Početkom ovoga stoljeća vođene su rasprave u svijetu i kod nas o tome hoće li religija (svaki oblik religije) izgubiti svoju privlačnost i nestati iz ljudskoga svijeta. Teorija sekularizacije, naime, tvrdi da će ekonomska i znanstveno-tehnička modernizacija dovesti do slabljenja svakoga oblika religije i tako utjecati na njezin definitivan nestanak. O tome je pisao danas svjetski poznat njemački filozof i sociolog Hans Joas (1948.), vjerodostojan katolik, u svojoj knjizi Treba li čovjek religiju?, a osobito u svojoj najnovijoj knjizi pod naslovom Zašto Crkva postoji? (Warum Kirche?, Freiburg/Basel/Wien: Herder, 2022). Inače, u svojim knjigama Joas veoma razložno pokazuje da je teorija sekularizacije propala zajedno sa svojim prognozama o nestanku religije. Kao očit primjer on navodi dvije svjetske velesile: Sjedinjene Američke Države i Kinu. Broj kršćana koji napuštaju svoje religijske zajednice u SAD-u krajem 2021. iznosio je 29 %, ali od onih koji su svoje zajednice napustili mali je postotak ateista (oko 4 %). U Kini je osamdesetih godina prošloga stoljeća započela epohalna ekonomska i znanstveno-tehnička modernizacija i istodobno, na drugoj strani, epohalna revitalizacija (oživljavanje) religije. U mnogim dijelovima svijeta istodobno se odvijaju i sekularizacija (raščaravanje, tj. oduzimanje čarobnosti ovome svijetu, njem. Entzauberung, riječ koja potječe od velikoga njemačkog sociologa Maxa Webera) i začaravanje svijeta (njem. Verzauberung, riječ koju je skovao Hans Joas).
Sekularizacija koja proizlazi iz modernizacije znači posvjetovljenje. Time je rečeno da će ovaj svijet postati toliko svjetovan da će odbaciti sve ono što ga nadilazi, svaku transcendenciju, tj. svaki odnos prema transcendentnom Bogu. Teoriji sekularizacije Joas nudi alternativu pokazujući da se religiozni odgoj temelji na iskustvu svetoga ili transcendentnoga. Pošto je dokazao da je teorija sekularizacije neutemeljena, Joas postavlja novo pitanje koje glasi: treba li religiozni čovjek, tj. trebaju li kršćani Crkvu? Time misli na Crkvu kao instituciju, kao oblik organizacije. Jasnije rečeno: bi li za kršćane katolike bilo bolje da nestane Crkva kao institucija, odnosno da više ne bude ni svećenika, ni biskupa, ni papa? Nadalje, on pita: zašto je kršćanstvo proizvelo takav oblik organizacije koji se naziva Crkva? Taj se oblik organizacije razlikuje od svih suvremenih oblika organizacije, od obitelji i od države, tj. od obiteljskih, srodstvenih i političkih oblika organizacije. Druge religije nisu proizvele takav oblik organizacije. Joas navodi uvjerljive razloge i motive koji su doveli do osnivanja Crkve kao institucije. Iz toga Joas zaključuje da se kršćani katolici i dalje trebaju držati takve institucije usprkos očajanjima i razočaranjima konkretnim oblikom Crkve u svome mjestu i u svome vremenu.
Oslanjajući se na Ernsta Troeltscha, Helmuta Richarda Niebuhra i Wernera Starka, Joas navodi pet osobina Crkve kao institucije: 1. univerzalizam Crkve, koji se očituje u njezinoj otvorenosti prema svima, a koja se danas zbog te otvorenosti nalazi u globalnoj ekspanziji, premda se u zapadnoj Europi broj kršćana smanjuje; 2. denominacionalizam (pojam denominacija za religijske zajednice u SAD-u uveo je Niebuhr g. 1929.) pokazuje da Katoličkoj Crkvi nije bilo lako priznati druge kršćanske zajednice kao njoj načelno ravnopravne; 3. sekta kao sociološki pojam pokazuje da se kršćani iz slobode povezuju u jednu zajednicu izvan Crkve ili unutar nje; 4. redovi (redovnici) su važni za Crkvu jer se njihova uloga pokazala presudnom za duhovnu obnovu kršćanstva; 5. mistika koja naglašava da je odnos vjernika prema Transcendenciji (Bogu) presudan jer omogućuje nadilaženje čovjekova egocentrizma. Treba reći da je s odnosom prema Transcendenciji tijesno povezan kršćanski moralni univerzalizam. Kratko rečeno, za Crkvu je važan univerzalizam, tj. njezina otvorenost prema svim kulturama, jezicima i ljudima; njezino priznanje da su druge kršćanske zajednice njoj načelno ravnopravne; sloboda iz koje nastaju nove zajednice; redovi koji vraćanjem k svome izvoru (Isusu Kristu) obnavljaju kršćanstvo; mističan odnos prema Bogu, u kojem je Bog centar svega postojećega.
U najnovijoj knjizi Joas dovodi u prednji plan dvojicu velikih mislilaca: Alfreda Döblina (1878. – 1957.), njemačkoga pisca koji je emigrirao u Francusku g. 1933. pred nacističkom najezdom, a zatim u SAD, koji je sa sekularnoga židovstva prešao na katoličko kršćanstvo, i Leszeka Kołakowskoga (1927. – 2009.), možda najvećega poljskog filozofa u prošlom stoljeću, koji je prevalio put od staljinističkoga kritičara religije i mrzitelja Crkve do pozitivne ocjene kršćanstva i Crkve. Nasilje doživljeno u Prvom svjetskom ratu i u Revoluciji g. 1918. u Njemačkoj Döblina je pokrenulo na obrat, odnosno na nenasilje što ga zastupa Isusovo evanđelje. Kołakowski je napisao fundamentalno djelo o težnjama prema nekonfesionalnom ili čak neinstitucionalnom kršćanstvu u doba od reformacije do prosvjetiteljstva. Obojica pokazuju da obraćenje nabolje ne može uspjeti bez institucionalne obnove Crkve, za koju je jedini mjerodavan kriterij – Isusovo evanđelje. Svako osobno obraćenje (obrat nabolje) propast će ukoliko ne uključuje obnovu Crkve kao institucije u kojoj se obraćenje ostvaruje.
