Moj najstariji sin Dante od malena je znao da ga zanimaju animacija i crtanje, tako da je to znatno pojednostavilo odabir potencijalnih koledža. No, ovoga puta, s mlađim sinom, malo je teže. Evan je umjetnički nadaren, odličan je učenik, zanimaju ga prirodne znanosti kao i biznis, ali sa šesnaest godina još se ne želi ograničiti odlukom za neku specifičnu karijeru.
„Što ti je najvažnije?” pitam ga jedno jutro dok autom putujemo prema koledžu koji ćemo ga taj dan posjetiti. „Da budem sretan”, odgovori mi Evan i nastavi: „I da svojim radom pomognem drugima…” „…da budu sretni”, dovršim njegovu rečenicu.
Evan se nasmiješi pa nastavi: „Jedino što ne želim jest da napravim tu odluku pod utjecajem nečijih tuđih želja i razloga zašto bi trebao pohađati neku specifičnu školu ili izabrati neku specifičnu karijeru.”
Stišćem njegovu jaku tinejdžersku ruku i osjetim njegovu još uvijek nježnu kožu, a kroz glavu i srce mi prolaze stotine uspomena na dane u kojima sam držala njegovu ručicu dok je bila posve mala i učila ga samostalnom donošenju odluka – što je bolje za užinu: čokoladna tortica ili jabuka? Koju boju tenisica želi odabrati? Kada želi raditi zadaću, a kada se igrati? Kad im ukazujemo povjerenje i pustimo ih, djeca će kroz male stvari naučiti sami donositi odluke i znati snositi njihove posljedice.
„Možeš biti siguran da sam ti ja tu samo kao podrška, i da neću utjecati na tvoju odluku”, odgovorim mu i podsjetim ga na priču o sucu kojega sam upoznala nakon jednoga koncerta u Los Angelesu. Bio je uspješan odvjetnik s karijerom koja mu je donijela financijsko bogatstvo i ugled u društvu. Uz to, puno je pomagao u Crkvi i udrugama koje su se brinule za siromašne i beskućnike. Nakon što mi se predstavio, rekao mi je s primjetnom tugom na licu da je oduvijek želio biti tekstopisac i živjeti od glazbe. Na moje pitanje zašto je izabrao pravo, odgovorio je kako je njegov otac zahtijevao da završi pravo ili medicinu, a pravni fakultet mu je dao odličnu stipendiju. Dakle, drugi su odlučili njegov put umjesto njega. I nakon tridesetak godina učenja, polaganja ispita i sjajne karijere ipak nije bio sretan.
Psihologija i prodaja ideja
Evanov i moj posjet toga dana bio je na koledžu prirodnih znanosti – i psihologije kao jednoga od smjerova. Prezentacija je bila sjajna – s vrhunski produciranom serijom videa koji su nam uz statistike o uspjesima, dostignućima i razlozima zašto je baš taj koledž najbolji izbor za nas, potaknuli emocije koje igraju veliku ulogu u odabiru koledža, kao npr. osjećaji sigurnosti, pripadnosti uspješnom krugu studenata i profesora, radost itd.
Naš vodič nam je objasnio kako svake godine studenti rade razna istraživanja o poveznicama psiholoških procesa i ponašanja. U jednom razredu pokazao nam je računalo i kamere koji analiziraju reakcije osoba prilikom gledanja raznih podražaja s ekrana: „Kreatori aplikacija i videoigrica vole ova istraživanja, jer s podacima koje im mi dostavljamo točno znaju na koji će način najbolje privući i zadržati pažnju igrača.”
„To je OK kad se ti podaci koriste za dobrobit – kao npr. kod aplikacija koje pomažu učenicima s poremećajem deficita pažnje i hiperaktivnosti, ali žalosno je… (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]
