Joachim Pecci zaređen je za svećenika u 28. godini života. Put do papinstva vodio ga je najprije do službe apostolskoga delegata u pokrajini Benevento. Zatim je postao nadbiskup i nuncij u Bruxellesu, gdje se upoznao s problemima radništva, što će mu kasnije pomoći u jasnim stavovima glede socijalnih pitanja. Prije nego što je izabran za papu, dugi niz godina vodio je biskupiju Perugia i ondje stekao ugled neumornoga reformatora. Nastojao je oko oživljavanja tradicionalne pobožnosti, discipline duhovnoga staleža, vraćanja utjecaja Crkve u odgoju djece i mladih, osnivanja kršćanskih udruženja i časopisa te naglašavao važnost propovijedanja i zauzetoga dušobrižništva na evanđeoskim temeljima. U kakvom je stanju bio vjerski život on sam piše ovako: Ljudi su postali ravnodušni, žive u neznanju i moralno zapušteni. Ne obdržavaju nedjelje, ni post, niti uskrsne blagdane. Za vjerski odgoj djece jedva da se itko brine. Punim plućima udiše se iz časopisa i knjiga duh nevjere i raskalašenosti. Jednom riječju: narod se iznutra odalečio od Crkve.
Kao biskup govori o odnosu svećenika prema politici: Svećenik je poslan voditi duše do vječnoga cilja. Stoga se ne smije stavljati u službu svijeta, niti se miješati u stranačku politiku ili intrige koje će ga odvesti od njegove stvarne zadaće. Ne smije se priklanjati nijednoj stranci. Njegova dužnost je čuvati blago nebeskih istina koje su mu povjerene i pokazivati da se jedino u vjeri pronalazi rješenje i spas za nevolje sadašnjega vremena.
Kada je na pragu starosti zasjeo na papinsku stolicu, svi su očekivali da zbog narušenoga zdravlja i slabe tjelesne građe njegovo papinstvo neće potrajati. Božanska providnost je htjela drukčije: na Petrovoj stolici ostao je 25 godina!
Iako je od papi suvremenoga doba sastavio najviše enciklika – najvažnije su posvećene pitanju političke etike – prvotna zadaća Leona XIII. bila je pomiriti kulturu i Crkvu. Za razliku od oštroga pristupa svoga predšasnika Pija IX., on naglašava kako Crkva nije protiv istinske kulture, nego one kulture koja želi iskorijeniti kršćanstvo: Bez modernih dostignuća u kulturi ne može ni Crkva ispuniti svoje poslanje u svijetu. Isto tako i kultura je upućena na pomoć Crkve, jer Crkva je branik i rasadnik vječnih i nepromjenjivih načela ćudoređa i pravednosti te hraniteljica, učiteljica i majka kulture. Stoga su ove papine riječi – kada današnja kultura umjetničkim uspjehom drži izrugivanje svega što ima veze s Bogom i Crkvom – jasna dijagnoza što se dogodilo sa suvremenom kulturom. Udaljena od naravnih i božanskih načela na kojima treba počivati te odričući se Crkve koja joj treba biti majka i učiteljica, postala je dijaboličnom, nalikujući bijesnom psu koji se otkinuo s lanca te grize i pljuje po svemu što je sveto i uzvišeno. Za ilustraciju rečenoga dovoljno je samo pogledati uratke frljićevskoga kova u susjednoj nam Hrvatskoj, koji vrijeđaju normalni razum i osjećaje. Od njih bi se trebala ograditi zdravorazumska kultura i svrstati ih, recimo, u kategoriju septičke kulture!
Vizionarski potez ovoga pape bio je u tome da se Crkva, umjesto povlačenja u geto, mora suočiti s modernim svijetom. Još radikalnija je bila odluka otvoriti vatikanske arhive svim istraživačima. Imajući povjerenje u snagu istine, izjavio je: Mi se ne bojimo objaviti dokumente, a povjesničarima poručio kako im je zadaća ne govoriti ništa neistinito, ništa istinito ne zatajiti, također ako to ide i na teret Crkve i papinstva. Bio je spreman priznati grijehe svoje Crkve. Bilo bi divno ovako nešto čuti od moćnika država i naroda koji su činili i čine genocide, da izreknu vlastiti mea culpa¸ a ne uvijek drže Katoličku Crkvu kao dežurnoga krivca za svako zlo!
Velike su zasluge ovoga pape u povezivanju Crkve s vladama brojnih država. Njegove okružnice napisane na ovu tematiku još i danas vrijede kao jedan od najvažnijih izvora kršćanske filozofije u odnosu prema državi. Uz čuvenu encikliku Rerum novarum, u kojoj se papa zauzima za radnička prava i socijalna pitanja, valja spomenuti i encikliku Humanum genus, briljantno djelo u kojemu kazuje na opasnost masonerije za Crkvu i društvo. Bio je odlučan u borbi protiv robovlasništva, nazivajući ga velikom nepravdom i zločinom protiv ljudskoga dostojanstva, zauzimao se za jedinstvo Crkve i mira među narodima. Ostao je zapamćen i po uvođenju molitve sv. Mihovilu arkanđelu, kada je u jednoj viziji bio upozoren na đavolske zasjede usmjerene protiv Crkve.
Na koncu, valja citirati misao stručnjaka da je ovaj papa u svojoj nutrini bio političar takve životne snage i senzibiliteta, kakvu se rijetko susreće u povijesti novijih stoljeća (Spahn).
