Početna stranica » „Božanski” dah u čovjeku (1.2)

„Božanski” dah u čovjeku (1.2)

338 pregleda

Bog je zacijelo „neusporediv”, ništa se ne može uspoređivati s njim, pa ipak čovjek nosi u sebi božansko obilježje. Ova privilegirana sličnost između ljudskoga bića i Stvoritelja predstavlja izvorni temelj povijesnoga dijaloga između Boga i čovjeka

U listopadskom broju Svjetla riječi prikazan je prvi podnaslov prvoga poglavlja dokumenta Biblijske komisije (br. 14-44) koji govori o Božjem udahnjivanju daha života u čovjeka (Post 2,7). U ovom članku pozornost je posvećena drugom podnaslovu istoga poglavlja „Božanski dah u čovjeku”(br. 45-68) koji govori o čovjekovoj stvorenosti na sliku Božju (Post 1,26-27) i ocrtava prijelaz od slike Božje do Božjega sinovstva.

Značenje riječi slika/ṣelem i sličnost/demut

Hebrejska riječ ṣelem/slika može označavati ne samo sliku nego i kip, odnosno statuu (Ez 23,14) koji imaju funkciju da učine vidljivim ono što je odsutno ili čak nevidljivo (Mudr 14,15-17). Tvrdnja da je čovjek slika Božja (Post 1,26-27) naglašava dakle sposobnost ljudskoga bića da „zastupa” Boga. U Psaltiru termin ṣelem označava čovjeka kao prolazno biće (Ps 39,7). Ipak, ova nijansa značenja ne proturječi tvrdnji da je čovjek slika Božja, nego ukazuje da je ljudsko stvorenje doista slika Božja upravo u krhkosti tijela i u neizvjesnosti povijesti.

Hebrejska riječ demut/sličnost opisuje odnos između dviju stvarnosti, kao što je primjerice odnos između konkretnoga lika i njegova slikarskoga ili terakotnoga predočavanja (Ez 23,15). Kada su dobivali od Boga privilegij osjetilne percepcije nadnaravnih stvarnosti, biblijski pisci su bili prisiljeni reći da to što su vidjeli bijaše „slično” nekoj zemaljskoj stvarnosti (Ez 1,5).

Bog je zacijelo „neusporediv”, ništa se ne može uspoređivati s njim (Iz 40,18; Ps 86,8), pa ipak čovjek nosi u sebi božansko obilježje. Ova privilegirana sličnost između ljudskoga bića i Stvoritelja predstavlja izvorni temelj povijesnoga dijaloga između Boga i čovjeka.

Sličnost Bogu: moć vladanja i spolna razlika

Najava Božjega plana da načini čovjeka na svoju sliku (Post 1,26) izravno je povezana s nakanom da ljudsko biće vlada ribama morskim i pticama nebeskim i stoci i svoj zemlji i svim gmizavcima što puze po zemlji (1,26b.28b). Čovjek je obdaren moću vladanja nad svim drugim živim bićima, a to je vladanje po uzoru na Stvoritelja koji vrši svoju vlast tako da štiti i promiče život svojih stvorenja (Ps 36,7). Čovjek, kao „slika” Božja na zemlji, dobiva dakle zadaću da potpomaže božansko djelovanje naklono prema drugim živućima.

U Post 1,27 najprije je dva puta rečeno da je „Bog stvorio čovjeka/adama na svoju sliku”, bez razlike spola, a potom je navedeno preciziranje različitoga spolnog identiteta: „muško i žensko stvori ih”.

Svaka je osoba, dakle, slika Božja po specifičnom tjelesnom modalitetu i u odnosu prema drugom, drukčijem od sebe. Sirah primjećuje da je Bog stvorio „sve dvostruko, jedno prema drugome”, tako da „jedno drugo izvrsnošću nadmašuje” (Sir 42,24-25). Odnos prema drugom spolu podsjeća na granicu upisanu u tijelu, ali istodobno poziva na zajedništvo iz kojega izvire život i po kojem se ostvaruje važan aspekt postojanja na sliku Božju.

Odnos između slike Božje i čina rađanja potvrđuje nastavak pripovijedanja gdje sveti pisac ponavlja još jedanput da „je Bog stvorio čovjeka … na priliku svoju” (Post 5,1). I ta tvrdnja uvodi događaj ljudskoga rađanja: „Adamu […] se rodio sin (Šet) njemu sličan, na njegovu sliku” (5,3). Ovdje kvalitetu „slike slične” sin dobiva od oca po svome rođenju. Svaki pojedinac ustvari nosi u svome tijelu otisak roditelja. I u toj vrlo kratkoj zabilješci otpočinje put motiva o čovjeku kao „sinu Božjemu” (Lk 3,38) i taj motiv će u Svetom pismu dobiti izvanrednu antropološku i teološku važnost.

Uspostava saveza i sinovstvo Božje

U povijesti spasenja koja otpočinje s Abrahamom vidljive su kvalitete koje čine ljudsko biće sličnim samome Bogu.

Čovjekova sposobnost kao razumnoga i slobodnoga bića da stupi u osoban i povjerljiv odnos s Bogom povijesno je ostvarena u nekim likovima s kojima Gospodin uspostavlja savez: s Noom (Post 9), s Abrahamom (Post 15 i 17) i s njegovim potomcima (Izl 2,24). Nadasve je važan savez koji je Gospodin sklopio s izraelskim narodom (Izl 19–20; Pnz 5), utemeljen na ugovoru (Izl 24,3.7; Pnz 26,17-18) koji, usprkos asimetriji ugovornih strana, pretpostavlja elemente sličnosti i duhovnoga zajedništva.

Jedna od metafora koja opisuje narav toga odnosa jest ona sinovstva: Izrael je naime nazivan „sinom‎”‎ (Pnz 14,1), štoviše ‎„prvorođencem‎” Gospodinovim (Izl 4,22).

Sinovska se narav ostvaruje konkretno kada Izrael imitira Boga. Primjerice, jer je Gospodin ljubio pretke svoga naroda (Pnz 4,37), njihovi potomci su posljedično pozvani da mu odgovore s istim osjećajima (Pnz 6,5). Gospodin je otpočinuo sedmoga dana, stoga i članovi Božjega naroda trebaju činiti isto (Izl 20,10-11). Bog je oslobodio narod iz egipatskoga ropstva, stoga poglavar obitelji treba na dan Gospodnji postupiti na isti način prema svojim podređenima. Sličnost s Bogom ostvaruje se, dakle, u onoj mjeri u kojoj Božji narod slijedi Boga na putu pravednosti (Pnz 6,25) i svetosti (Lev 11,44-45).

Isus iz Nazareta, istinski čovjek i Sin Božji

Sve to što je Stvoritelj htio darovati ljudskome biću ostvareno je u Isusovoj osobi. U Isusu su prisutne sve kvalitete koje stvorenje može željeti i svi darovi koje Bog može udijeliti (Kol 2,3).

Matejevo evanđelje naglašava činjenicu da je Isus „sin Davidov” i „sin Abrahamov” (Mt 1,1). Ovaj „sin” poniznoga i poslušnoga srca (Mt 11,29; Iv 4,34) postaje posrednik i začetnik novoga i savršenijega zajedništva s Bogom.

Evanđelist Luka, pak, smješta Isusa u rodoslovni niz predaka koji seže sve do „Adama, sina Božjega” (Lk 3,38). Tako cijela ljudska povijest, ne samo ona hebrejskoga naroda, ima svoje ispunjenje u Sinu Čovječjemu, koji cijelom čovječanstvu otvara pristup dostojanstvu Božjega sinovstva.

Sve to što je Isus rekao, sve radnje koje je on obavio bile su objava Boga svijetu. Poput Stvoritelja (Post 1,31) i Isus „je sve učinio dobro” (Mk 7,37). Kao Bog Isus je opraštao grešnicima (Mk 2,7.10), kao Bog ustanovio je novi savez (Lk 22,19-20), kao Bog „dahnuo je” u učenike da im dadne Duha (Iv 20,22), kao Bog daruje život vječni (Iv 10,28). Zbog toga apostoli i evanđelisti svjedoče da Isus jest „Sin Božji” (Mk 1,1; 15,39; Rim 1,4), „Jedinorođenac Očev” (Iv 1,18), „prvorođenac” djece Božje (Rim 8,29) i da su Isus i Otac jedno (Iv 10,30).

Poziv na sinovstvo Božje

Isus je pozvao svoje učenike na put savršenosti (Mt 19,21), tj. na puno ostvarenje ljudskoga bića koje treba imati za uzor samoga Boga u njegovoj sposobnosti da milosrdno ljubi: „budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski” (Mt 5,48), „budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan” (Lk 6,36). Sličnost s Bogom, upisana u činu stvaranja, ovdje je proširena Isusovim pozivom na ostvarivanje ideala savršenosti i milosrđa Oca nebeskoga.

Isus je također ponudio samoga sebe kao primjer koji treba nasljedovati: ‎„‎učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca‎”‎ (Mt 11,29), ‎„‎primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih‎” (Iv 13,15), ‎„kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge‎”‎ (Iv 13,34; 15,12). ‎Ta „nova zapovijed‎” (Iv 13,34) nije samo moguća (Pnz 30,11-14), nego je postala stvarnost u Isusovu polaganju vlastitoga života, i stoga je inspirativno načelo ljudskoga ponašanja, svijetli je trag koji treba nasljedovati (1 Sol 1,6).

Biti kao Bog, ili biti kao Krist, nije samo propis, niti je jednostavno usmjerenje želje za životom sve više dostojnim čovjeka, nego je to nadasve dar Božje ljubavi izlivene po Duhu Svetomu na okupljenu zajednicu u dan Pedesetnice (Dj 2,1-4). Tako svaki vjernik prima u svoje srce Duha Sina Božjega (1 Kor 6,19; Gal 4,6), da postane suobličen Kristu (Rim 8,29), ‎„zajedničar božanske naravi‎” (2 Pt 1,4), dijete Božje (Iv 1,12) odnosno sin Božji (Rim 8,14-17).

Sinovstvo Božje‎ postaje uistinu stvarnost u onima koji se u vjeri i po krštenju pridružuju Kristu, Jedinorođenomu Sinu Očevu (1 Iv 4,9).


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!