Početna stranica » Meritokracija: vladavina zaslužnih

Meritokracija: vladavina zaslužnih

386 pregleda

Nosioci ideologije koja se zove meritokracija potiskuju općepoznatu činjenicu da sve velike vrijednosti – na kojim se temelji ljudski život i u kojima taj život može jedino uspjeti – spadaju u zajedničko dobro

Današnje se demokracije nalaze na velikom ispitu koji moraju položiti žele li sačuvati demokratske vrijednosti, osobito nepovredivost ljudskoga dostojanstva, koje pripada svakom čovjeku pojedincu. Svjedoci smo, naime, populističke pobune protiv onih koji imaju najveću ekonomsku i političku moć, tj. protiv takozvane elite. Politička desnica obećava ljudima konzervativnu revoluciju, a politička ljevica tiraniju. Obje ove opcije, i desna i lijeva, ekstremističke su i žele ljude pretvoriti u imbecile (u slaboumne poslušnike). Ove ekstremne pozicije nisu ništa drugo nego oblik moralnoga nihilizma. Populisti koji se navodno zauzimaju za narod vješto varaju i zaglupljuju narod na koji se pozivaju. To se najbolje vidi po sljedećem: kad populisti dođu na vlast, dakle, kad postanu politička elita, i tada se oni bune protiv elite koju sada vide u svojoj opoziciji. Po njima ni jedna opozicija – dok su oni na vlasti – nije legitimna. Naime, populisti tvrde da su samo oni moralni i da samo oni predstavljaju cijeli narod. Nadalje, populisti pretpostavljaju da je narod homogena cjelina, a ne zajednica slobodnih i odgovornih pojedinaca. Oni odbacuju svako drukčije mišljenje i to potiskivanje slobode misli i slobode govora opravdavaju time da samo oni predstavljaju narod. Oni, dakle, ne priznaju pluralizam ni u mišljenju ni u govoru. Opravdanu pobudu obespravljenih ljudi populisti zlorabe da bi sebe još više obogatili i učvrstili na vlasti.

Strahovi kod današnjih ljudi nastaju zbog krize demokracije koja se sastoji u tome da je demokratska praksa sve udaljenija od demokratskih ideala: od slobode, od jednakosti i od bratstva među ljudima. U ime navedenih demokratskih ideala ruši se jednakost među ljudima tako što politički centar i srednja klasa nestaju, a pojavljuju se dvije krajnosti: na jednoj strani nalazi se grupa bogatih i moćnih, a na drugoj golema većina siromašnih. To je osobito vidljivo u našoj zemlji Bosni i Hercegovini, a izrazito je zamjetljivo u nedemokratskim zemljama, u kojima su tajkuni (koji se tamo nazivaju oligarsima) enormno bogati, a preko 90 % stanovništva krajnje siromašno. Populisti se stoga samo deklarativno zauzimaju za demokraciju, a zapravo oni zlorabe demokratske instrumente za uvećanje svoje političke i financijske moći.

Glasoviti američki filozof Michael J. Sandel, koji je studirao na Oxfordu, a naučavao na Harvardu, u svojoj knjizi pod naslovom Tiranija zasluge. Što je ostalo od zajedničkoga dobra? pokazuje da su profiteri i uživaoci današnjega političkog sistema proizveli ideologiju koju on naziva meritokracija (vladavina zaslužnih). Grupa moćnih i bogatih uvjerava obespravljene ljude da se uspjeh moćnih i bogatih zasniva na njihovoj zaradi i na njihovoj zasluzi, a ne na njihovoj nepravdi. Oni koji su gubitnici, a to je golema većina u društvu, po njima su sami za to krivi. Oni toliko veličaju sami sebe da se njihovo samouzvisivanje pretvara u tiraniju i u ponižavanje gubitnika sistema; oni su sami nesposobni za zahvalnost, solidarnost i poniznost, jer sve što imaju navodno zahvaljuju sami sebi, a ne nepravednim zakonima i nepravednom političkom sistemu; oni su zajedničko dobro podložili svome privatnom dobru i svojoj osobnoj koristi; oni, dakle, uvećavaju svoje privatno dobro i svoju privatnu moć razarajući zajedničko dobro i kršeći principe pravednosti.

Nosioci ideologije koja se zove meritokracija potiskuju općepoznatu činjenicu da sve velike vrijednosti – na kojim se temelji ljudski život i u kojima taj život može jedino uspjeti – spadaju u zajedničko dobro. Život je zajedničko dobro koji smo dobili kao dar, tj. besplatno, i život se umnaža tako što ga besplatno dajemo drugima. Jednako je i s jezikom kojim govorimo, jer nema privatnog jezika, nego je on zajedničko dobro. Kao što su zajedničko dobro sloboda, ljubav, pravda i istina. Budući da se zajednička dobra umnažaju nesebičnim davanjem drugima, ona pretvaraju čovječanstvo u sretnu i složnu zajednicu. Umjesto vladavine zaslužnih u politički sistem treba uvesti vladavinu pravde, primat zajedničkoga dobra i poštovanje drugoga kao sebe samoga. To zagovara poznati američki filozof Sandel.

Sandel navodi činjenice na kojima zasniva svoje tvrdnje. Od kraja Drugoga svjetskoga rata, piše on, pa do sedamdesetih godina prošlog stoljeća, bilo je moguće naći dobar posao u Sjedinjenim Američkim Državama i ljudima bez visokoga obrazovanja, pa su tako i oni sa srednjim obrazovanjem, kao pripadnici srednje klase, mogli pristojno živjeti. Proizvodnost je, međutim, stalno rasla, a radnici su dobivali sve manji dio od onoga što su proizvodili, dok su vodeće snage i akcionari dobivali stalno veći dio. Krajem 1970. dohodak velikih američkih akcionara postao je trideset puta viši od dohotka prosječnog radnika, a 2014. za tristo puta. Sandel zaključuje da su se elite politički i ekonomski uzdigle zahvaljujući globalizaciji i da su zanemarile nejednakost koju su proizvele u društvu, državi i svijetu. One su zanemarile svoj negativan utjecaj na priznavanje dostojanstva rada. Ljudi se s pravom bune protiv nepravde koju elite prikrivaju navodnim svojim zaslugama.


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!