Početna stranica » Prve navjestiteljice vjere

Prve navjestiteljice vjere

143 pregleda

Marija i druge žene u jeruzalemskoj crkvenoj zajednici nisu, istina, vršile predstojničku službu, ali su djelatno sudjelovale u molitvama, svjedočenju i karitativnom pomaganju. Bez njih ne bi bilo istinski matične zajednice svih kršćana koja je to ostala četrdesetak godina, do propasti Jeruzalema u rujnu godine 70

Svetoga. To vidimo iz dijela Petrova govora u kojemu citira proroka Joela: „Izlit ću Duha svoga na svako tijelo i proricat će vaši sinovi i kćeri, vaši će mladići gledati viđenja, a starci sne sanjati. Čak ću i na sluge i sluškinje svoje izliti Duha svoga u one dane i proricat će“ (Dj 2,17-18).

Evanđelist Luka kaže da je  Bog pridružio Crkvi tri tisuće  novih duša. Ovim su izrazom (psyhe, psyhai) grčki pisci onoga vremena označavali ljudske osobe muškog i ženskog roda. Luka tako postupa ovdje te još u Dj 7,14 i 27,37.  O svima njima kaže Luka u tzv. velikom sažetku (Dj 2,42-46) da su bili „postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama“. Galilejke su s Marijom svjedočile o djelima i riječima Isusovim kojih se zajednica sjećala na svojim liturgijskim slavljima. Dok su ti vjernici zbog svoje židovske duhovnosti i kulture nastavili dolaziti u hram na moljenje psalama, specifično kršćanski obred bio je „lomljenje kruha“ ili euharistija koju su slavili u kući jednoga od vjernika.

Među Jeruzalemkama koje su se uključile u Isusov pokret morale su biti one koje su na Veliki petak naricale za Isusom dok je poprečnu gredu (patibulum) svoga križa nosio uskim gradskim ulicama na Golgotu, gdje su vojnici pripravili uspravnu gredu za osuđenika te natpis s njegovim imenom i „krivicom“. Isus ih je oslovio počasnim nazivom „Kćeri jeruzalemske“ i pokazao da cijeni njihove nemoćne suze kojima osuđuju nepravdu.

Isusov se pokret u Jeruzalemu mirno razvijao prvih pet-šest godina, do Stjepanova mučeništva koje se moglo dogoditi godine 36., kad je sa službe rimskog upravitelja bio opozvan Poncije Pilat a novi predstavnik rimske vlasti još nije bio stigao. Kad je Herod Agripa I. godine 42. dao pogubiti apostola Jakova i zatvoriti Petra da bi pridobio naklonost vjerskih poglavara u Jeruzalemu (Dj 12,1-5), istaknuti predstojnici Isusova pokreta počeli su se iz razboritosti udaljavati iz Jeruzalema. Oni će se vratiti još jednom godine 49., kad je na apostolskom saboru trebalo odlučiti moraju li obraćenici s poganstva primiti i obrezanje, jer je ono u židovstvu znak uključivanja muške djece u saveznički narod Božji.  Na temelju Pavlova izvještaja o obraćenju pogana u Maloj Aziji i Grčkoj,  kojima bi kršćanstvo postalo neprihvatljivo ako bi obrezanje ostalo obvezatno, apostoli su zaključili da to ne nameću obraćenicima iz drugih naroda.

Sve do godine 70., kad su trupe rimskog generala Tita osvojile Jeruzalem kao političko uporište pobunjenika, u Jeruzalemu je djelovala i kršćanska zajednica sastavljena od obraćenih starosjedilaca i povratnika iz dijaspore. Galilelejke su bile tihe evangelizatorke žena Jeruzalemki i hodočasnica koje su o velikim blagdanima dolazile s očevima, muževima ili same. 

Kako je u rimskome carstvu židovstvo bilo dopuštena monoteistička religija (religio licita), Židovi su diljem carstva smjeli prikupljati porez za uzdržavanje hrama i nositi ga o blagdanima u sveti grad. Brojni Grci i Rimljani – i žene među njima – postali su simpatizeri židovskog visokog obiteljskog ćudoređa koje je motivirano vjerom u Boga jedinoga. Zato su o Pashi, Pedesetnici, Sjenicama i drugim židovskim blagdanima dolazili u Jeruzalem. Ove su Galilejke revno tumačile znatiželjnim i dobronamjernim hodočasnicama univerzalni smisao Isusovih djela i riječi te ih pozivale na pridruženje Kristu i Crkvi.

Jedna od takvih hodočasnica mogla je biti rimska Židovka Priscila koja je s brojnim rimskim Židovima prihvatila kršćanstvo i prije nego su onamo došli Petar i Pavao. Rimska zajednica kršćana razvila se iz vjere onih koji su prigodom hodočašća u Jeruzalem pristali uz Isusa kao Krista i Gospodina. Priscila će sa svojim mužem doživjeti izgon iz Rima, ali će to Božjoj providnosti poslužiti da njih dvoje pomažu Pavlu tijekom evangelizatorskog djelovanja u grčkim gradovima Korintu i Efezu.

Luka bilježi kako je  s vremenom „broj vjernika porastao nekako do pet tisuća“ (Dj 4,4). On tu broji samo muškarce (andres), vjerojatno zbog njihove utjecajnost i u muškaračkoj kulturi i društvu. Međutim, nešto kasnije on kaže da se „sve više povećavalo mnoštvo muževa i žena što vjerovahu Gospodinu“ (Dj 5,14). To se, istina,  događa nakon čudesnih ozdravljenja po rukama apostola, ali je trebalo zainteresirati muškarce i žene za ono što apostoli čine i propovijedaju. Ovajput Luka izričito spominje i obraćene žene, što znači da ih je morao biti znatan broj. Galilejke su tim ženama morale svojim primjerom vjere i vjerskim razgovorima pokazivati da im uskrsli Krist ima što ponuditi upravo kao ženama te da ima smisla pridružiti se zajednici Isusovih sljedbenika i sljedbenica.

Marija i druge žene u jeruzalemskoj crkvenoj zajednici nisu, istina, vršile predstojničku službu, ali su djelatno sudjelovale u molitvama, svjedočenju i karitativnom pomaganju. Bez njih ne bi bilo istinski matične zajednice svih kršćana koja je to ostala četrdesetak godina, do propasti Jeruzalema u rujnu godine 70. Slično bez djelatnog sudjelovanja vjernica u biskupijama i župama današnje Crkve nema punog i cjelovitog obavljanja kršćanskog poslanja u svijetu. To svi mi, kršćani i kršćanke, na početku trećeg tisućljeća trebamo sebi posvijestiti.