U srednjem vijeku mjerenje vremena značajno se razlikovalo od našeg modernog standardiziranog sustava. Satovi su bili rijetki i skupi, pa su se ljudi oslanjali na druge metode za praćenje vremena. I dok je prevladavajuća metoda u Europi bila liturgija časova, svijeće su imale vitalnu ulogu u mjerenju vremena. Dovitljivi redovnici osmislili su svijeću naziva candela horaria – „svijeću koja govori vrijeme”.
Candela horaria bila je svijeća s oznakama vremenskih intervala. Dok je svijeća gorjela, te su oznake davale vizualni prikaz sati koji su prolazili. Budući da su uglavnom bile izrađene od pčelinjeg voska, ove su svijeće ravnomjerno gorjele (dakle, bile su „preciznije”) i ispuštale malo dima, što ih je činilo relativno „čistom” opcijom.
Duljina ovih svijeća je varirala, a svaki inč je predstavljao određeni vremenski interval. Na primjer, svijeća može biti označena na svakom inču kako bi označila 12 minuta. To bi značilo da bi svijeća od 12 inča gorjela otprilike dva sata. Kako bi se osigurala točnost, ove su svijeće standardizirane u debljini i kvaliteti, ali ih je korisnik također morao držati u relativno kontroliranom okruženju kako bi održao dosljedne stope gorenja. Candela horaria se nije smjela držati na otvorenom: bila je namijenjena isključivo za upotrebu u zatvorenom prostoru.
Ove „svijeće sa satovima” prvenstveno su se koristile u vjerskim okruženjima, pomažući samostanima i crkvama da održe svoj raspored. Međutim, kućanstva su ponekad imala i svoje verzije. A kad je plemstvo koristilo ove svijeće, sigurno ih je stavljalo u skupocjene svijećnjake, piše Medievalists.net a prenosi Aleteia.
