Ove se godine navršava 100 godina djelovanja Franjevačke teologije u gradu Sarajevu. Naime, godine 1909. Teologija je preselila iz Livna u Sarajevo, gdje je ostala do danas. Posve određeni razlozi za to nisu zabilježeni u povijesnim dokumentima. Vjerojatno je riječ o pogodnijim društvenim i političkim prilikama koje je pružalo Sarajevo, koji je glede Livna ipak metropola, odnosno veći centar s boljim mogućnostima studija. Preseljenje je znakovito i po tome što je to i određena vrst pobjede franjevaca Bosne Srebrene nad onima koji su ih nastojali pridobiti za svoje vlastite i ine interese, ili, čak, dokinuti. Često su se ta nastojanja pokušavala ostvariti baš preko odgojno-obrazovanih učilišta, preko mladih ljudi, samih franjevačkih bogoslova.
Prije osnutka vlastitog studijskog središta franjevci su filozofsko-teološku izobrazbu stjecali na učilištima izvan Bosne (Italiji, Austriji, Mađarskoj, Hrvatskoj). Na to su ih silile ondašnje tužne okolnosti. Od 1853. do 1876. bosanski su bogoslovi pohađali teološki studij u biskupijskom učilištu u Đakovu. Mađarske vlasti, iz nikad nepresahle težnje da preko Bosne izađu na more, prisilili su 1876. bosanske franjevce da premjeste svoje bogoslove u Ostrogon (Mađarska) pod prijetnjom dokidanja fundacije Josipa II. U Ostrogonu se bogoslovima pokušavalo usaditi mađarski duh. Onodobni predsjednik Zbora redovničke mladeži bosanske, franjevac Bralić, u jednom pozdravnom govoru, rekao je sljedeće: Ali inostranci kad spaze takog tuđeg mladića, prva im je briga, da mu narinu i u srce ukorijene duh svoje narodnosti… laskaju mu i lisiče, samo da ga…
Zbog ovakva stanja bosanski su se bogoslovi 1880. vratili u Bosnu. Nakon tri godine, prisiljeni su na povratak u Mađarsku, ali ovaj put u Pečuh. No, stanje se glede mađarizatorskih postupaka još više pogoršalo. Štoviše, bilo je i slučajeva vrijeđanja. Nasilna politika mađarskih crkveno-političkih vlasti rezultirala je da su čak prva tri godišta bogoslova prešla u mađarski svjetovni kler. To je izravno utjecalo na odluku generala Reda da 25. 1. 1898. četvrto godište bogoslova (njih petoricu) vrati u Bosnu. Oni su trebali nastaviti studiranje u Bosni. Međutim, i u domovini su naišli na pritiske ništa blažega naboja od onoga u Mađarskoj. Uslijed toga su se mnogi sekularizirali. Iznevjerena takvim postupcima svjetovnog klera, Uprava Provincije više nije htjela slati svoje bogoslove na studij u biskupijske seminarije. Stoga je u proljeće 1903. na Kapitulu provincije donesena odluka da se, čim se stvore uvjeti, osnuje teološki zavod u Sarajevu i to pod ravnanjem i poučavanje vlastitih franjevačkih profesora, lektora.
Sekularizacija četiriju godišta bogoslova ipak nije značila potpuni gubitak bogoslova za Bosnu Srebrenu. Naime, usporedo sa studijem u Pečuhu bilo je i drugdje bogoslova, npr. u Italiji (Korzika, Rim, Parma), a i u nekim samostanima Provincije (Kraljeva Sutjeska, Livno, Guča Gora, Petrićevac, Plehan). Godine 1905. svi su bogoslovi, koji su se nalazili u Bosni, po prvi put okupljeni pod istim krovom u Livnu. Naime, nakon mnogih ispitivanja i cjenkanja o uzdržavanju bogoslova u Gučoj Gori, definitorij je početkom kolovoza 1905. zaključio da se cijela Teologija smjesti u Livno. I zbilja, posljednjeg dana mjeseca kolovoza, u 5 sati navečer, stigli su mladi profesor dr. Julijan Jelenić i bogoslov fra Strahimir Škarica, poznat na književnom polju pod imenom Podgrabeški, fra Ladislav Fišić st., fra Mirko Džaja, fra Vinko Lalić, fra Filip Blaž, fra Martin Mikić, fra Mato Ćosić, fra Jozo Božanović, fra Lujo Kelavić, fra Anto Duvnjak i fra Anđeo Ćurić, te bivši novaci fra Alojz Konjević i fra Anđeo Anđelović.
Teologija je u Livnu djelovala svega pet godina. Zbog slabih životnih uvjeta u Livnu i zbog izrazitih političkih, društvenih i crkvenih gibanja, krajem ak. god. 1908./09, počelo se govoriti da će Teologija ponovno seliti, ovoga puta u Sarajevo. Sve je ove okolnosti, a uz pomoć austrijskih vlasti, nastojao iskoristiti sarajevski nadbiskup Stadler. Htio je smjestiti franjevačke bogoslove u svoj seminarij. Time bi stekao još veći utjecaj na čitavu Provinciju. Bosanski franjevci, poučeni ranijim iskustvom, nisu to, međutim, mogli dopustiti. Prema ovom svjetovnom (čitaj: najčešće jozefinistički raspoloženom) slavljenju vlasti i ”kočoperenju” crkvenih velikodostojnika franjevci nisu osjećali poštovanje koje je nužno prema istinskim vrijednostima crkvenosti i pred svetošću službe, utemeljene na evanđelju.
U jesen 1909. preseljena je Teologija u samostan sv. Ante u Sarajevu. Ukupno su stigla 24 bogoslova i 4 lektora (profesor biblijskih nauka, dr. fra Frano M. Blažević; profesor biblijskih nauka i hebrejskog jezika, o. fra Marijan Jakovljević ml., profesor dogmatike, crkvenog prava i crkvene povijesti, dr. fra Julijan Jelinić i o. fra Bono Ivandić). Kasnije su došli generalni lektor fra Stipo Nevistić i magister o. fra Bernardin Sarić koji se počeo potpisivati ‘nadstojnik – prefekt’. Samostanska crkvica, iako je bila stara, s klimavim zvonicima i stalno prašnjavim podom od cigle, bila je uvijek puna vjernika. Klerikatski zapisničar bilježi o dolasku franjevačkih bogoslova u Sarajevo slijedeće: Na 6. o. m. prispjeli su franjevački bogoslovi u Sarajevo, da tuj proslijede svoje nauke. Svijet je s ushitom promatrao njihov prolaz kroz Sarajevo. Dolaskom bogoslova i bogoslovskih profesora franjevačka je residencija i crkva sv. Ante u Sarajevu oživjela, jer gdje su prije stanovala 3, danas stanuje 32 Franjevca.
Godina preseljenja Teologije poklopila se s proslavom 700-godišnjice franjevačkog reda. Proslavu jubileja u Sarajevu još su više uzveličali netom prispjeli bogoslovi. Kroz devet dana narod se, skupa s franjevcima, molitvom, slušanjem propovijedi i blagoslovom s Presvetim pripravljao za proslavu sv. Franje i 700-godišnjice franjevaštva. Na samu svetkovinu sv. Franje svečanu je misu u crkvi sv. Ante u 9 sati slavio preč. gosp. Tomo Igrc, vrhbosanski kanonik, a emfatičnu je propovijed rekao fra Alojzije Mišić, redodržavnik Bosne Srebrene.
Pod misom su lijepo, četveroglasno pjevali franjevački bogoslovi. Vjernici koji su pribivali obredima bili su oduševljeni, a kako stoji zabilježeno, izašavši iz crkve, govorili su: Kako je ovo lijepo, ne može ni u Rimu biti ljepše. Nismo znali da ovako franjevci znaju. Uoči svetkovine Svih svetih franjevačkog reda upriličena je svečana Jukićeva akademija u slavu spomenutog jubileja. Dostojanstven nastup bogoslovskog zbora Jukić oduševio je Sarajlije da su se pitali: Hoće li vaši bogoslovi i u buduće držati svoje akademije i kada će ih držati? Sve ovo govori da je preseljenje Teologije iz Livna u Sarajevo bio odličan potez Uprave Provincije.
Zanimljiv je bio dnevni red na Teologiji u Sarajevu. Ustajanje je bilo u 4,30, a polazak na počinak u 21 sat. U vremenu između toga bila je nastava, šutnje – studij, oficij, razmatranje i misa. Šetnje su bile zajedničke utorkom i četvrtkom. Na nastavi su iste predmete slušala istodobno dva tečaja pa se tako jedne godine predavala specijalna dogmatika, pastoral, katehetika, patrologija i pedagogija te neke grane filozofije zajedno trećem i četvrtom tečaju, a sljedeće godine, opet zajedno, moral, crkveno pravo i redovničko pravo. To je isto vrijedilo i za prvi i za drugi tečaj: jedne se godine predavala crkvena povijest, uvod u NZ, hermeneutika, egzegeza i pojedini predmet iz filozofije. Crkveno se pjevanje predavalo svima zajedno. Nastava je održavana prije i poslije podne, a školska je godina redovito trajala od Male Gospe do Petrovdana. Tijekom semestra održavani su i kolokviji. Uspjeh na Teologiji bio je vrlo dobar, a ponekad su ocjene bile gotovo sve ’eminens’ (izvrstan). Treba spomenuti da je bilo i bogoslova albanske narodnosti.
Meštri koji su bili zaduženi za klerikat, fra Bono Ivandić i fra Marijan Jakovljević, bili su dva osobito vrijedna čovjeka pa je duh u klerikatu bio općenito dobar. Već spominjani Zbor franjevačke mladeži bosanske u Sarajevu doživljava pravi procvat. Probudila su se zanimanja za socijalne probleme i za književni rad. Bogoslovi su izdali i nekoliko djela, npr. Dehon: Socijalna obnova u kršćanskom duhu. Pridonijeli su i formiranju knjižnice na Teologiji. Dok su još studirali u Đakovu, Pečuhu i Ostrogonu, sabrali su, što svojim trudom što potporom dobročinitelja, vrijedne knjige i oformili knjižnicu. Budući da po povratku u Bosnu Teologija nije imala stalnog mjesta, Uprava je knjižnicu iz Pečuha premjestila u novosagrađenu knjižnicu Franjevačke gimnazije u Visokom.
Tako je od 1909. samostan sv. Ante na Bistriku u Sarajevu postao Franjevačkom bogoslovijom. Iste je godine po prvi puta načinjen pečat Teologije u Sarajevu. Na Bistriku je Teologija dočekala prvi i drugi svjetski rat i preživjela svoje krize. Zbog skučenog prostora i velikog broja bogoslova 1942. godine Teologija je premještena u novi samostan sv. Nikole Tavelića na Kovačićima (Sarajevo). Inače, zgrada na Kovačićima zamišljena je i građena kao međuprovincijsko teološko učilište. Godine 1944. Teologija je uzdignuta na rang fakulteta. Tri godine kasnije komunističke su vlasti oduzele zgradu na Kovačićima te se narednih dvadeset godina Teologija ponovno nalazila na Bistriku.
Tek je 1968. preselila na Butmir-Nedžarići (Sarajevo) u novoizgrađeni samostan sv. Pavla. Dvadeset i četiri godine poslije izgradnje (1992), samostan je zaposjela srpska vojska, a Teologija je nastavila s radom u Samoboru (Hrvatska) sljedećih pet godina, ili nepunih deset semestara. Nakon što je samostan na Butmiru obnovljen, Teologija se u ožujku 1996. godine vratila kući, u Sarajevo. Aleja Bosne Srebrene 111, vrlo brzo je Sarajlijama postala čestim odredištem. Profesori i mladi franjevci su, pored zahtjevnog studija, uspješno radili na kulturno-prosvjetnom polju. Danas je Teologija otvorena za sve, pa pored mladih franjevaca studiraju i laici, mladići i djevojke, koji žele temeljitije otkriti i živjeti evanđelje. Teologija je postala mjesto gdje se može osjetiti karizma svojstvena samo bosanskim franjevcima.
Preseljenje Teologije iz Livna u Sarajevo, i s današnjeg motrišta, bila je uistinu ispravna i mudra odluka ondašnje Uprave provincije Bosne Srebrene. Naime, Sarajevo je po mnogo čemu središte Bosne i Hercegovine, a u posljednje vrijeme, makar često i negativno određeno središte svjetskih događanja, te je normalno da se bogoslovi Provincije odgajaju u duhu svoga vlastitog naroda ali i u glavnom gradu zemlje u kojoj djeluju. Nadalje, Teologija je u Sarajevu bila samostalna, imala je svoj vlastiti program, svoje vlastite profesore. To je pogodovalo da franjevci danas imaju dobre uvjete za teološku izobrazbu a i za rad šireg kulturno-povijesnog karaktera. Mislim da se franjevcima u Bosni ne može prigovoriti da su bili prezahtjevni u svojoj autonomiji glede Teologije. Slikovito govoreći, zar nije normalno i općevrijedno da otac i majka odgajaju svoju djecu u svojoj vlastitoj kući? Samo takav odgoj osigurava nastavak obiteljske loze. Ako se k tome uzme mišljenje mnogih na Zapadu da nije samo smanjenje broja zvanja uzrokovano i prebrzim ukidanjem redovničkih učilišta, nego i slabljenje teološkog mišljenja, te ako naš Red zahtijeva, gdje god se to može, očuvanje vlastitih provincijskih učilišta, pa i poziva na međuprovincijsko udruživanje učilišta, onda odgojno-obrazovna učilišta jedne redovničke zajednice više su nego mjesto čiste školske izobrazbe. Među bosanskim se franjevcima kaže za Gimnaziju u Visokom i za Teologiju u Sarajevu da su ”srce” Provincije.
