Svijet kakvoga su apostoli poznavali bio je pun posrtanja i padova. Razne idolatrije i vjerovanja potresali su tadašnje narode. Isto se događa i danas. Ljudi se klanjaju različitim stvarima. Neki novcu, neki jedni drugima zbog časti, moći, slave. Ovisno iz kojega djelokruga dolazili. Sve što je prirodno, ljudski, humano odbacuje se, a veliča iskrivljeno, umjetno, iščašeno. A onda se isti ti rušitelji i kvaritelji javljaju kao spasitelji i upozoravaju na klimatske promjene i tobože uništavanje prirode, iste te prirode koja je odahnula i živnula kad se čovjek maknuo u stranu uslijed pandemije. Prirode koja se preporodila usred ljudske neaktivnosti. Ako je čovjek stvoren na Božju sliku kako nas uči Knjiga Postanka, kako to da sve čini da se udalji od svoga tvorca i u svojoj oholosti zauzme njegovo mjesto. S podsmijehom i ironijom stavlja Boga u mračne kutke svoje prošlosti i sjećanja. Nastojeći pobjeći od svoje prave slike, čovjek se predaje ispraznostima i želi svoj izgled promijeniti na način koji ga onečovječuje. Svakojaka izvrtanja pojmova, shvaćanja, izlaganja tijela raznim pokusima, umjetnim intervencijama stvaraju od ljudi krivotvorine koje više ne nalikuju izvorniku. Čovjek se uzoholio i nastavlja tako, a sve uz parole dobro mi je ovako, pri tome ne uviđajući koliko je osamljen u buci i gomili drugih, njemu sličnih. Sve individualci, jedni pored drugih, prolaze, nasmiju se ovlaš, ne vide se čestito jer ih ometa virtualni svijet kojemu su se predali bez da su i pokušali ući dublje u te virove obmane i gubljenja vremena, a kamoli oduprijeti se.
Voljeli su jedni druge
Ranije je čovjek bio sumnjičav prema novotarijama. Dugo bi ih promatrao, ispitivao pa tek nakon nekoga vremena uveo u svoj život. Danas to ide u sekundi i svi se natječu tko će prvi dobiti novi program, novu igricu, staviti novu sliku, objaviti „post”. Čudno je kako nekim stvarima bezrezervno vjerujemo, a da i ne znamo odakle dolaze, a korijenima svojim se otimamo i batrgamo se sve dok ne pokleknemo u želji da zaboravimo. Vjeru svojih otaca zaboraviti ne možemo, sve i da hoćemo. Uvijek je u nama onaj bljesak, onaj trn, ono svjetlo, ona Riječ. Dosta ti je moja milost, kaže Gospodin Pavlu. Lik roditelja koji nas podsjeća, upućuje, kazuje, tumači. Svećenik, časna sestra, vjeroučitelj, svi su tu da bi nas poučili, svako na sebi svojstven način. Istina, danas je to puno drukčije nego nekada kad su…
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]
