Samo je po sebi razumljivo da se vatikanski komentari, osobito papini, siju kroz najsitnija rešeta, pa su zbog toga i pozvani pažljivo birati riječi i biti strpljivi kada su u pitanju ovakvi fenomeni bilo gdje u svijetu.
Zato bih se prisjetio jednoga ne tako davnoga komentara pape Franje o međugorskom fenomenu – ne da sudimo nego da učimo. Njegove su riječi prenijeli gotovo svi mediji, a evo kako je to prenijela jedna dnevna bosanskohercegovačka tiskovina: „Ne Bogorodicu na čelu poštanske službe, koja svaki dan šalje novo pismo govoreći: ‘Djeco moja, radite ovo, a dan kasnije ono.’ Ne, ne takvu. Prava Bogorodica je ona koja rađa Isusa u našem srcu, koja je Majka. Moda Bogorodice superzvijezde, koja stavlja sebe u centar kao junakinju, nije katolička, rekao je Papa govoreći o fenomenu Međugorja.” Ne sporim papi pravo da se o nečemu izjasni na način koji on smatra prikladnim i slikovitim, ali sam bio iznenađen metaforom koja je poprilično zbunjujuća uzimajući u obzir i druga otvorena pitanja u Crkvi.
Zbunjujuća metafora
Naime, na upit o homoseksualnim osobama, a to je puno jasnija stvar za nauk Crkve, papa širokogrudno odgovara: Tko sam ja da sudim? Lijepo je to rekao, jer je to ujedno uputa našega Učitelja: „Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se.” (Lk 6,37–38). U tome kontekstu, nije li se moglo barem nešto slično reći i za ukazanja u Međugorju? Čini se kako je ipak lakše i jednostavnije (pr)osuđivati međugorski fenomen, pa je papin komentar primljen gromoglasnim pljeskom i odobravanjem svih onih kojima smeta Crkva. Odmah su počeli u svojim medijima bombardirati čitatelje naslovima: Papa ne dolazi otvoriti poštanski ured, Gospa ravnateljica poštanskog ureda, Šefica poštanskog ureda, Papa opet spustio Hrvatima za Međugorje, Papa im pokvario biznis ironičnim izjavama o Međugorju itd. Popriličnom broju medija uopće ne trebaju činjenice da bi napali Crkvu, nego ih po potrebi izmišljaju, pa mi zato nije jasno zašto im i sami dajemo materijala? Duboko sam uvjeren da je metafora s „poštanskom službenicom” nezgrapna i potpuno nepotrebna jer je ipak govor o Gospi i o njezinim, od Crkve potvrđenim ili nepotvrđenim, intervencijama u kojima ona sama bira načine, mjesta i razloge svoga ukazanja, a koji nam mogu, ali ne moraju nužno biti razumljivi. Možemo, ali ne moramo u njih vjerovati, a to ni sama Gospa nikad nije zahtijevala niti u onim od strane Crkve potvrđenim ukazanjima. Sve što traži i moli jest: „Obratite se i vjerujte u Boga.”
Povijest nas uči da mi ljudi svojom krhkom i uvjetovanom percepcijom Boga i Božjih puteva zakompliciramo vjeru pa je nerijetko svedemo na obično, što onda neminovno uvede u krizu vjere i vjerskoga identiteta ne samo pojedinaca nego i institucija. Za ilustraciju, prisjetimo se odnosa farizeja i pismoznanaca prema Isusu. Oni su točno znali … (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]
