Baštinili smo tijela i
ništa više, dva tijela,
baštinili smo u njima pokrete
ali neodređene,
i čudne struje koje
mogu sažeći.
Sami smo objesili nad uzglavlje
veliko žuto sunce
i ono tako stoji danju
i noću.
Lica su nam suhi suncokreti.
Pjesnik Dubravko Skurla (Škurla) rođen je 4. rujna 1933. godine u Prekom na otoku Ugljanu. U Hvaru, Makarskoj i Dubrovniku pohađao je gimnaziju. U Zagrebu je 1955. godine upisao rusistiku i slavistiku na Filozofskom fakultetu. Umro je 9. svibnja 1957. godine.
Posve atipične sudbine, Skurla je poeta izuzetne snage i impresivna opusa koji bilježi neviđene razvojne skokove, ostao je, u čudnim igrama životnih okolnosti – nezasluženo kao i još neki pjesnici književno zaboravljen.
Slavko Mihalić je posmrtno objavio Skurlinu zbirku pjesama nazvavši je Kameni brid (Zagreb, 1970.). Skurla je već 1950. godine, kad je zbirka i nastajala, postigao punu pjesničku zrelost.