U rujanskom broju Svjetla riječi objavljen je prikaz cijeloga dokumenta Papinske biblijske komisije o biblijskoj antropologiji. Sada slijedi detaljniji prikaz prvoga poglavlja naslovljenoga „Ljudsko biće stvoreno od Boga” (br. 14-68). Dva osnovna motiva, čovjekova materijalna prolaznost i privilegirana posebnost u njemu od Boga udahnuta života, prožimaju čitavo poglavlje i odgovarajuće su izražena u dva glavna podnaslova: 1. Ljudsko biće načinjeno od zemlje (br. 22-44) i 2. „Božanski” dah u čovjeku (br. 45-67). Čovjek se promatra kao tajna koja u sebi dinamički objedinjuje suprotna i paradoksalna obilježja prolaznoga i trajnoga. Poglavlje završava zaključkom koji ističe da je, protivno raširenim kulturnim strujanjima, „jedan od glavnih doprinosa biblijske predaje, stalno potvrđivan na pisamskim stranicama, tvrdnja da ljudsko biće treba promatrati kao stvorenje Božje” (br. 68).
Ljudsko biće načinjeno od zemlje
U opisu stvaranja čovjeka u Post 2,4-7 stoji da u početku nije bilo nikakve vegetacije (2,4b-5a). Ta manjkavost obrazložena je nedostatkom kiše i nadasve odsutnošću čovjeka sposobnoga obrađivati zemlju (2,5b). Tako se želi reći da bez čovjeka nemaju smisla druge stvorene stvarnosti. Osim toga, sonorna sličnost između hebrejskih riječi adam/čovjek i adamah/zemlja, upućuje na tijesnu povezanost između čovjeka i zemlje. Ova konstitutivna relacija promatrana je ponajprije u funkcionalnom aspektu (u zadaći obrađivanja), potom je precizirana pomoću upućivanja na podrijetlo čovjeka, ustvrđujući da ga je Gospodin Bog „oblikovao” od „praha zemaljskog” (2,7a). Tako se od početka aludira na prolaznost ljudskoga bića, na njegovu smrtnu dimenziju.
Iako je stvoren od zemlje i načinjen radi nje, ljudsko biće nije slučajno dijete zemlje, jer svoj početak i svoj poziv ima u brižnoj namisli Boga, stvoritelja i spasitelja.
„Božanski” dah u čovjeku
Nakon prvoga čina oblikovanja čovjeka od praha, biblijski opis spominje drugu božansku radnju: „On mu u nosnice udahne dah života (nišmat ḥajjim) i čovjek postane živa duša (nepeš ḥajjah)” (Post 2,7b). Ovaj dah života nije jednostavno disanje koje dopušta ljudskome biću da živi. Činjenica da o životinjama, koje su također oblikovane od zemlje (2,19), nije rečeno da ga posjeduju, vodi čitatelja prema drugom tumačenju: ovaj posebni dah života ustanovljuje temeljnu razliku između životinjskoga svijeta i ljudskih bića. Naime, ljudska bića mogu živjeti samo prihvaćajući božanski dah, i primajući ga ona bivaju promaknuta u jedincat položaj.
Ali i druga obilježja čine ljudsko biće drukčijim i jedincatim u odnosu na ostala stvorenja. Čovjek je, naime, privilegirani sugovornik Božji, čuvar posebnoga poslanja (Post 2,15), posjeduje božanski dar koji ga čini bićem odnosa (2,18.22-24), obdarenoga riječju (2,20.23), slobodom i odgovornošću (2,16-17).
Ljudsko biće između smrtnosti i besmrtnosti
Čovjek je stvorenje u privilegiranoj relaciji sa svojim Stvoriteljem, no on je istodobno nositelj života koji je konstantno ugrožen smrću. Ova dinamička napetost u čovjekovoj konstituciji te pokušaji da se ona pravilnim razumijevanjem razriješi oblikuju i razmišljanja prisutna u biblijskim knjigama, očitujući i razvoj unutar samoga biblijskog shvaćanja.
Knjiga o Jobu. Patnik Job se u dijalozima s trojicom prijatelja bori protiv stvarnosti čovjekove smrtnosti i prolaznosti. Pritom se koriste različite slike da bi se izrekla ova činjenica prolaznosti ljudske egzistencije: čovjekov život je poput daha (Job 7,7.16), cvijet kratkoga trajanja (14,1-2), sjena koja bježi (8,9; 14,2); ljudsko biće ide prema smrti poput oblaka koji nestaje (7,9), njegovi dani prolaze brže od tkalačkoga čunka što se kreće na osnovi (7,6). Patnja je anticipacija smrti i prisiljava čovjeka da se suoči s činjenicom neizbježnoga svršetka vlastitoga životnog puta.
Knjiga Mudrosti. Smrt ipak nije ona koja ima posljednju riječ. Groza koju ljudsko biće osjeća pred neumoljivošću svršetka otkriva ustvari da je ono načinjeno za život. Knjiga Mudrosti, najmlađa starozavjetna knjiga, uočava u besmrtnosti nadu za pravednika.
Za razliku od bezumnika koji se, pod izlikom kratkoće života, odaju lakoumnom uživanju sadašnjih dobara, bez ikakvoga poštivanja siromaha i pravednika (Mudr 2,1-20), istinski mudrac zna da u sebi nosi besmrtni život (3,4). Ugroženi i progonjeni pravednik zna da Bog „ima vlast nad životom i smrću, dovodi do vrata Podzemlja i opet izvodi” (16,13). Naime, „Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih. Već je sve stvorio da sve opstane… i Podzemlje ne vlada zemljom” (1,13-14).
Knjiga Psalama. Svijest o prolaznosti ljudskoga života u Psaltiru je izrečena u obliku molitve, koja se obraća vječnomu i dobromu Bogu, milosrdnomu za ljudsku slabost. Psalmi često izriču svijest o ljudskoj prolaznosti uz pomoć poetskih slika da je čovjek samo dašak (Ps 39,6-7.12), dah vjetra (78,39), poljska trava i cvijet koji odmah vene (37,2; 90,5-6), nestvarni san (90,5), lagano žuborenje (90,9), sjena koja nestaje (109,23), prašina (103,14), biće koje se vraća u prah (104,29).
Svijest o vlastitoj smrtnosti za molitelja je poticaj da razborito pristupi životu: „Nauči nas dane naše brojiti, da steknemo mudro srce” (90,12).
Psalmist je svjestan da je slab i smrtan. U tom stanju on izriče svoju tužaljku i svoju prošnju natopljenu suzama (42,4). Kada prijetnja smrti postane stvarnom i neposredno blizu (22,15-16), tada moliteljeva prošnja upućena Bogu postaje ogorčeni „vapaj” (13,2-3; 22,2-3) koji ipak nikada ne prestaje biti pouzdano oslovljavanje (22,23-25) otvoreno za vjerničku nadu da će na kraju pobijediti snaga života dobrohotnoga Boga (116,9).
Ljudsko biće je stvorenje od zemlje, prestrašeno pred smrću, ali je načinjeno za besmrtnost (Mudr 2,23). U molitvi se čovjek otvara obećanju vječnosti jer u ispovijedanju svoje vjere smrtnik se izručuje Gospodaru života (30,4).
Po vjeri u Isusa Krista do punine života
U Isusu Kristu su ispunjena sva starozavjetna obećanja izbavljenja ugroženoga života. Isus je „pohađao” (Lk 7,16) različite oblike ugroženosti ljudskoga života ozdravljajući bolesne (Mk 1,30: ognjica; Lk 14,1-4: hidropsija), vraćajući sposobnosti onesposobljenima: on vraća vid (Mk 8,22-25; 10,46-52), sluh i govor (Mk 7,31-37), liječi paraliziranost ruke (3,1-5), uzetost nogu (2,1-12). On izbavlja iz smrtne opasnosti (Mk 4,35-41), oslobađa opsjednute (5,1-13; 9,14-27).
Čovjeku koji je pogođen patnjom i obeshrabren zbog vlastitih slabosti, Isus je dobrostivo pružao pomoć u tijelu, ali ga je nadasve nanovo oživljavao iznutra: vjera u Krista doista oslobađa od straha (Mk 5,36; 6,50; Mt 10,26.28.31; Iv 14,1.27; Heb 2,15), ispunja osobe nadom i čini ih sposobnima veličati Boga iskreno i neprestano (Mt 9,8; Mk 2,12; Lk 5,25-26).
Isus je čak uskrsavao umrle (Mk 5,35-43; Lk 7,11-17; Iv 11,38-44). Umrloga Lazara povratio je iz groba i po ovom izvanrednom čudesnom događaju uskrsavanja mrtvaca Krist je pokazao da je on „uskrsnuće i život” (Iv 11,25). Na sličan način ozdravljenje uzetoga znak je oproštenja grijeha (Mt 9,1-8), umnažanje kruhova i nahranjivanje mnoštva jest proročka najava samoga dara Krista u njegovu tijelu (Iv 6,51).
„Život vječni” je doista ono što Krist daruje (Mk 10,30; Mt 25,46; Iv 3,15-16.36; 10,28), a ne samo prolazni lijek bolestima ili odgodu tragičnoga završetka života. Oni koji vjeruju u Isusa Krista, raspetoga i u uskrsnuću proslavljenoga, stvarno sudjeluju u njegovu otajstvu života (Rim 6,9-10). Njima je doista dano da ostvare pashalni prijelaz od patničke prolaznosti ovoga svijeta u trajnu radost života vječnoga (Iv 14,3.19; Otk 7,13-17).
