Početna stranica » “Kultura otkazivanja”: ograničeni domet jednog prijevoda

“Kultura otkazivanja”: ograničeni domet jednog prijevoda

150 pregleda

"Kultura otkazivanja" je termin koji ćemo obično susresti na hrvatskim internet stranicama kad se govori o tzv. Cancel Culture.

Na početku se radilo o trendu na društvenim mrežama, uglavnom na Twitteru, koji se pojavio prije nekoliko godina među Afroamerikankama: riječ je bila o trendu pisanja riječi cancel uz ime neke osobe kao poziv na “otkazivanja” njezinog praćenja, njezino izopćenje iz svijeta društvenih mreža i posredno time i onog stvarnog. Zbog potonjeg se, vjerojatno, pojavio i termin „kultura odstranjivanja“ premda se on, čini se, rjeđe koristi od „kulture otkazivanja“.

Međutim, prvotno virtualni fenomen je relativno brzo prerastao u stvarni politički aktivizam: naime, ubrzo se na području SAD rodio i „stvarni“ društveni pokret ideološko-političke naravi. Riječ je naravno o vrlo šarolikom i slojevitom fenomenu koji kao takav zaslužuje i slojevito tumačenje. Radi se o različitim grupama, uglavnom s lijeve političke scene, koje nemaju vidljivu i jedinstvenu formalnu strukturu te zastupaju širok spektar mišljenja, a za koje bi se moglo reći da ih ujedinjava jedna tema: ona radikalne kritike i dokidanja tradicionalnih vrijednosti zapadne kulture. Drugim riječima, kao što kaže i samo ime koje su mu upravo dali njegovi protivnici, riječ je o pokretu za koji se na društvenoj razini kao jedan od glavnih ciljeva pokazuje želja da izgradi politički korektnu verziju dosadašnje zapadne kulture, a pod time se podrazumijevaju svi segmenti onoga što se obično naziva kulturom s posebnim naglaskom na umjetnost, povijest i književnost: poznati još, je li, kao Geisteswissenschaften ili Humanities.

Kad se kaže „politički korektnu“ misli se naravno na „ispravnu“, čitaj „istinitu“, interpretaciju čitavog mozaika zapadne povijesti. U tom pogledu se ne biraju sredstva djelovanja: ona od političkog pritiska i različitih vrsta prijetnji na javnim i društvenim mrežama do fizičkog nasilja na ulicama i sveučilišnim kampusima i dvoranama koje vrlo često poprima vrlo ružna konfliktna i destruktivna obilježja. Javna slika koja se stvara na tim nastupima Cancel kulturnjaka je poprilično negativna i nasilna. Ta destruktivnost se opet opravdava time da je dominantni kulturno-povijesni narativ Zapada utemeljen na nasilju: pa, valjda, ono što je na nasilju nastalo, treba i u nasilju nestati. To treba dokinuti, prebrisati: treba pisati nove, „čiste“  stranice zapadne povijesti. I ponašanje i retorika vrlo često sliče na onu revolucionarnih i „kulturno“ naprednih i avangardnih pokreta komunizma u Sovjetskom Savezu i SFRJ ili nacističkoj Njemačkoj.

U širokim slojevima javnog mnijenja, kao i među dosta intelektualaca, izraz ima uglavnom negativne konotacije, a propagirana „politička korektnost“ se dovodi se u vezu s ograničavanjem sloboda govora i mišljenja. Iz straha da će biti „otkazani“, korisnici društvenih mreža sve više pribjegavaju autocenzuri svih stavova koji se ne uklapaju u dominantnu matricu i nestaje ona sloboda interneta koja je bila jedna od njegovih najboljih strana, nego se upada u posvemašnji konformizam. Međutim, taj se narativ prelijeva i izvan sfere društvenih mreža i interneta te ulazi u sve pore društva te vodi ograničavanju slobode govora i razmjene mišljenja i izgradnji atmosfere cenzure i samocenzure.

Osjetna nelagoda u akademskoj zajednici zbog metoda i ciljeva Cancel kulturnjaka očitovala se i na javnoj razini kad je u srpnju prošle godine u časopisu Harper’s Magazine objavljeno Otvoreno pismo o pravdi i otvorenoj raspravi (A Letter on Justice and Open Debate) koje su potpisali brojni (njih 150) istaknuti pisci i intelektualci, među kojima i M. Atwood, N. Chomsky, F. Fukuyama , M. Ignatieff, J.K. Rowling, S. Rushdie i G. Steinem. U njemu se, ne umanjujući ni na trenutak potrebu za preraspodjelom položaja i prava među pripadnicima različitih klasa i rasa, ipak apelira na to da se to ne može nastaviti provoditi na tako dogmatski način. „Ograničenje rasprave, bilo od represivne vlade ili netolerantnog društva, uvijek nanosi štetu onima koji nemaju moć i sve čini manje sposobnima za demokratsko sudjelovanje… Odbijamo svaki lažni izbor između pravde i slobode koje ne mogu postojati jedna bez druge. Kao pisci trebamo kulturu koja nam ostavlja prostora za eksperimentiranje, preuzimanje rizika, pa čak i za pogreške. Moramo sačuvati mogućnost dobronamjernog neslaganja bez teških profesionalnih posljedica,“ stoji između ostalog u pismu. 

Ako se imaju ove stvari na umu, onda se mogu uvidjeti ograničenja hrvatskog prijevoda koji se, izgleda, ustalio za ovaj „kulturni“ pokret, a to je „kultura otkazivanja“: sam prijevod zapravo poprilično zakriva onu stvarnost koju engleski termin cancel želi izreći o biti i stvarnosti tog pokreta na društveno-političkoj razini te istaknuti njegovu „destruktivnu“ i „negativnu“ narav. Jer riječ je ustvari o brisanju, dokidanju i poništavanju nečega što postoji, određenih „vrednota“ koje su oblikovale neku kulturu: radi se o brisanju određene kulture i dokidanju njezinih obilježja i vrednota. Riječ je, stoga, na društvenoj razini prije svega o „kulturi dokidanja“.

Ova dominantno negativna crta i njezine potencijalne posljedice gube se u prijevodu „otkazivanje“, koji je možda i mogao odgovarati za početne, virtualne stadije tog fenomena, te ostaje jedan relativno neprecizan semantički sadržaj koji neupućene može prije usmjeriti prema nekom drugom životnom kontekstu: onom otkazivanja ljetovanja, odmora, posjeta, predstava, itd. Udomaćivanje ovog pojma, te samim time i sužavanje semantičkog polja njegova tumačenja, još više čudi ako se konzultiraju englesko-hrvatski rječnici Ž. Bujasa i R. Filipovića kao neki standardni rječnici. Za riječ cancel Bujas nudi ove prijevode: precrtati, brisati, poništiti, neutralizirati, opozvati. Filipović pak nudi sljedeće mogućnosti: prekrižiti, precrtati, brisati, poništiti, dokinuti, opozvati, anulirati.

Stvar postaje još zanimljivija ako se konzultiraju njemačka i francuska stranica Wikipedije. Hrvatska je stranica vrlo oskudna: daje izbor između termina „kultura otkazivanja“ i „kultura odstranjivanja“ za Cancel Culture uz neku šturu povijesnu pozadinu njihove upotrebe ne propuštajući međutim pritom istaknuti kako ta praksa u povijesti nije neobična. Njemačka i francuska stranica su, očekivano, daleko bogatije u detaljima, a što se tiče izbora prijevoda terminologije tu se susrećemo s većim izborom izraza kojima se želi prikladno obilježiti narav ovog fenomena. Tako su ponuđeni njemački izrazi Absage-, Lösch- oder Zensurkultur, a navodi se kako se preuzima često i anglicizam Cancel Culture kao takav. Ponuda kod Francuza je još bogatija: une culture de l’effacement, du bannissement, de l’annulation, de l’ostracisme  ou de l’ostracisation , de la négation, de l’anéantissement , de la suppression, du boycott ou du boycottage, de l’humiliation publique , de l’interpellation , de la dénonciationde l’indignation .

Parafrazirajući Wittgensteina, granice jezika su granice našeg svijeta i ovo je jedna od temeljnih ideja moderne zapadne filozofije koju su i drugi filozofi poput Heideggera i Gadamera (između ostalih) na ovaj ili onaj način razradili u svojim djelima. Da pojmovi, njihovi prijevodi i tumačenja igraju vrlo bitnu ulogu u određivanju granica čovjekova ne samo umskog nego i stvarnog društveno-političkog svijeta svjesni su i te kako i politička sociologija, različite znanosti primijenjene psihologije poput NLP-a (neurolingvističko programiranje) te komunikacijske znanosti. Drugim riječima, kao jedan od temeljnih segmenata šireg političkog polja (P. Bourdieu) područje javne društvene terminologije je i te kako „čuvano“ i „kontrolirano“ područje te stoga semantičko ograničavanje jednog takvog fenomena poput Cancel Culture na tako nejasan prijevod i njegovo udomaćivanje sigurno postavlja pitanja kako o razlozima njegova uvođenja tako  i o onima koji su mu uspjeli osigurati status i široku recepciju.