Mirna Marković je docentica na Odsjeku za psihologiju, na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, na katedrama za psihologiju rada i organizacijsku psihologiju te opću (kognitivnu) psihologiju. Na istom fakultetu je 2012. godine obranila magistarski rad pod naslovom „Doživljaj nesigurnosti posla, zadovoljstvo poslom i radno ponašanje”, a u srpnju 2018. i doktorsku disertaciju s temom „Psihološki ugovor i stavovi prema radu akademskog osoblja”. Do sada je sudjelovala na preko 30 domaćih, međunarodnih, regionalnih i lokalnih konferencija, simpozija, okruglih stolova i seminara. Autorica je i koautorica više od 20 radova u različitim zbornicima i časopisima te tri publikacije. Značajan dio njenog nastavnog i znanstveno-istraživačkog rada usmjeren je na istraživanje psiholoških aspekata upravljanja ljudskim potencijalima i primijenjenu kognitivnu psihologiju.
Poštovana docentice Marković, za početak bismo voljeli saznati nešto više o Vašem pozivu. Kako ste se odlučili za zanimanje psihologa?
Već sam u srednjoj školi bila sigurna da je psihologija nešto čime bih se voljela baviti. U tom razdoblju bilo je aktualno razgovarati, čitati i govoriti o emocionalnoj inteligenciji što mi je ponudilo novu perspektivu gledanja na čovjekovu prirodu i ono što čovjek jest. Svidjelo mi se što psihologija nudi i način na koji komunicira o čovjeku i ljudskoj prirodi. Nisam bila ona koja je tragala za instant odgovorima, meni je uzbudljivo i krajnje zanimljivo bilo to kako psihologija vrlo taktično s velikim razumijevanjem pristupa ljudskoj prirodi i pokušava predvidjeti čovjekovo ponašanje s ciljem da mu učini život boljim, ali i kontekst u kojem živi pristupačniji i prikladniji čovjeku. Mnoge stvari su mi tada bile zanimljive, a ostale su jednako zanimljive i danas. To znači da psihologija i dalje intrigira svojim pitanjima te odgovorima koji nikada nisu konačni, ali jesu jasni i empirijski i teoretski vrlo utemeljeni.
Danas se može čuti kako mnogi posežu za kreditima samo kako bi se mogli predstaviti, primjerice na Instagramu, u što boljem i glamuroznijem svjetlu. Što Vi mislite koliko lažni Instagram životi imaju utjecaja na ljude? Na koji način čovjek uopće doživljava sve ono što se putem društvenih mreža plasira?
Gledajući na ovo pitanje iz psihološke i sociološke perspektive treba se zapitati što je zapravo nama taj cyber ili kibernetski svijet donio. Prvobitna ideja je sasvim sigurno bila vrlo filantropski orijentirana – tražili smo nove načine da prevladamo vlastita ograničenja i nedostatke. Pokušali smo izgraditi identitet koji je zapravo meta-identitet onomu koji imamo u fizičkom svijetu, a koji bi prevladao te socijalno-psihološke, vremenske i prostorne granice i uvukao nas u novi svijet u kojem ćemo brže i lakše moći doći do ljudi sličnih orijentacija, razmišljanja i vrijednosnih sustava. Jedna od vrlo važnih stvari koja se pojavila s tim kibernetskim svijetom je unaprijeđena komunikacija koja je omogućila novi efikasniji način rješavanja socijalnih i psiholoških pitanja i problema te je kibernetski prostor učinila dostupnim svakome tko želi nešto reći ili ponuditi rješenje. Forumi, rasprave, sve je to postalo mnogo lakše nego što je, i vremenski i prostorno, bilo ranije. Međutim, važno pitanje je na koji se način ovaj prostor koristi? Što s njim želimo? Od trenutka kada je čovjek prvi put ušao u taj prostor nevjerojatnih mogućnosti kreativnoga izražavanja, učinilo mu se da je to svijet u kojem se jako dobro osjeća. Međutim, problem nastaje kada čovjek počne shvaćati da se taj medijski projektiran identitet (koji se skoro pa spontano konstruira onoga trenutka kada potpišete neki implicitni ugovor da ćete sudjelovati u tome) počinje sam od sebe izgrađivati. Tada se nameće pitanje jeste li izbor o tom identitetu napravili vi ili ga je netko drugi oblikovao.
Na društvenim mrežama dobijete direktnu i vrlo brzu povratnu informaciju o tome tko ste i što ste jer ljudi prate vaše profile i pozdravljaju ono što radite. U trenutku kada čovjek shvati da mu se dopada ono kako izgleda i dojam koji ostavlja na druge ljude, osvijestite i da se morate jako truditi da održite tu sliku koju ste stvorili i to postane kognitivno i psihološki vrlo naporno. Da biste išli ukorak s tim, onda i podižete kredite kako biste održali tu sliku aktualnosti i ostali ne samo prepoznati već i poznati. Da biste npr. slijedili nametnute ideale ljepote, morate biti stalno lijepi, morate stalno biti ono što zagovarate i što želite imputirati onima što vas prate i promatraju, a za to je, s vremena na vrijeme, potrebno mnogo novca i jako je naporno i teško pratiti.
Kako zaustaviti ovaj negativni trend koji je uhvatio veliki mah i zauzeti kritički stav prema ovoj platformi?
To su dva vrlo važna pitanja, a na prvo ću odgovoriti ovako: nije ga moguće zaustaviti. Što se tiče drugoga pitanja, autor Erving Goffman je u svom djelu „Kako se predstavljamo u svakodnevnom životu” ukazao na nevjerojatnu sličnost između toga kako se ponašaju glumci na sceni i toga kako se ljudi ponašaju svaki dan kada se žele predstaviti svijetu oko sebe. Ta njegova dramaturška teorija postavila je nekoliko zanimljivih okosnica za razumijevanje ljudske prirode iako je primarno sociološka. On kaže da svaki čovjek, poput glumca na sceni, ima nešto što se zove prvi plan ili prednji plan i zadnji plan. U tom prednjem planu, kao glumac koji igra neku ulogu, u obavezi je da svojoj publici nametne dojam o tome tko je on. Ako taj dojam nije dobro imputiran ili komuniciran, publika je razočarana. Ako je dobro komuniciran, interakcija se može nastaviti. U tom prvom planu čovjek nudi sve ono što je u skladu s ulogom koju treba predstaviti. U kibernetskom svijetu ljudi postavljaju tzv. postove tj. fotografije i videozapise koji trebaju korespondirati s onom ulogom ili idealnom medijskom slikom sebe koju žele ponuditi prema vani. Međutim, iza toga prednjeg plana postoji jedan čitav plan koji Goffman naziva zadnji plan. Taj plan predstavlja vrijeme za odmor. U tom vremenu za odmor čovjek radi sve ono što ne bi volio da bude u prvom planu i da publika vidi – psuje, govori ružne riječi, vrlo se direktno seksualno izražava, kiše, kašlje,… Danas to vrijeme za odmor postaje sve kraće, a sve se više gleda ovaj prvi plan. Međutim, čovjek je i jedno i drugo; ako pokušavate stalno igrati prednji plan, ne možete u kontinuitetu igrati istu ulogu, iscrpljujuće je. Publika, s druge strane, traži prvi plan. Došla je gledati vas zbog toga, a ako dozna za drugi plan, prestaje interakcija. Što čovjek može uraditi kao glumac i što radi svakodnevno? Ili se ponaša defanzivno tj. skriva taj drugi plan ili mu publika pomaže u tome tako da primjenjuje neke aktivnosti koje se mogu nazvati protektivnim – čak i kad primijeti vaš zadnji plan, pravi se da ga ne vidi, odnosno daje vam prostor da se i dalje opravdavate u tom prednjem planu. U kibernetskom svijetu to se pokušalo regulirati na način da informacije koje plasirate na svojim profilima odobrite samo nekim ljudima da ih vide i to je taj zadnji plan, a sve ostalo je dostupno svima. Međutim, to ne može dugo trajati. Sam Facebook je u jednoj prilici sve slike i objave na vremenskoj crti učinio vidljivima svima čime je apsolutno doprinio tome da drugi plan iziđe na vidjelo što je izazvalo veliku ogorčenost korisnika.
Važno je znati da čovjek nije žrtva društvenih mreža, on je sudionik jer kroz ovaj prostor uspijeva ispuniti niz psiholoških potreba mnogo brže i mnogo efikasnije i zbog toga ga koristi. I upravo se zbog toga taj trend i neće završiti. Ono što je ključno jest kritički razmišljati o tom prostoru, biti svjestan u čemu sudjelujemo i definirati vlastite ciljeve koji moraju biti takvi da odgovaraju i prijaju vlastitom psihološkom profilu i onome što netko želi biti i što u konačnici i jest.
Društvene mreže su omogućile da svatko tko želi može biti slavan. Što to znači za čovjekovu privatnost? Može li se s tim u vezi uopće govoriti o privatnosti?
Društvenim mrežama mi zapravo prodajemo svoju privatnost u mjeri u kojoj to želimo, a u kibernetskom svijetu sudjelujemo u mjeri u kojoj smatramo da je to važno. Međutim, pitanje je koliko pojedinac ima emocionalne i socijalne zrelosti kojom može nešto procijeniti kao dovoljno ili previše. U tom smislu osjetljive grupe su mlađi ljudi, tinejdžeri i osobe koje nemaju čvrsto izgrađen identitet na neki drugi način. Oni u kibernetskom prostoru traže sebe. Ako nemaju alternativu za taj identitet koji je medijski programiran, onda dolazi do problema kontinuiteta psihološke konstrukcije identiteta što može biti izuzetno loše za mentalno zdravlje. Društvene mreže nisu univerzalno loše niti su univerzalno dobre. Prema vlastitoj privatnosti se moramo odnositi u skladu s onim što znamo o sebi, a problem je u tome što često vrlo malo znamo o sebi. Drugi nam pričaju o tome tko smo, oslanjamo se na to što je naša slika u javnosti i pokušavamo je opravdati. U ljudskoj prirodi je to da nam je važno tuđe mišljenje, ali rijetko tko će vam to priznati. U određenom trenutku psihološkoga razvoja čovjeka važnu ulogu imaju roditelji, a poslije postaju značajni drugi tj. vršnjaci i to je vrlo osjetljivo doba. Naravno, postoje razlike kod ljudi s obzirom na to koliko drugima tko pridaje važnost, ali svi vole biti prepoznati, svi vole biti uvaženi. Kibernetski svijet je područje u kojem izgrađujete identitete, birate diskurse u kojima možete biti i pozicionirate se u njima. Tu možete imati više od jednoga identiteta. Društvene mreže vam nude mogućnost da se oprobate u nekom identitetu i da vam netko drugi odgovara na njega. Pitanje je samo koliko se dobro snalazite u svemu tome. Psihološki se nekada govorilo o identitetu koji je čvrst, stabilan, jak, koji se izgrađuje postupno. Danas, pojavom kibernetskoga svijeta mi govorimo o mogućnosti kreativnoga izražavanja čovjeka na više načina što mu daje mogućnost da participira u izgradnji više identiteta. Najbolje bi bilo da su svi ti identiteti u potpunoj korespondenciji, ali nailazimo na situacije gdje imate identitete koji nisu u potpunosti usklađeni i tu nastaje problem. Možete konstruirati identitet koji je potpuno neutemeljen, a da za to dobijete potvrdu ljudi koji participiraju u tom kibernetskom svijetu i kažu vam: „Baš si dobar zbog toga što si takav.” Kad imate nagradu za takvo nešto, a istovremeno u stvarnom okruženju, npr. u školi ili u obitelji nemate takvu reakciju, onda shvaćate da ova igra koju igrate postaje vrlo zanimljiva i nagrađujuća. I uz sve to, imate dojam da ste sada autor svoga života. Dakle, netko vam je dao ime, netko vam je dao društveni kontekst u kojem živite i sada ulaskom u kibernetski svijet birate svoj život, stvarate svog avatara, preuzimate njegovu ulogu i radite s njim što vas je volja. I ljudi ulaze u to namjerno jer svjesno ili nesvjesno žele zadovoljiti niz psiholoških potreba koje se vrlo lako zadovoljavaju na taj način.
Kada gledamo fotografije korisnika na društvenim mrežama, svi su „savršeni” i bez mana, svi žive idealnim životom koji je fotografiran iz određenoga kuta i pozicije, a zapravo realnost priča drugu priču. Vlada li kriza samopouzdanja i samopoštovanja među mladima?
Svatko voli lijepo. To lijepo nije samo fizičke prirode, to može biti nešto duhovno, nešto čemu se teži, što ispunjava čovjeka radošću i zadovoljstvom. Dakle lijepo je, iako nemoguće univerzalno definirati, nešto što privlači. Svi mi želimo sudjelovati u nečemu što je lijepo. Čak i ako smo svjesni da je na društvenim mrežama često riječ o lažnim ili nedovoljno jasnim i nedovoljno autentičnim slikama, volimo vidjeti lijepo i to nas odvede u razmišljanja: Zašto ne bih mogla i ja tako? Zašto ne bih mogao i ja biti tako uspješan? Treba li mi uopće obrazovanje za tako nešto? I onda zaboravimo da je to što gledamo samo nečiji prvi plan i da je dojam koji stječemo o nekome dobar samo dok intrigira ljude. Onoga trenutka kada (a dogodit će se) ta osoba prestane igrati prvi plan, nastaje katastrofa. Mladi ljudi tek tada prvi put razmišljaju o istinitosti onoga što se postavlja u kibernetskom prostoru. S druge strane, sudjelovanje u tom prostoru daje ljudima priliku da budu prepoznati i da njihova kreativna ideja brže dođe do drugih ljudi koji će reći: „Bravo! Odlično si ovo napravio. Da nemaš Facebook profil, ne bih nikad znao da to radiš.” Na taj način izgrađuju svoje samopouzdanje što je, u ovom slučaju pozitivan primjer izgrađivanja samopouzdanja, međutim gledanje u neke apsolutne „ideale” ljepote i uspješnosti može biti dezorijentirajuće mladim ljudima, ali i onim starijima.
A što je s kriterijem onoga što se objavljuje na društvenim mrežama?
Postoji fenomen koji se pojavio s razvojem tehnologije, tzv. tehnologija reproduciranja koja je učinila da se svaki sudionik društvene zajednice, dakle potencijalno bilo tko od nas, u jednom trenutku osjeti kao autor. Prije se znalo da je velika stvar napisati tekst, napraviti film, odigrati ulogu u filmu ili se izraziti kreativno nekom fotografijom, a ljudi koji su se time bavili imali su elitistički status autora. Razvojem tehnologije reproduciranja došlo je do toga da svatko može snimiti sebe i postati ulogom u nekom filmu ili okupiti grupu ljudi i snimiti film. Danas svatko piše tekstove i plasira ih u javni prostor, omogućeno nam je da fotografiramo svaki dan i da se pokušavamo kreativno izražavati. To znači da je razvoj tehnologije i reprodukcije doprinio tome da se na neki način izgubi taj elitistički status autora.
U kibernetskom prostoru gdje se sve što proizvedemo može plasirati, vi dobivate nevjerojatnu mogućnost da bez cenzure i bez uredničkoga posla odjednom postanete autor – autor ne samo svoga života nego nečega što ćete nuditi publici koja će to čitati, gledati i evaluirati. Dakle, razvoj tehnologije omogućio je nekim ljudima da brzo budu prepoznati kao talentirani za nešto, a drugima je dao neprekidan i skoro pa bezgraničan prostor da igraju uloge pisaca, stručnih kritičara itd. koji to zapravo nisu zbog toga što nema uredničke politike. Granica između autora i publike je izbrisana i svako od nas tko sudjeluje u društvenim mrežama zapravo samo čeka trenutak kada će postati autor, a to je jako nagrađujuće.
Puno je onih koji se tajno bore s depresijom i osjećajem manje vrijednosti zbog svega što im društvene mreže i njihovi korisnici nameću. Obraćaju li Vam se takve osobe za pomoć?
Sva priča o krizi samopouzdanja usko je vezana za javljanje depresivnih poremećaja, psihosomatskih poremećaja i depresivnih epizoda kod ljudi. Ne mora uvijek biti riječ o depresiji kao kliničkoj slici. U pitanju mogu biti i depresivne epizode koje svaki čovjek proživi jednom ili više puta u životu, a koje su dovoljne da osjetimo koliko smo krhki i preispitamo koliko je naš identitet snažan i gdje ima svoje uporište. Iz razgovora s kolegama, iz prakse i čitanja o onome čime se bave kolege u inozemstvu, rekla bih da su depresija i depresivne epizode pošast ovoga vremena. Ljudi se često obraćaju psiholozima zbog tih razloga, ali ne imenujući ih na način kako ste ih vi imenovali. Ljudi dolaze jer kažu da se ne osjećaju dobro i jer su nesretni, a onda se razgovorom i terapijom osvijeste da je riječ o problemima koji su vezani upravo za sliku koju imaju o sebi i koja je ugrožena.
Za kraj, kakav je Vaš stav općenito prema društvenim mrežama?
Društvene mreže su donijele mnogo dobroga, ali donose i trendove koji mogu biti izuzetno opasni i već jesu, ali koji se, kao i sve ostalo što je produkt ljudskoga rada, mogu samo donekle kontrolirati. Morali bismo računati na odgovornost emocionalno i socijalno zreloga pojedinca u društvu da bismo mogli izići na kraj s negativnim posljedicama društvenih mreža, ali to jednostavno nije ostvarivo. Zato ćemo morati računati na obrazovanje, odgoj i pružanje pomoći obiteljima, mladim ljudima i svim sudionicima društva u tome da kritički i s jasnim definicijama ciljeva koriste tehnologiju i sudjeluju u kibernetskom svijetu, nastojeći avatare koje igramo u tom svijetu jasno definirati u skladu s onim što je naša priroda. Onoga trenutka kada počinjemo osjećati nelagodu i nepostojanje reciprociteta između toga što je naša priroda i toga što predstavlja naš avatar, znači da to trebamo prestati raditi. Ako vam je postavljanje slika u kontinuitetu, da bi vas pratitelji mogli držati stalno aktualnim, obveza koja vas opterećuje, ne trebate to raditi. Internet i kibernetski svijet su izuzetno važni, pogotovo u poslovnom svijetu jer tim putem ljudi brže dolaze do potrebnih kontakata. Ovo je samo jedan primjer dobre upotrebe toga prostora koja se može ostvariti kada birate identitete koji su vam bitni i koristite ih na najbolji mogući način. Međutim, mladi ljudi često ne znaju kako to uraditi i zbog toga im treba pomoć, a mislim da je, u cijelom tom procesu, najvažnije obrazovanje.
