Uza sve druge čimbenike, prije svih Dubrovčane i njemačke rudare Sase, nezaobilaznu ulogu u urbanizaciji srednjovjekovne Bosne odigrali su franjevački samostani čije osnivanje nakon uspostave Bosanske franjevačke vikarije 1340/41. stoji u izravnoj vezi s pojavom prvih gradskih naselja i privrednih središta. Njihovo lociranje u gradske sredine ogledalo je i potvrda novoga poslanja prosjačko-propovjedničkih redova osnovanih u XIII. stoljeća, koji se više ne povlače u kontemplaciju, kako su to još stoljeće ranije činili kartuzijanci i cisterciti, nego kao nositelji nove kulture i novog vida pobožnosti, prodiru u gradove.
U radu Prosjački redovi i urbanizacija Francuske u srednjem vijeku J. Le Goff govori o uzbudljivoj formuli koja ocrtava prijelaz iz eremitskog života na gradski, ne samo augustinaca nego i svih prosjačkih redova, postajući definicija koja označava njihovu narav kao “gradskih ljudi”. Zato se u XIII. i XIV. stoljeću u cijeloj Europi dominikanski i franjevački samostani mogu naći ponajprije u gradovima. “Karta samostana u ovo doba je u isto vrijeme i karta europskih gradova.“ Suglasno konceptu novoga redovništva i zahtjevu sv. Franje za neprestanom pokretljivošću, samostani će, ostajući pristupačni “ondašnjoj putujućoj Europi”, u pravilu biti smješteni na prometnim mjestima, obično pokraj gradskih vrata ili na raskrsnicama putova, kako se danas moteli i hoteli smještaju uz autoputove.
Put koji je Red prošao do ostvarenja ove uloge nije bio lišen kriza i nedoumica. Sam sv. Franjo, kod kojega se zagovor pustinjaštva javio kao revolt i reakcija na fenomen urbanizacije, ubrzo je uvidio da povlačenje iz života ne vodi ničemu, da se proces ne da zaustaviti, već da se u njega treba aktivno uključiti te iznutra utjecati na njegov pozitivan ljudski razvoj i rasplet. U djelu sv. Bonaventure iz 1270. navedeni su osnovni razlozi – pastoralni, ekonomski i sigurnosni – kojima se opravdava izgradnja franjevačkih samostana u gradovima.
Sa svojim univerzalnim funkcijama – religioznom, društvenom, kulturnom i ekonomskom – kao eminentno gradski red i nositelj novoga tipa pobožnosti, franjevci su od same pojave u cijeloj Europi uspostavljali norme novoga poretka. Zahvaljujući organizacijskoj shemi – podjeli na vikarije – koje su obuhvatile područja do Dalekog istoka i Kine, postali su franjevci jedna od najefikasnijih struktura Katoličke crkve. Čak je i na Dalekom istoku XIV. stoljeće stoljeće franjevaca. Djelatnost franjevačkog reda dio je europske povijesti – monastičke epohe između VIII. i XVIII. st. – u kojoj su samostani i redovničke zajednice igrali izvanrednu ulogu u kulturi, društvu, obrazovanju i životu naroda. S obzirom na univerzalnu prirodu Katoličke crkve i široko rasprostranjenu upotrebu latinskog jezika u zapadnoj Europi, crkvena kultura je bila internacionalna.
Franjevci nigdje nisu pasivni promatrači i korisnici gradskih dobara, nego aktivni čimbenici i pospješitelji rasta grada. Novom organizacijom samostansko-crkvenoga prostora klaustralnog oblika, s nekonvencionalno otvorenim dvorištima i vrtovima, s ljekarnama i hospicijima, uređenim vodovodom i kanalizacijom, sa samostanskim radionicama i knjižnicom, franjevačke zajednice su svojim pravilnim geometrijskim volumenom kao uzorom, i mimo svoje volje, poticajno djelovale na oblikovanje gradske sredine. Svi ti prostori bili su smišljeno formirani i neophodni jer je svaki samostan odgajao svoj pomladak, liječio svoje i vanjske bolesnike, pisao knjige. Veličina i raspored prostora ovisili su od konkretne namjene, broju redovnika i broju stanovnika grada koji je gravitirao samostanu. Takav franjevački samostan postaje moćno sredstvo “za širenje života”, služeći podjednako stanovnicima grada kao i redovnicima. Ostvarujući zajedništvo života skupine ljudi u jedinstvu rada, stanovanja i razonode, slijedeći oblik nekadašnje grčke i još više rimske kuće, samostan u određenom smislu poprima formu “mikropolisa”, pravog grada u gradu. Klaustar postaje glavni životni prostor, polimorfan i polivalentan, pristupačan svima, pogodan za sve oblike života: ovdje se skupljaju intelektualci i skitnice (turisti), liječe bolesni, hrane gladni, upriličuju se sastanci i razgovori, sastavljaju se oporuke, potpisuju sporazumi. Pravna izuzetost samostana će ovu njegovu ulogu pojačati pretvarajući ga u jednu vrstu intelektualnog trga – skloništa pred političkim represalijama. Takvu ulogu odigrao je sutješki samostan pruživši 1415. utočište članu Crkve bosanske Vlatku Tumarliću, svjedoku ubojstva kneza Pavla Radinovića.
Slično Ugarskoj, gdje su prvi samostani zasnovani u biskupskim sjedištima i vladarskim rezidencijama kao starim trgovačkim centrima, prvi franjevački samostani u Bosni niču također u mjestima s reputacijom crkveno-političkih i rudarsko-trgovačkih centara: Milima, Sutjesci, Olovu, Fojnici, Kreševu, Jajcu i drugim gradskim središtima. Uklapajući se u bosansku gradsku sredinu, franjevački samostani preuzimaju i neke njezine ekonomske funkcije. Vremenom, neki među njima su postali vlasnici značajnih nekretnina poput dijelova rudarskih jama čiji su im prihodi, uz brojne legate dubrovačkih i drugih trgovaca omogućavali izgradnju i opremanje crkava koje su posvuda nicale u Bosni. Jedan od značajnih aspekata socijalne funkcije franjevačkoga reda ogleda se u njegovoj kontinuiranoj aktivnosti u liječenju osoba oboljelih od kuge. U nekim bosanskim gradovima poput Jajca nalazili su se leprozoriji, u pravilu smješteni uz franjevačke samostane čiji su članovi, financijski pomagani od imućnijeg dijela gradske populacije, rukovodili njihovim radom. U njima se formirala specifična religiozna zajednica koja se može označiti jednom vrstom bratstva što pokazuje da su socijalnu funkciju franjevci znali povezati s evangelizacijom kao primarnim ciljem.
Sve su to pokazatelji iznalaženja odgovora na izazove vremena, po kojima se franjevački red bitno razlikovao od istočnih redovnika bizantske uzakonjene forme koji su, tvoreći samostan-grad kao autarkičnu cjelinu, živjeli odvojeno jedan od drugoga, radeći svoj posao u okviru zajednice ali tako da se često ni ne vide. Zapadno je monaštvo pak ostvarivalo puno zajedništvo života, rada i stanovanja sa zajedničkim radionicama, blagovaonicama i spavaonicama, uz to maksimalno otvoreni okolici.
Na istim duhovnim i kulturno-civilizacijskim premisama, prateći u stopu veliki val urbanizacije Europe, uz izgradnju desetina samostanskih zgrada i crkava, od kojih su neke bile posvećene sv. Mariji i ukrašene freskama, odvijao se franjevački misionarski rad u srednjovjekovnoj Bosni, jačajući proces njezine akulturacije u zapadnu i istočno-centralnu Europu. Jednobrodne propovjedničke crkve među kojima i mauzolejne, gotički stil u arhitekturi, slikarstvu i umjetnosti sa srednjoeuropskim i mletačko-dalmatinskim odlikama, univerzalne umjetničke teme kao kompozicije strašnog suda, angažiranje poznatih umjetnika, poput slikara Lovre Dobričevića koji je dao pečat slikarstvu Dubrovnika i Kotora i Ivana Hrelića učenika Jurja Dalmatinca, porudžbine ukrasnog crkvenog pribora poput pozlaćenih srebrenih križeva, spoj latinskog i slavenskog jezika u liturgiji, propovijed na narodnom jeziku, marijanska pobožnost, „križni put“, osnivanje trećega reda, književni rad na latinskom jeziku, osobito na polju antiheretičke literature, uloga u medicinskoj zaštiti samo su najmarkantnije pojave duhovnog rukopisa koji je ispisivao tekst Asižaninove duhovnosti.
Među najefikasnijim sredstvima duhovno-kulturološkog preoblikovanja europskih društvenih i misaonih struktura stajala je franjevačka arhitektura koja pokazuje svjesni hod prema profanome, dokumentirajući tako odricanje od posebnoga položaja Crkve. Crkveni prostor služi primarno propovijedi, a ne misi, više je sabirna dvorana nego sakralni prostor, utjelovljuje prije „narodnu“ nego „svećeničku crkvu“. Kroz dinamičnu evoluciju popraćenu stalnim reformama, franjevački samostani su kroz posebnu vezu s gradovima postali gradske institucije i faktor građanske crkvene politike.
Tako funkcionira samostan kao “tvrđava, utvrđeni grad, vrt zatvoren zidovima.”
