Sveti Franjo Asiški na poseban je način živio evanđelje, ili njegovim rječnikom rečeno slijedio stope Gospodina našega Isusa Krista. Osim života u apsolutnom siromaštvu po uzoru na Isusa, njegov se život odlikuje specifičnom povezanošću evanđelja s pjesmom, zahvaljivanjem i radošću. On je bio siromah, ali siromah koji radosno pjeva u zahvalnosti Stvoritelju.
Franjo pjesnik
Još kao mladić, prije svoga obraćenja, rado je sa svojim prijateljima pjevao i svirao. Njegov prvi životopisac Toma Čelanski spominje da je imao glas neodoljiv, umiljat, jasan i zvučan (1Čel 83). Sigurno su te pjesme pripadale trubadurskom repertoaru onoga vremena. Pjesma će ga pratiti cijeli njegov život, a na poseban način nakon njegova obraćenja kada mu daje novo nadahnuće. Svoju radost pokazivao je pjesmom. Pa čak i u trenucima bolesti, napuštenosti i tjeskobe Franjo koristi pjesmu kao oružje protiv napasti žalosti i tuge.
Posebnu je pozornost pridavao, i braću poticao, na liturgijsko pjevanje, napose pjevanje psalama i to onih koji su izražavali nadu i hvalili siromaštvo. Međutim, Franjo je i sam bio pjesnik, a prema nekim izvorima i skladatelj. Tako navodi Asiški zbornik:
Sjedeći je počeo razmišljati i napokon je rekao: „Svevišnji, svemogući, dobri Gospodine!” Tim je riječima dodao napjev i naučio svoje drugove da to pjevaju… Pohvale Gospodnje što ih je sastavio, naime: „Svevišnji, Svemogući, dobri Gospodine” nazvao je „Pjesmom brata Sunca”, jer je Sunce od sviju stvorova najljepše i jer se najbolje može usporediti s Bogom. (AsZb 84)
Blaženi je Franjo, pošto je sastavio Pohvale Gospodnje o stvorovima, napisao i neke svete riječi s napjevom na utjehu siromašnim gospođama samostana Svetoga Damjana. (AsZb 85)
Franju je pjesma oslobađala, otvarala njegov duh divljenju, vraćala mu mladost i radost srca. Na koncu, svoj ovozemaljski put završio je u pjesmi:
Zato je ono malo dana što su ga dijelili od smrti upotrijebio za pohvale i svoje nada sve ljubljene učenike poticao je da s njim slave Krista. A sam je, koliko je mogao, zapjevao ovaj psalam: „Iz svega glasa vapijem Gospodinu, iz svega glasa Gospodina zaklinjem” itd. Pozivao je i sve stvorove da hvale Boga; i riječima što ih je nekoć sastavio pozivao ih je na božansku ljubav. Štoviše, i samu smrt je, koja je svima strašna i mrska, poticao na pohvale i njoj je veselo išao u susret i pozivao je u svoj gostinjac: „Dobro došla, sestro moja smrti!” (2Čel 217)
Univerzalna vrijednost Pjesme brata Sunca
Franjina najpoznatija pjesma, i uopće njegovo djelo, jest Pjesma brata Sunca, koja se u izvorima naziva i Pjesma stvorenja, a često se naziva i Pjesma stvorova. Njezina je specifičnost u tome što je napisana na narodnom jeziku, umbrijskom talijanskom, jeziku kojim se Franjo služio u svoje vrijeme. Drugi Franjini spisi većinom su diktirani od Franje, a njegova pismena braća su ih prevodila i zapisivala na latinskom. Zato se ova pjesma smatra jednim od najstarijih i najdragocjenijih bisera talijanskoga pjesništva i vrlo je važno djelo za talijansku književnost koja je tada bila u nastajanju.
Mnogo se rasprava vodilo o mjestu i vremenu nastanka, ali općenito se smatra da je nastala početkom 1225. godine u samostanu sv. Damjana u Asizu, gdje su živjele sveta Klara i njezine sestre. Upravo je na tom istom mjestu, samo dvadesetak godina ranije, Franjo prvi put čuo riječi Kristove kako ga pozivaju neka popravi kuću koja se ruši. Mnogi teolozi i svjetski filozofi bavili su se ovim tekstom. Vodile su se rasprave o tome je li pjesma jedinstveno djelo ili ne, odnosno o tome je li diktirana odjednom ili u dva ili više navrata s naknadnim dodavanjima; zatim o poetskoj strukturi i kritičkoj rekonstrukciji teksta, o značenju prijedloga za i sa i binoma brat i sestra; te o simbolici i biblijskoj pozadini pjesme.
Prije svega Pjesma brata Sunca uzvišena je molitva Stvoritelju napisana u stihovima, pa je onda tako i lirika. U ovoj pjesmi Franjo je u cijelosti oslikao samoga sebe jer je plod jednoga dugog duhovnog puta. Nastala je iz Franjina egzistencijalnoga iskustva i stanja duha, čovjeka spašenoga i pomirenoga sa svim stvorenjima. Iako je ispjevana u bolesti i pred smrt, ona izražava duboku i oduševljenu povezanost sa svijetom te ističe vrijednosti stvorenih bića i stvari u svijetu koji smo primili iz ruku Stvoritelja. Upravo to snažno unutarnje uvjerenje o sveopćem Božjem očinstvu, a što je opet plod njegova osobnoga mističnog iskustva, navodi Franju da ne vidi samo ljude kao braću i sestre, nego i svako stvorenje koje dolazi od istoga Oca. Tako se rađa bratstvo sa svim stvorenim. On sva stvorenja naziva bratom i sestrom. No, on se ne ograničava samo na to da ih tako nazove, već cijelim svojim životom i naučavanjem izražava veliko poštovanje prema svakom stvorenju. U pjesmi se zapravo može iščitati snaga Franjina susreta s Bogom kroz stvorenja.
Ovaj tekst često je bio predmetom istraživanja i meditacije glazbenika, slikara i književnika, a što dovoljno govori o njegovoj umjetničkoj vrijednosti i nadasve dubokom religioznom sadržaju. Tako su nastale brojne glazbene interpretacije ove pjesme, od ozbiljnih skladbi velike umjetničke vrijednosti do popularnih skladbi i melodija za mlade. A gotovo je nemoguće nabrojiti slikarske cikluse, slike, freske i mozaike, skulpture i makete, vitraje ili keramiku koja za temu imaju Pjesmu brata Sunca.
Postoje i oni koji ovu pjesmu suprotstavljaju našem ugroženom svijetu u ekološkom smislu zbog čega je sv. Franjo proglašen zaštitnikom ekologije. Postoje također svjedočanstva Židova, muslimana i hindusa, pripadnika drugih religija pa i ateista, koji se oduševljavaju Pjesmom brata Sunca, ocjenjujući je dodirnim mjestom približavanja i dijaloga s kršćanstvom. Sve ovo dokazuje i pokazuje jednu važnu stvar: Pjesma brata Sunca i danas fascinira cijeli svijet. Tekst propituje, poziva i izaziva slušatelja i čitatelja pjesme, te budi kreativnost onoga koji ga sluša.
