige čitao, a sada sam ih mogao vidjeti licem u lice: fra Mile Babić, fra Ivan Bubalo, fra Marko Karamatić. Osim prvih susreta, ima u Sarajevu i ponovljenih, s Matom Zovkićem, koji je prije četvrt stoljeća jednom mladom filologu, tada bez diplome i bez ijedne objavljene knjige, povjerio svoj svježi prijevod Knjige o Tobiji na redakturu, i tako me uveo u svijet biblijskoga prevodilaštva; profesorom Ivom Pranjkovićem koji me svojedobno srdačno primio na doktorski studij; među ljudima iz Bosne još ima dvojica koji su odredili moj život, ali nema ih više među živima – Kruno Pranjić i fra Božo Lujić – pa ih zato pozdravljam u mislima.
Stećak u džepu
Posljednji susret s poznatošću ostavio sam za zadnji dan, kada sam posjetio Zemaljski muzej. Nisam toj činjenici pridavao značaj sve do ove godine, kada sam razmislio o utjecaju Bosanaca na moj životni put, i o čudnoj činjenici da sam toliko vezan uz Svjetlo riječi kad nemam nikakve veze s Bosnom. Ipak ima jedna! Konstantin Hörmann, utemeljitelj muzeja i blizak suradnik S. S. Kranjčevića, moj je daleki praprapraujak – baka moje bake nosila je isto prezime, a on je rođen 1850. u Bjelovaru otkud su i Beckovi; umro je iste godine kad se rodio moj otac i, tko zna, možda su baš njegove priče o Bosni bile ono što je jezičac na vagi pomaknulo kad se odlučivalo o očevu školovanju.
Nemam o svemu tome reći ništa više nego da u životu postoje čudne podudarnosti, pa je, eto, jedna od njih da sam prolazio tom lijepo obnovljenom zgradom, uz moderne vitrine s nalazima koje je i Kosta Hörmann jednom negdje pokupio, sortirao i izložio. Muzej sam napustio s gipsanim modelom stećka na kojem je lik čovjeka podignute ruke, kupljenim u suvenirnici, dar za najmlađu kćer koja želi postati arheolog. Ova ruka kaže ti da staneš i zamisliš se nad svojim rukama – napisao je o njemu Dizdar.
Lutajući entitet
Na aerodromu otkrivam da ne samo da Bosna ne može iz čovjeka, nego ni čovjek ne može iz Bosne. Avion nije došao, i ne zna se ka’ će, i nitko uopće nikome ništa ne govori. Let je najavljen, ali ga nema. Kako je ono rekao onaj lik iz Visokog – Da, ali ne! Dok u hladnoj i praznoj čekaonici teče treća večer moga boravka u Bosni, zaključujem da ne samo da nisam ovdje stranac, nego bi se čak moglo argumentirati da sam i neki njezin entitet – bezimen, koji se sastoji od samo jednoga čovjeka, i koji nema nikakvih teritorijalnih pretenzija, ali ipak i on čini njezinu zamršenu povijest i sadašnjost, ma koliko njome neodlučno plutao i lutao. U koferu je spremljena zahvalnica Svjetla riječi za suradnju. Nije to isto kao mramorna ploča u Muzeju, sa zlatnim slovima koja odaju počast Konstantinu Hörmannu i ostalima zaslužnima, ali ipak se već pomalo osjećam kao počasni Bosanac.
