Početna stranica » Ivica Šola – Ljudska prava nisu ljudska

Ivica Šola – Ljudska prava nisu ljudska

210 pregleda

Ivica Šola rođen je 1968. godine u Đakovu. Godine 1994. diplomirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a 1998. magistrirao je na Papinskoj akademiji moralne teologije Alfonsiana u Rimu. Predavao je potom bioetiku i socijalnu etiku na KBF-u u Đakovu, zatim fenomenologiju religije na Institutu za teološku kulturu u Osijeku te publicistiku na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za komunikologiju. Godine 2012. stekao je zvanje doktora teologije na KBF-u Sveučilišta u Zagrebu.

Od 2010. do 2015. godine bio je pročelnik katedre za medijsku kulturu Odjela za kulturologiju Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Danas, u zvanju docenta, na istoj visokoškolskoj ustanovi drži predavanja iz područja etike, religije, kulture i teorije medija. Granična pitanja filozofije, teologije, religije, kulture, medija i sociologije predstavljaju uže područje njegova znanstvenog interesa.

Osim fakultetskih obveza, Šola je djelatan i kao prevoditelj te kao novinar i publicist osječkoga dnevnika Glas Slavonije i Večernjega lista. Povremeno piše komentare za tjednik Globus i dnevnik Novi listi. Vanjski je suradnik HRT-a u emisiji Otvoreno i drugim posebnim emisijama vezanim uz religijske sadržaje i društvene fenomene. Djelatan je i kao prevoditelj. Bio je suradnik revije Svjetlo riječi od 2014. do 2016. godine, pišući retke kolumne Oltar i tribina.

Pravo na život i slobodu

 

U novije vrijeme termin „ljudska prava” je najrastezljiviji pojam. Očigledna je hiperprodukcija dokumenata i konvencija o ljudskim pravima. Stvaraju li zaista bolju sliku ljudskih prava i sloboda ili samo o njima govore?

Ljudi ne razlikuju ljudska prava od, recimo socijalnih, građanskih, političkih i drugih prava, koja, istinabog, svoj ontološki izvor imaju u ljudskim pravima. Ljudska prava su samo dva, pravo na život i pravo na slobodu. Neplaćeni godišnji odmor, ili trinaesta plaća, besplatno zdravstvo, promjena spola ili brak za sve…, nisu ljudska prava, već stvar društvene konvencije. S političkim ili socijalnim pravima čovjek se ne rađa, ali s ljudskima da. I za razliku od socijalnih i inih, ljudska prava, pravo na život i slobodu, država ne daje čovjeku, ona ih samo priznaje ili ne priznaje. Ako ih ne priznaje, onda se radi o zločinu protiv ljudske osobe, jer ljudska osoba prethodi državi i ne može nijedna vlast određivati tko smije živjeti, a tko ne, tko smije biti slobodan, a tko ne, osim kada se radi o osobama opasnim po društvo, kriminalcima.

Tamo gdje nestane ideja Boga i naravnoga poretka utemeljena u stvaranju nastaje i manipulacija ljudskim pravima. Nije stoga čudno da američka Deklaracija o nezavisnosti iz 1776. godine kaže kako (ljudska) prava, život i sloboda, „proizlaze od Stvoritelja” i stoga su neotuđiva. Paradoksalno, ljudska prava mogu biti ljudska samo ako ontološki nisu ljudska, tj. ako nadilaze čovjeka, pa ih čovjek ili država ne može davati niti uskraćivati. Na zapadu se ljudska prava rađaju unutar kršćanstva, u Salamanskoj školi (Salamanca u Španjolskoj), u kontekstu pitanja Indijanaca u novootkrivenim svjetovima, utemeljena na ideji Boga i naravnoga poretka. U tom smislu, smrt Boga i naravnoga poretka jest i smrt ljudskih prava. Onda ona postaju pitanje moći i manipulacija. U tom smislu, živimo u najmračnijem razdoblju zapada u povijesti, u najperverznijoj epohi gdje, kada se ubije transcendencija, u ime slobode se guše slobode (politička korektnost), a u ime života se ubija život, u smislu da se najslabijima, od majčine utrobe pa nadalje oduzima život, poradi „slobode izbora” ili „kvalitete života” (starci, invalidi…) te svima koji nisu „korisni” (eutanazija, eugenetika, prenatalna dijagnostika…).

Romano Guardini u tom smislu, gledajući sumrak metafizike, sumrak ideje Boga (namjerno pišem „ideje”), rekao je proročki da će jedino pitanje kojim se danas valja baviti jest odnos prema moći. Gomilanje internacionalnih  dokumenata o raznim vrstama prava je inflacija istine o čovjeku koji, ako u njemu nema ništa više od čovjeka, dovodi do hiperprodukcije moći delimitirane bilo kojim kriterijem osim vlastite volje. Ako samo čovjek odlučuje o čovjeku, onda je to loše za čovjeka. Tako se i (ljudska) prava ne daju, već samo priznaju. Mi o ljudskim pravima tako govorimo kao o nekakvoj baštini novovjekovlja, iluminizma, a previđamo da je u jeku iluminizma Mirabeau u govoru pred Nacionalnom skupštinom u Parizu 17. kolovoza 1789. predložio biblijski Dekalog kao preambulu deklaraciji o pravima čovjeka i građanina. Naime, Dekalog je prva „deklaracija” ljudskih prava u povijesti proizišao iz vjere pisana u negativnoj formi (NE ubij, NE ukradi, NE…). Dekalog nije, kao ni ljudska prava, etnička niti tribalna ploča vrednota, već univerzalni (!) moralni fundament u kojem su prava definirana na način dužnosti. Jer, kako veli Simona Weil, da biste nekome pripisali pravo, netko mora prethodno (…)


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]