Početna stranica » Marko Karamatić: Umjetnost u Bosni Srebrenoj živi!

Marko Karamatić: Umjetnost u Bosni Srebrenoj živi!

135 pregleda

Svaki naraštaj nosi neke svoje posebnosti u razumijevanju čovjeka i svijeta, tako i u likovnoj umjetnosti, pa i onoj sakralnoj. Tradicija je bosanskih franjevaca da su tražili načina da svojim vjernicima vjeru učine bližom i razumljivijom kroz likovnu umjetnost

Fra Marko Karamatić rođen je 1947. u Johovcu, općina Doboj. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, gimnaziju u Visokom, a u Franjevački red stupio je 1968. Studirao je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, na Teološkom fakultetu u Ljubljani gdje je magistrirao 1977. i doktorirao 1985. Od 1977. predaje na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu opću i nacionalnu povijest Crkve. Obavljao je službe tajnika i dekana Teologije. Uređuje časopise Bosna franciscana Bilten Franjevačke teologije.

Zamjenik je glavnoga urednika edicije Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine i član Znanstvenoga vijeća Hrvatskoga leksikografskog instituta BiH te izvršni urednik Hrvatske enciklopedije Bosne i Hercegovine. Pokrenuo projekt izdavanja djela fra Matije Divkovića (1563-1631). Predvodio organizaciju više znanstvenih skupova i uredio zbornike s tih skupova. Bio je član Predsjedništva Matice hrvatske Sarajevo. Javlja se prilozima u desetak periodičnih publikacija. U reviji Svjetlo riječi piše rubrike Likovna umjetnost Bosne Srebrene i Retrospektiva.

Poštovani profesore, što podrazumijevamo pod izrazom kulturna i povijesna baština?

Naraštaji minulih vremena ostavili su nam u nasljeđe djela i spomenike svoga stvaralačkog duha koje razumijevamo kao materijalnu kulturnu baštinu, ali također tradiciju i različite običaje koji čine nematerijalnu kulturnu baštinu. Materijalna nepokretna kulturna baština obuhvaća građevine, stare urbane jezgre, spomenike… Predmeti manjih formi kao što su djela likovne umjetnosti i sl. također spadaju u materijalnu kulturnu baštinu. O njima brigu vode umjetničke galerije i muzeji. Radi podizanja svijesti o važnosti kulturnoga nasljeđa donesena je 1972. god. u Ujedinjenim narodima Konvencija o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine. Bio je to iskorak u očuvanju baštine, ali i poticaj za jače senzibiliziranje javnosti o toj temi.

Nematerijalnu kulturnu baštinu čine predaje, običaji, obredi, tradicijska glazba, religijske svečanosti, primijenjena umjetnost, tradicijski zanati, društvene prakse, svečani događaji, ali i „jezik kao pokretač nematerijalnog kulturnog nasljeđa”. Ovu je baštinu teže zaštiti. Nju ugrožava sve snažnije izražena globalizacija (nestaju tradicije, običaji, jezici – od 6000 jezika u svijetu godišnje ih nestane oko 25). S ciljem zaštite toga nasljeđa i njegovanja kulturne raznolikosti u UN-u usvojena je 2003. godine Konvencija o zaštiti nematerijalne kulturne baštine.

Od kulturne razlikuje se povijesna baština. Ona je izvor boljem razumijevanju povijesti i kulture pojedine ljudske zajednice, naroda i cijeloga čovječanstva, na osnovi arheoloških nalazišta, povijesnih lokaliteta, ostataka građevina… Dijelom se preklapa s kulturnom baštinom pa govorimo o kulturno-povijesnoj baštini. U širi kontekst ulazi također i prirodna baština.

Neizmjerno blago

U svijetu postoje brojni primjeri stoljetne i tisućljetne baštine čovječanstva uopće. U kojoj mjeri pojedine svjetske države pridonose očuvanju svoje materijalne kulturne baštine, a koliko se u tom pitanju čini i može očekivati kod nas?

Načelno sve su države u svijetu opredijeljene za zaštitu kulturno-povijesne baštine na svome području. U praksi se međutim često ne radi dovoljno u skladu s proklamiranim dokumentima. Tijekom zadnjih pet desetljeća ipak su vidljivi pozitivni pomaci. Nezaobilaznu ulogu u tome ima Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu (UNESCO). Pod njezinim okriljem, a u duhu Konvencijā iz 1972. i 2003. nominirani su i na listu svjetske baštine upisani vrhunski spomenici kulturnoga i prirodnoga nasljeđa, kojih je trenutno na popisu više od tisuću.

Također su i tri spomenika iz Bosne i Hercegovine na tom popisu: Most u Višegradu, Most sa starom gradskom jezgrom u Mostaru i Stećci (ovi se dijele s Hrvatskom, Crnom Gorom i Srbijom). Iz Hrvatske je na listi deset vrhunskih spomenika kulturne baštine među kojima su Dioklecijanova palača u Splitu, gradske jezgre Dubrovnika i Trogira, šibenska katedrala, Eufrazijeva bazilika, Starogradsko polje na Hvaru… a iz prirodne baštine Plitvička jezera i Bukove šume na Velebitu. Na popisu je također i 15 spomenika nematerijalne kulturne baštine: Svetkovina sv. Vlaha u Dubrovniku, Hvarska procesija križa, Sinjska alka, Hrvatsko čipkarstvo, Tradicija izrade licitara itd.

Tijekom 90-ih godina prošloga stoljeća razorena su i uništena brojna djela kulturno-povijesne baštine u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. O uzrocima i okolnostima tih dramatičnih događanja i neviđene destrukcije ovdje ne ulazimo u razmatranje, osim napomene da su korijeni svega toga u ideji Velike Srbije. Od destrukcije nisu bili pošteđeni niti (…)


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]