Bio je to dosljednom ikavicom pisan lekcionar fra Ivana Bandulavića objavljen 1613. godine, također u Veneciji kao i spomenuta Divkovićeva djela, pod u to vrijeme uobičajeno dugačkim naslovom Pištole i evanđelja priko svega godišta novo istomačena po razlogu Misala Dvora rimskoga. Dosadašnja od mnozih pomanjkanjih očištena i sa svimi koja dosad u slovinski jezik manjkahu s velikom pomnjom istomačena i virno prinesena. V Bnecih, 1613.
Fra Ivan Bandulavić rođen je u Uskoplju (odnosno u Gornjem Vakufu) najkasnije 1591. godine, a umro sredinom 17. stoljeća. Pretpostavlja se da je osnovno školovanje završio u fojničkom samostanu te da je nakon toga filozofiju i teologiju studirao u Bolonji. Kao svećenik djelovao je u Bosni i Dalmaciji, a neki proučavatelji njegova djela spominju i Srbiju.
Bandulavićeva knjiga Pištole i evanđelja jedno je od najvažnijih i najčitanijih djela nastalih među franjevcima Bosne Srebrene. Ono je prerađeno i dopunjeno izdanje najstarijega hrvatskog lekcionara Bernardina Splićanina iz 1495, ali je utvrđeno da se Bandulavić najvjerojatnije nije služio tim izdanjem, nego onim koje je, također u Veneciji, objavio Benedikt Zborovičić 1543. godine. U odnosu na prethodna izdanja Bandulavićev se lekcionar odlikuje time što su u njemu objavljeni neki obredi i blagoslovi, nepromjenjivi dijelovi mise, tekstovi svih prefacija te pjesme Pisanca za Božić, puno poznatija pod naslovom U se vrime godišta, i Pisanca mrtvačka. Bandulavićev lekcionar postao je u međuvremenu izrazito popularan i tiskan je čak u dvadesetak izdanja. Zadnje izdanje (zapravo pretisak) toga djela objavljeno je u Njemačkoj 1997. godine (Böhlau Verlag, Köln Weimar Wien) u izdanju vrijedne njemačke slavistice Elisabeth von Erdmann, vrlo dobre poznavateljice starije hrvatske i bosanskohercegovačke književnosti.
Osim lekcionara u novije vrijeme utvrđeno je da je Bandulavić ostavio u rukopisu još jedno djelo (iz 1606. godine) o kojemu je u Godišnjaku Instituta za jezik i književnost u Sarajevu 1987. godine izvijestio kolega Pavao Knezović u tekstu s naslovom Bandulavićev rukopis.
O jeziku Bandulavićeva lekcionara opsežno je i vrlo obaviješteno pisala kolegica Darija Gabrić-Bagarić (v. Jezik Ivana Bandulavića, bosanskog franjevca XVII. vijeka, Sarajevo, 1989), a u novije vrijeme i fra Miro Vrgoč u časopisu Bosna franciscana za 2001. godinu (br. 14) u članku pod naslovom Fra Ivan Bandulavić – život i djelo.
U predgovoru Pištolama pod naslovom Štiocu razboritomu Bandulavić, između ostaloga, piše i sljedeće: „počeh s pomoću Božjom u Bolonji pisati prid rečene pištole i evanđelja ispravljajući ona koja se u Staromu štavu od zgora rečenih štampalac zgodila bihu pomanjkanja i ona koja na vele mista k novomu misalu ne prilikovahu na put privodeći, nadodajući više pištola i evanđeljih koja slovinskim jezikom dosad izgovorena ne bihu, mnoge stvari druge za parokijane potribne”. U nastavku toga predgovora Bandulavić napominje da će… (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]
