Jedan od termina s kojima se vrlo često susrećemo u svakodnevnom životu zadnjih nekoliko godina svakako je termin „teorija zavjere”. Sam termin, kao i svaki drugi termin, ima svoju povijest i kontekst, uglavnom političke naravi, i vrlo se često koristi(o) kao blaža verzija za „nepodobno mišljenje”: naime, koristili su ga vladajući protiv mišljenja onih koji se s njima nisu slagali nudeći svoja vlastita objašnjenja društveno-političkih događanja. U biti, u pozadini je borba oko narativa koji će u bitnom određivati naše živote jer, kako to lijepo pokazuje M. Foucault, jedna od bitnih dimenzija vlasti kao izraza Moći jest kontrola narativa naših života: drugim riječima, ono što se nekad zvalo „ideologija”.
Mentalni virus
Sudeći po aktualnoj upotrebi, koja je poprimila epidemijske razmjere, čini se da bi se „teorija zavjere” odnosila na govor i razmišljanje osoba (pa onda, je li, i na same osobe) koje nešto stalno umišljaju, ne vjeruju u ono što im se službeno kaže te stalno dosađuju tražeći neke razloge drukčije od ponuđenih u narativu vlasti… Do te mjere da normalni i moralni građanin može već ozbiljno sumnjati u mentalno zdravlje „onih” koji pokazuju takve simptome ponašanja i sasvim je za očekivati da bi „oni” u jednom, pogodnom trenutku, jer timing je sve, trebali završiti u nekoj ustanovi… Za njihovo dobro, naravno. Narav ustanove, naravno, trebaju odrediti autoriteti kojima je, naravno, stalo do naše dobrobiti više od nas samih i koji su na vlasti, naravno, iz moralnih razloga prije svega: ako toga dosad nismo svjesni, onda i mi možda pokazujemo te neke prve asimptomatske simptome, ili nešto slično, toga mentalnog virusa.
I tako u toj atmosferi zabrinutosti i straha od svega, i fizičkoga i mentalno-intelektualnoga, s trunkom nade da se ipak možda pojavi kakav atmosferski booster, približava se i Božić te naravno neizbježna božićna priča o rođenju maloga Isusa (naravno, protiv EU tutti-frutti smjernica). I tako opet pod utjecajem atmosfere, koja bi lako mogla biti asimptomatska, čovjek, kršćanin počinje čitati/slušati tu priču iz trenutne perspektive svojih problema te simptomatskih i asimptomatskih stanja.
Kad gle, i u toj božićnoj priči ima neka zavjera, dapače više zavjera. Eto, ni u toj Svetoj knjizi čovjek ne može pronaći sanitarnoga mira od tih simptoma!
Naime, priča kaže kako se rađa novi kralj svijeta, ali koji opet nije ono kao pravi kralj: on je malo drukčiji, na nekoj višoj razini i ljudima bi trebao prenijeti poruku koja bi im trebala pomoći da u sebi otkriju neki drugi, viši, pravi identitet Božje djece. Drugim riječima, da otkriju svoju istinsku duhovnu narav te da onda, postajući svjesni te naravi, započnu mijenjati i duhovno-materijalni svijet u kojem žive: odnose među ljudima, među stvorenjima, njegovu materijalnu dimenziju… ama baš sve, ono baš cool, pravi makeover: k’o neko Kraljevstvo nebesko, eto.
I sad tu se opet nešto zapetlja: naravno, krivi su oni neki mudraci, učeni ljudi. Uvijek problem s tom učenošću i knjigama, svašta se tu nađe… Oni su to saznali daleko prije svih, ili su im rekle knjige, te baš izdaleka dolaze da se poklone tom novom kralju: Kralj 2.0, reklo bi se danas. Međutim, u svojoj potrazi za točnim mjestom njegova boravka, nesvjesno prave pogrešan korak kao i svi koji su prošli kroz različite treninge Systema: idu kroz njegove službene kanale, preko njegovih institucija da dođu do detaljne informacije (a vrag se uvijek krije u detalju, kaže izreka) i riješe problem, igraju po programskim pravilima Systema… i tako aktiviraju tajni Program koji nam je System od djetinjstva, daleko prije Assangea i Snowdena, instalirao… Bez našega znanja, naravno.
Naravno, System ih lijepo primi, prepoznajući u njima sa zadovoljstvom svoje instalirane programske obrasce, s njima popriča i naravno njegovi analitičari strateški odmah uvide situaciju jer nisu oni bezveze tu gdje jesu: do moći se ne može doći ako se ne razmišlja pravodobno, na daljinu, strateški… a to znači dobro se snalaziti u vremenu i prostoru te kontrolirati budućnost tako što je planiramo/stvaramo u sadašnjosti. OK, sve je to lijepo, misle institucije Systema, ali ako je tu Kralj 2.0, što će onda biti s Kraljem 1.0…? Pa dobro nije ni on toliko bitan, oni su ionako samo figure, lutke onih koji vuku konce u sjeni… Nego što će biti s „nama u sjeni”, s dubokim, nevidljivim Systemom? Ima nas, odavno smo već tu, imamo mi svoje interese da se ništa ne mijenja… Inače ne bismo i dalje bili tu gdje jesmo: ono što je za druge kaos, za nas je kontrolirani kaos.
Mudraci u službi teoretičara zavjere
I naravno, diplomatski, oni otprave mudrace da oni potraže toga Kralja 2.0 te, ako ga nađu, red je da u povratku naiđu i pruže im povratnu informaciju pa da i oni uspostave prikladne odnose s tim novim kraljem. Naravno, sigurnosni je sustav odmah bio stavljen u pripravno stanje „CodeRed”, Stožer se budio, a medijski se narativ već počeo pripremati… Zavjera Systema protiv K 2.0, kako je protokolirana u Dossieru sigurnosnih službi, stavljena u pogon.
I tako mudraci krenuše, happy da su tako lijepo primljeni i da su, eto, naišli i na zanimanje drugih ljudi, i to ljudi Moći, za toga novog Kralja: izgleda da se svijet ipak promijenio, možda ipak previše vremena provode za knjigom, trebaju češće izlaziti… I onda im se pokaza Znak u visini, na nebu, i odvede ih tamo gdje svakodnevna misao ne očekuje da pronađe nešto izvanredno, nešto uzvišeno, istinskoga Kralja… Ali duhovna misao, suptilni duh gleda drugim očima i u tom Djetetu rođenom od Majke prepoznao je nadu za svijet i darivahu Dijete. I onda opet, happy, krenuše na počinak pa će onda u povratku dati informaciju institucijama Systema da se i oni obraduju, a oni će onda dalje svojim putom: i oni i System u obostranom povjerenju i zadovoljni jedni s drugima.
Glas(nik) u snu, kaže priča po suvremenim standardima, bio je prvi teoretičar zavjere u kršćanstvu jer nije vjerovao u službeni narativ Systema da su oni prema tom K 2.0 imali samo dobre namjere: htjeli iskazati poštovanje, pobrinuti se za njega u svojim ustanovama iako je rođen izvan Systema… Ta oni su tu za dobrobit drugih: tko normalan i moralan u to može sumnjati
I u tišini njihova sna se onda (po)javi jedan Glas, isto tako moćan i sjajan kao i ono Svjetlo što ih je vodilo prema malom Kralju 2.0: i otvori im opet oči za istinu Svijeta i Moći, za tajni Program koji je u njima instaliran bez njihova znanja i reče da, ako žele dobro Kralju 2.0, trebaju što prije napustiti ovo mjesto, zajedno s Kraljem jer sateliti Moći ih prate i brzo će biti tu da ih unište. Premda im je to zvučalo teško za povjerovati na temelju njihova razgovora i dogovora sa Systemom (tajni Program se u njima grčevito bunio i opirao reagirajući na virus „teorije zavjere” uperen protiv njega), otišli su: nisu poslali traženu i očekivanu povratnu informaciju Systemu. Glas(nik) u snu, kaže priča po suvremenim standardima, bio je prvi teoretičar zavjere u kršćanstvu jer nije vjerovao u službeni narativ Systema da su oni prema tom K 2.0 imali samo dobre namjere: htjeli iskazati poštovanje, pobrinuti se za njega u svojim ustanovama iako je rođen izvan Systema… Ta oni su tu za dobrobit drugih: tko normalan i moralan u to može sumnjati.
Krvavi kolateralni učinak Zavjere protiv K 2.0 je poznat… Ne treba ići u detalje… Naravno, K 2.0 nije mogao bez zavjera u svom životu: najpoznatija i najsmjelija je svakako ona s njegovim „uskrsnućem”: taman kad smo mislili zatvoriti njegov Dossier, njegovi ljudi upadoše u njegov grob i ukradoše njegovo tijelo… i onda proširili priču da je „uskrsnuo”. Međutim, pravodobnom reakcijom naših „spin doktora”, koji nisu spavali kao stražari, zavjera je preokrenuta u „teoriju zavjere”. I sama kršćanska službena propaganda, tzv. Matejevo evanđelje, priznaje učinkovitost njihova pravodobnoga djelovanja: „Kažite: Njegovi učenici dođoše noću te ga ukradoše dok smo mi spavali. Ako bi ovo došlo upravitelju do ušiju, mi ćemo ga već uvjeriti i pobrinuti se da budete bez brige. Oni uzeše novac i učiniše kako su ih poučili. To je pričanje rašireno među Židovima do dana današnjeg.” Ali to je opet posebni file u njegovu Dossieru… koji je naravno podebeo i na njemu nikako da se nakupi prašina, čudno.
Teorija teorije zavjere
Na koncu, kad se kršćanin malo bolje zamisli nad svim ovim u perspektivi „nove normalnosti” koja čitav dosadašnji narativ svakodnevnice, dobrim dijelom prožet i kršćanskim idejama, marljivo i detaljno briše te nanovo piše, u nekim drugim i velikim dijelom kršćanstvu protivnim kategorijama, onda se rađa pitanje što uistinu priječi novonastajuću ideološku i političku elitu da „jednoga dana” termin „teorija zavjere”, taj politički koristan i upotrebom dokazani ideološki antibiotik protiv svakoga drukčijeg mišljenja, ne primijeni i na kršćanstvo.
Naime, zašto „jednoga dana” i sama vjera u Boga kao i sam Bog i život nakon smrti, koji se uz njega veže, ne bi mogli postati „teorija zavjere”: jedna suvišna i nepotrebna hipoteza koja ništa ne doprinosi „istinskom”, što, naravno, znači „od službene znanosti” danom objašnjenju svijeta. Dapače, zašto Bog, kako to tvrdi R. Dawkins, ne bi bio „deluzija”, tj. tvrdoglavo lažno uvjerenje koje se drži unatoč predočenju snažnih protudokaza, a religija slučajni nusproizvod, zatajivanje nečega korisnog koji se širi poput „umnoga virusa”. Konačno, kršćansko pozivanje na kategoriju „duhovnoga”, kad se govori o realnosti i spoznaji Boga, pretpostavlja čovjekov „duh” koji u moderno doba stoji na klimavim temeljima i već se odavno sumnjičavo promatra: kao neka vrst teorije zavjere za službeni narativ tjelesnih čula.
Taj „mentalizam” se već odavno smatra nadvladanim u suvremenim znanostima, od psihologije pa nadalje: nema ljudskoga duha, sve je to fatamorgana, neki čudni otpadak marljivoga rada naših nagona i motivacija, sve je to nekakva teorija zavjere izgubljenih djetinjastih idealista… a kamoli tamo nekoga duhovnog Bića. Logikom stvari, i sama povijest spasenja je teorija zavjere naspram službene povijesti: tamo neki Pavao kaže kako je Bog u ludosti Krista razapetoga mudrost svijeta učinio ludom! Pa i sama vjera je onda, uz duboki naklon, neki umišljaj, mentalna bolest, opijum, utopizam, neprihvaćanje čovjekova stanja… Poznati su nam već ti, za „mentalno” zdravlje vjernika zabrinuti, prigovori: nekad glasniji, nekad tiši, ali nikad nisu otišli, uvijek su tu. Količina, kvaliteta i ton njihove glasnosti ovisi samo o tome koju svjetovnu moć posjeduju oni koji to izgovaraju: jedan Memento kršćanima poklonicima „teorija teorije zavjere” jer… kolo sreće se okreće…
