Nekome zbog nečega, ali gotovo svima su baš svibanj i lipanj najljepši mjeseci u godini. Zbog sve ljepšega vremena i topline, mirisa svježine i zelenila, cvjetnih latica bogatih behara, zbog cvrkuta ptica i sve dubljega nebeskog plavetnila.
Lijepi su dani, lijepe su noći. Češći su osmjesi na licima. A kad rascvjetaju duhovske ruže, božuri, to je to. Pravi život je počeo. Slobodan od hladnoće, spreman za rad. Polja su pripremljena, biljkice rastu slaveći stvaranje.
Nekako u to vrijeme završava i nastavna godina, prvo za maturante. Po svim su ulicama u slavlju jednoga završetka koji je istovremeno i početak toga pravog života. Oni koji su to već prošli (završili i započeli), u svibnju ili lipnju, sjećaju se svoje mature, a neki se susreću obilježavajući godišnjice. Neobični su to susreti. Nakon trideset pet godina svi su sasvim drukčiji, a opet sasvim isti kao ranije.
Dogodi se da se ne prepoznamo na prvi pogled, ali nakon nekoliko minuta, u tom izmijenjenom tijelu oči za tili čas odaju one iste nestašne djevojčice i dječake iz razreda. I opet je sve isto kao tada.
Kao da se ništa nije promijenilo. A prošao je cijeli život. Trideset pet godina. Najteža je prozivka u razredu. I spomen na one kojih više nema među nama. Sve više ih nema, učitelja i učenika. Kada se prebrojimo, tada slijedi prepričavanje, gdje smo, što smo… Posljednja godišnjica mature ostala mi je u sjećanju po jednom trenutku, kada smo nakon što smo kratko pred svima rekli „gdje smo i što smo”, svi nekako ugodno zašutjeli, smireni. Sve je nekako bilo dobro. Svačije to gdje je i što je, bilo je dobro. Kao u obitelji. Sve je dobro, samo nek’ si tu. Neka te vidim. Neka te mogu dotaknuti, zagrliti. I to je to. Nema grešaka. Nema propusta ni promašaja. Sve je dobro. Je li to bio dobar život? Ma je. Sto posto.
Život naš svagdašnji
Gledam današnje maturante. Kao i mi tada. Ništa se nije promijenilo. A sve se promijenilo. „Glavno da je gotovo. Idemo živjeti!ˮ Iako ne znaju što je to.
A samo rijetki među nama, i rijetki među današnjim mladima imaju jasan plan kamo i kuda idu i gdje žele stići.
Bitno je da se ide nekamo „u život”. Ma što to bilo, taj „život”. Divne su to priče, o ovakvim ili onakvim iskustvima, putovanjima, susretima, rastancima, sastancima, rušenjima i ponovnim stvaranjima. Divne i tople. Naše. Neki iz razreda su stvorili obitelji pa se priče množe i šire. Drugi još nisu, ali sanjaju ili rade nemilosrdno. Zapravo, svi u svojim životima uživaju, ovako ili onako i dobri su nam, takvi kakvi su. Ti životi naši svagdašnji. Jedne određuju obitelji i odnosi, druge poslovi koje rade.
Za mene je svibanj i mjesec u kojem sam diplomirala i počela raditi. Sve do sada, bez prekida. Kao da je jučer bio taj dan. Sjećam se svega, prijatelja koji su me bodrili, ispitnih pitanja, profesora, kafića u kojem smo podijelili piće za nazdraviti. Sjećam se točno svakoga slova na potvrdi. Kolegica mi je nedavno postavila pitanje, što sada mislim o tome. Bih li opet isto izabrala, studirala i radila, kada bih opet mogla birati? Ne znam odgovor. Uh. Teško je o tome i razmišljati. Iako je prošlo punih trideset godina, predobro se sjećam kako je došlo do toga da sam upisala baš taj fakultet, a ne neki drugi za koji sam se čvrsto bila odlučila i došla na prijemni ispit pa se predomislila prije pristupanja i okrenula se u drugom smjeru. Čovjek snuje, Bog odlučuje, kažu. Ne znam, ali se dogodilo. Toliko je razloga bilo protiv takve odluke, ali kako su godine odmicale, prestala sam se pitati zašto baš to jer sam osjećala „da je to baš to”.
Isto je bilo i nakon diplomiranja pri izboru specijalizacije. Ne znam što bih rekla. Kada ponovno razmislim, toliko je razloga za neke druge izbore, tada i sada, a ipak, eto. To je to.
Bih li nešto mijenjala? O, da! Sebe, naravno. To pokušavam svakodnevno.
To mi je sada posao, mijenjati, korigirati, promišljati o tome zašto, zašto, zašto baš ovako, a ne onako, je li dobro ili nije i kako se može drukčije, treba li drukčije, zašto, zašto, zašto. I gdje je smisao svih tih korekcija, promišljanja. Nikada zadovoljni, nikada savršeni, uvijek se nađe neka mana za popravljati. Kod sebe i kod drugih koji mole da ih se popravlja. „Malo sam se pokvario, pomozite mi da se popravim.” Hrđamo, krčimo, škripimo, prokišnjavamo, zujimo, gubimo se, tražimo se. Eto, trideset godina. Je li sve to imalo smisla? Ovisi o cilju koji smo si postavili. Od onoga preživjeti, bolje živjeti, imati dobro društvo oko sebe, stvoriti nešto privatno i profesionalno, do onoga osjećaja da je sve zajedno „dobro odrađen posao”.
Biti bolji
Možda ne bih o tome svemu ni promišljala baš sada, da nije pristigla jedna sasvim nova generacija pripravnika, tj. specijalizanata, mladih liječnika koji uče biti specijalisti. Godinama se događalo da se uključuju u taj posao različiti čudni ljudi koji su ostavljali dojam da su bez talenta, bez zainteresiranosti, kao da su usput došli ili kao da su došli jer nisu imali kamo, nezadovoljni, ljutiti. To je bilo tako tužno i teško za podnositi jer smatramo svoju struku malo drukčijom, sofisticiranom, nježnijom medicinskom granom od drugih disciplina pa se činilo da joj je došao kraj. No, ove godine se dogodilo da je nastupila jedna prava, zdrava, sasvim drukčija generacija, lijepih, pametnih i dobrih mladih. Ne samo jedan već cijela skupina. Sve jedan bolji od drugoga. Tako puno znaju, a tako su željni još znanja i rada koji im nije težak. Pristojni, korektni, suradljivi. Prihvaćaju i svoje i naše mjesto točno tamo gdje smo u vremenskom prolazu, bez prigovora i prijezira.
U odnosu na našu generaciju, koja se prebrojava i pomalo odlazi, njihove su startne pozicije sasvim drukčije.
Brige o svakodnevnom preživljavanju su znatno manje nego smo ih mi imali.
Znanje i informacije su dostupne sa svih strana, u verzijama i dimenzijama koje smo mi mogli samo zamišljati. A opet trebaju pomoć i vođenje kako bi mogli primijeniti sve to što znaju. Izuzetno cijenim što traže savjete, uz svoje jasne stavove o svemu, koje znaju izraziti i braniti, a bez agresije i nerealnoga rivaliteta. Nekako mi se čak čini da su bolji nego smo mi bili. To inspirira pomoći im da budu još bolji, da beskrajno umnože svoje talente i nastave popravljati svijet oko nas, nas i sebe pripravljajući put onima koji dolaze.
