Naše je vrijeme, možda više nego ijedno prije, zaljubljeno u novost. Neutaživa potreba za promjenom, za doživljajem i za neprestanim novim iskustvima često nam prikriva jednu tihu, ali temeljnu istinu: radost nije plod novosti, nego vjernosti. U svijetu koji sve mjeri po osjećaju trenutka, vjernost se doživljava kao ograničenje. No, u kršćanskoj je viziji upravo suprotno: vjernost je prostor slobode i izvor radosti.
Zato je pitanje vjernosti potrebno promatrati s misaonom jasnoćom i duhovnom dubinom. Zahtjevnost i važnost te teme toliko su velike da ćemo joj posvetiti tri zasebna priloga. U ovome ćemo se prvom usredotočiti na značenje osobne ljubavi i na razloge zbog kojih ona ne može opstati bez vjernosti – toga prostora u kojem ljubav dozrijeva, donosi plod, nalazi svoj mir, postojanost i radost.
Ljubav nije ugovor, nego otajstvo
Vjernost se danas često svodi na dvije krajnosti: ili na prolaznu osjećajnu privrženost ili na hladnu moralnu obvezu. No, ni jedno ni drugo ne pogađa bit. Ako se vjernost temelji samo na osjećaju, ona se gubi čim se promijeni raspoloženje. Ako se, pak, shvati samo kao obveza, postaje beživotna forma. U oba slučaja ljubav vene.
Istinska vjernost nije ni sentimentalna ni formalna. Ona je unutarnji zahtjev same ljubavi. Ne postoji „dužnost vjernosti” izvan ljubavi; postoji samo dužnost ljubiti, i iz nje prirodno izrasta vjernost. Ljubav koja doista zahvati dušu ne može ne biti vjerna. Kad ljubav želi trajati, ona iznutra rađa obećanje: „Ostat ću s tobom do smrti.”Vjernost nije puki dodatak ljubavi, nego njezin dokaz i zrelost. Bez nje ljubav ostaje tek emocija, a s njom postaje put svetosti.
Kao što korijen drži stablo i kad oluja prođe, tako i vjernost drži ljubav kroz promjene.Vjernost ne zatvara, nego otvara: ona čini da se ljubav produbljuje, postaje sposobna za tišinu, za trpljenje i za radost koja ne ovisi o prolaznom osjećaju, nego o stalnosti dara. U samoj dubini ljubavi nalazi se težnja da traje. Ljubav i vjernost nisu dvije odvojene kreposti, nego dvije strane istoga pokreta srca: ljubav daje smjer, a vjernost daje postojanost. Kad čovjek voli neku osobu, u samom se činu ljubavi već skriva želja da to bude zauvijek. Vjernost je stoga ljubav u vremenu, njezin dah koji ne prestaje disati ni kad osjećaji utihnu. Bez vjernosti ljubav ostaje tek doživljaj bez korijena, trenutak koji ne može sazreti u odnos. A vjernost bez ljubavi postaje suha dužnost, jer nema u sebi topline darivanja. Tek njihovo jedinstvo čini da ljubav postane životna, pokret koji se ne iscrpljuje, nego uvijek iznova obnavlja iz izvora Božje vjernosti. Tako se otvara pitanje: kako ta ljubav u čovjeku raste i sazrijeva? Na kojim se razinama ostvaruje i kako prelazi iz osjećaja u slobodu, iz slobode u predanost?
Razine ljubavi: strastvena, voljna i osobna
Čovjek je biće koje voli na više razina.
Prva razina je strastvena ljubav. Ona dotiče tijelo, osjećaje, ljepotu koja privlači. To je prva iskra, plamen koji se brzo rasplamsa i hvata sve pred sobom. Strast sama po sebi nije zla. Zlom postaje ako je se stavi na mjesto koje joj ne pripada, ako nije vođena razumom. Jer strast je tek početak, znak da je srce živo i sposobno za divljenje. Ali kao i svaki oganj, mora biti stavljena u ognjište inače sagori ono što bi trebala grijati.
Druga razina je ljubav volje. Tu se ljubav uzdiže iznad promjenjivih osjećaja i postaje slobodna odluka da se drugome darujem. Ljubav volje ne isključuje osjećaje, nego ih pročišćuje i usmjerava. To je ljubav koja je sposobna reći: „Hoću voljeti”; „Odlučujem da ću te voljeti”. Sv. Toma Akvinski opisuje volju kao duhovnu težnju prema dobru koje razum spoznaje. Takva ljubav nije hladna. Ona je, naprotiv, žar prosvjetljen i vođen svjetlom razuma i koji je postao postojan.
U tom prostoru rađa se osobna ljubav, ona koja ne ljubi samo neko „dobro” u drugome, nego samu osobu, „jer je to ona, jer je to on.” To je ljubav koja vidi osobu u njezinoj jedinstvenosti i trajno želi njezino istinsko dobro, a ne vlastitu ugodu, čast ili moć. Osobna ljubav spaja tijelo i dušu, osjećaje i duh, um i volju, i tako postaje most između ljudskoga i božanskoga. Ona više ne traži samo da bude ljubljena, nego želi ljubiti, i u tome nalazi svoju radost. Takva ljubav ne mjeri koliko prima, nego koliko se daruje. To je ljubav sposobna za rast jer ne traži sebe, nego drugoga.
Od ljudske prema božanskoj vjernosti
Kad ljubav dosegne tu osobnu razinu, postaje jasno da vjernost nije tek moralna krepost, nego otajstvo koje nas uvodi u samo Božje srce. Bog sam otkriva svoje ime kao „Bog vjeran i milosrdan” (Pnz 7,9). Njegova ljubav ne odustaje: „Ako me i majka zaboravi, ja tebe neću zaboraviti” (Iz 49,15). Čovjek, stvoren „na sliku Božju” (Post 1,27), pozvan je da tu Božju vjernost živi u vlastitoj ljubavi.
Ljudska ljubav, da bi išla do kraja, mora prijeći u božansku dimenziju jer samo Božja vjernost može održati našu. Brak je upravo zato sakrament vjernosti. Supružnici ne daju obećanja samo jedno drugome, nego zajedno Kristu, koji ih povezuje i daje snagu da njihova ljubav ne umre, nego da raste, čisti se i preobražava. „Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu” (Ef 5,25) – to je srce sakramenta. Ljubiti do kraja, vjerno i ustrajno, moguće je samo u zajedništvu s Njegovom ljubavlju.
U braku, kao i u prijateljstvu i svećeništvu, vlada ista dinamika: ljubav, da bi bila vjerna, mora biti ucijepljena u Ljubav koja nikada ne prestaje (usp. 1 Kor 13,8). Vjernost tada više nije samo ljudski napor nego slatko sudjelovanje u Kristovoj vjernosti.
Vjernost kao radost i plodnost
U kršćanskom životu vjernost nije breme, nego put do radosti. Samo ono što traje daje mir; samo ono što ostaje vjerno postaje plodno. Isus kaže: „Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni” (Iv 15,4). Vjernost je upravo to ostajanje, ta tiha, svakodnevna povezanost s Onim koga ljubimo. Ona nije statičnost, nego trajni pokret srca koje se vraća svome izvoru. U vjernosti učimo hodati istim putem s Bogom, sa supružnikom, s prijateljem – ne zato što je to lako, nego zato što Božja ljubav i vjernost vrijedi više od svega prolaznoga.
Kad čovjek otkrije ljepotu vjernosti, više ne traži uzbuđenje novoga, nego dubinu istoga: radost srca koje se svakoga dana ponovno daruje. U tom darivanju ljubav ne postaje siromašnija, nego zrelija; ne gubi, nego se iznova rađa. U svijetu koji mjeri vrijednost po promjeni, vjernost je najradikalniji oblik novosti. Ona je novo srce koje se ne zasiti ljubiti.
Molitva za vjernost
Svijet u kojem živimo rijetko nas poučava vjernosti. A ipak, Bog nas i danas želi povesti uskim putem koji vodi k njoj – putem molitve i vježbanja u kreposti. Molitva je sveti prostor u kojem postojanost učimo u susretu s Bogom koji uvijek ostaje vjeran, jer samoga sebe ne može zanijekati (usp. 2 Tim 2,13). S pouzdanjem mu se obratimo riječima poput ovih:
Gospodine, nauči me da budem vjeran.
Učini da tvoja ljubav u meni bude nepokolebljiva.
Kad osjetim zasićenje, podsjeti me na blagost svoga Srca.
Kad me kušnje oslabe, učvrsti me u darivanju.
Udijeli mi da iskusim radost u življenju vjernosti
i po njoj pronađem mir i puninu života.
Amen.
