Što je psovka, svakomu je dobro znano pa nećemo nijednu navoditi na ovome mjestu; ne pristoji se, ni tu ni drugdje. A ipak, „psuje se sve po spisku“! Ta zar nisu narodi na brdovitom Balkanu poznati sa svoje bujne fantazije i kreativnosti baš na tom području? Nije li se u Slavena grčka božica Heba preobrazila u glagol? Ali, što je to zapravo, psovka? Nećemo ići Sokratovom metodom da o stvarima koje nas zanimaju pitamo one koji se njima služe i misle da o tome sve znaju. Psovač umije (dobro!) psovati, ali se vjerojatno nikad nije upitao: Što ja zapravo radim kad psujem? Dugotrajna i dobro uvježbana navika blokira takva pitanja.
Psovka je u susjedstvu religioznoga govora, srodna s molitvom. Dakako, sa suprotnim predznakom. Izleti čovjeku iz usta ponajviše u situaciji nemoći: što preostaje Ivičinom tati drugo doli da najprije sočno opsuje kad se čekićem udario po prstu pa tek onda eventualno otvori kutiju „Prve pomoći“. Takoreći ex nihilo izroni moćna riječ nemoći, moćna riječ u kojoj se očituje naša nemoć s obzirom na ono što nas je snašlo (ima i suprotnih primjera, doduše rijeđih, da se čuje uzdah molitve).
Ta moćna riječ nemoći nije tek ispušni ventil; ona razotkriva graničnu situaciju u kojoj se čovjek našao ili u kojoj on već oduvijek jest, samo nije o tome vodio računa. Sudara se sa svojim granicama, s ograničenošću svoje moći; sudara se s ljudima oko sebe s kojima dijeli život – pa moćna riječ njegove nemoći bude često i njima upućena. Kao da po njoj čovjek hoće iskočiti iz svoje nemoći, prigrabiti sebi moć nad drugim ili ga barem odmaknuti od sebe – pa to čini tom moćnom riječju koja sa sobom nosi želju da bude zlo drugomu, a dobro meni. Tako je to kad je naslovnik psovke drugi, bližnji koji je sve drugo samo ne bližnji. Psuj bližnjega svoga… – zar kao samoga sebe?
Da, i kao samoga sebe! Paradoksalno, to čovjek na neki način ipak čini kad se zaklinje: kad netko od njega traži da se zakune, onda moćna riječ zaklinjanja leti preko granica nemoći: nemoći da se drugome vjeruje na riječ i nemoći da se bude takav da se tebi vjeruje na riječ. Dva su tu nemoćna: onaj koji zahtijeva: „Zakuni se!“ i onaj koji zaklinjanjem zaziva zlo na sebe ili na nekoga svoga (obično na vlastitu djecu!). Ne vrijedi ona: Vaša riječ nek bude ‘Da!’ ili ‘Ne!’. Jer, nemoć traži protutežu – pa se k’o uteg u vagu baca moćna riječ nemoći. I ona daje prevagu, barem se to tako na trenutak osjeti.
Eto, psovka „pomaže“ da se prevlada nemoć, verbalno dakako, kad ne ide drugačije. A obično ne ide. Čovjek je granično biće, s nogama na zemlji, a s vrškom glave dodiruje svijet transcendencije, ono što ga nadilazi, o čemu sluti i za čim ne znajući teži. Psovka kao trag transcendencije? Svakako, ali sa suprotnim predznakom. Biti onkraj nemoći, u moći, naprosto biti. A kad psujemo, pokazujemo da zapravo ni-je-smo, da smo daleko od onog „mjesta“ na kojemu bismo, s Augustinom, mogli reći: „Dobro je! Dosta je!“
„Bez molitve – lako ćemo / Al’ bez psovke – kako ćemo / Na neprijatelja – kad krećemo“: tako piše Heinrich Heine u pjesmi koju je znakovito naslovio Strelovita molitvica i u kojoj izražava svoju apologiju psovke. Je li to baš tako jako udaljeno od onih psalama u kojima se „u mislima“ imaju neprijatelji pa se na njihovu adresu nižu takvi „zazivi“, da ih se u bogoslužnoj verziji psaltira „očistilo“? A stvar je, zapravo, jednostavna: psalmist samo stavlja pred Boga ono što ni Bog sâm ne može odbiti: da krvnik ne trijumfira nad svojom žrtvom… Heine, uvjereni ateist, osjeća da nešto nedostaje kad nema Boga – ne može se ni psovati: „Pustite nam Boga / Ni za ljubav ni za mržnju / Nego za to – da se psovat’ može.“ Ne čini li se da je to jedino što još preostaje kad ništa drugo ne „pali“? Dakle, ako Boga nema, ne može se ni psovati?!
Može, može, jer nemoć je neizbrisiva iz našega bića, kao i svijest i polet za onim onkraj nje. Ali ta moćna riječ naše nemoći ujedno pokazuje i svoju nemoć jer ona ne mijenja stvarnost, ne ukida granicu, ona ju samo potvrđuje. Sve ostaje pri starom.
Pravo uzevši, psovka kao moćna riječ nemoći ipak signalizira potrebu promjene, potrebu za čovječnošću i pravednošću. Ne radi se ni o tome da je osudimo ni o tome da je rehabilitiramo; radi se samo o tome da vidimo kamo ona pokazuje i da se onamo uputimo.
Jer, ne dospijeva li čovjek onamo kamo gleda?
(Stjepan Kušar)
