Početna stranica » Knjiga Kellsa i Splitski evanđelistar

Knjiga Kellsa i Splitski evanđelistar

435 pregleda

Iznenađen studentskim nepoznavanjem hrvatske kulture i povijesti pokušao sam iz zaborava izvući nekoliko činjenica koje pokazuju kako Hrvati itekako imaju svoje konje za „kulturnu i identitetsku” utrku na razini Europe

Prošli mjesec sam boravio u Irskoj, pa je to bila prigoda da posjetim i čuveno sveučilište Trinity u Dublinu, a na njemu i jednu od najljepših knjižnica na svijetu. Želja mi je bila veća kad sam čuo da se uskoro privremeno zatvara zbog obnove i dodatne zaštite bogatoga knjižnog fonda. Izgleda da sam stigao u zadnji tren, jer je dio vrijednih knjiga s jednoga dijela polica već uklonjen. No to nije umanjilo ljepotu ove iznimne knjižnice koja je poslužila kao kulisa za snimanje niza filmova i serija, a u kojoj se nalazi iznimno nacionalno blago Irske, uključujući i jednu od najstarijih harfi na svijetu, poznatu kao harfa Briana Borua. Taj glazbeni instrument je simbol Irske, a ova konkretno potječe iz 14. ili 15. stoljeća, a nalazi se i na logotipu slavnoga irskog brenda piva Guinness.

Kulturni spomenik Dublina

Ova poznata knjižnica otvorena je 1732., a u središnjoj i najpoznatijoj „dugoj” dvorani, inače dugačkoj čak 65 metara, nalazi se 200 tisuća najstarijih irskih knjiga. Kad poželite neku od njih prolistati, uredno vas zatvore u željezni kavez kako bi se spriječila krađa vrijednih knjiga. A kad biste ih sve htjeli pročitati – mediji su izračunali – trebalo bi vam punih 547 godina. A ovo je tek dio bogatoga fundusa knjižnice. Naime, cijela knjižnica na Trinityju posjeduje 7 milijuna primjeraka. U njoj se nalazi sve relevantno što je objavljeno na tlu Irske, ali i puno toga važnog iz cijeloga svijeta. Usporedbe radi, godine 1600. kad je utemeljena brojila je samo 30 naslova.

Inače, sveučilište Trinity u Dublinu nije samo jedna od najposjećenijih atrakcija u irskom glavnom gradu već i jedan od najvažnijih kulturnih spomenika Dublina. A pored knjiga i irskih simbola, ovdje se nalazi i iznimno atraktivna kolekcija mramornih bista uvaženih filozofa, književnika i drugih velikana koji su studirali ili surađivali sa sveučilištem. Među njima je, čini se, najfotografiranija ona velikoga irskog književnika Jonathana Swifta, inače sahranjenoga u katedrali svetoga Patrika, nedaleko od sveučilišta. Ako se pitate koje je najvrjednije djelo u ovoj knjižnici, nećete imati puno dvojbi jer cjelokupni postav kao i oznake vode vas do glavne atrakcije, a to je „Knjiga Kellsa”, prekrasno oslikani rukopis evanđelja na latinskom jeziku datiran između 725. i 825. godine. Fotografiranje te knjige na koju su Irci najponosniji, jer svjedoči o njihovoj pismenosti, vjernosti kreativnosti i identitetu, strogo je zabranjeno. A posvećena joj je jedna od većih dvorana knjižnice, u čijem središtu leži u polumraku zaštićena neprobojnim staklom… Uistinu ta knjiga, kao i cijela ova irska knjižnica i njezine posebnosti vrijedni su divljenja.

Blaga hrvatske kulture

Zato sam po povratku u Zagreb ispričao studentima zgode iz Irske, spominjući i ovu turističku, kulturnu i identitetsku atrakciju. Jedna studentica, koja se i sama sprema na posjet Irskoj nakon što diplomira, a oduševljena tom keltskom nacijom svetoga Patrika, kratko je prokomentirala: „Vidi se da je to narod čvrstog identiteta, koji ima što pokazati svijetu!”, te samouvjereno doda: „Dok su oni pisali knjige i gradili velebne knjižnice, mi smo vjerojatno bili još u mračnom srednjem vijeku, daleko od bilo kakvih dodira europske civilizacije!” Nekolicina studenata je podrža, a jedan doda kako turist u Hrvatskoj takvo nešto, nažalost, nema gdje vidjeti… Moram priznati da sam se malo iznenadio takvim komentarima, odnosno nepoznavanjem hrvatske kulture i povijesti i nekritičkom divljenju Irskoj, u kojoj se posljednjih desetak godina uselilo oko trideset tisuća Hrvata. Zato sam pokušao iz zaborava izvući nekoliko činjenica koje bacaju sasvim drukčije svjetlo na ovu temu i pokazuju kako Hrvati itekako imaju i svoje konje za „kulturnu i identitetsku” utrku na razini Europe. Primjerice, kad je razvoj knjižnica u pitanju, Hrvatska je u samom europskom vrhu. Prva javna knjižnica na hrvatskome tlu otvorena je daleke 1463. u samostanu sv. Dominika u Dubrovniku i najstarija je javna knjižnica u ovom dijelu Europe. Služila je – kako se ističe u odluci senata Dubrovačke Republike – „na čast Božju, na ukras samostana i utjehu kako svih naših građana, tako i stranaca koji dolaze u naš grad”. Za razliku od drugih europskih knjižnica, koje su bile uglavnom otvorene pismenim elitama i privilegiranim domaćim građanima, ovo je bila jedna od rijetkih u kojoj su mogli čitati i istraživati i potpuno stranci koji bi se zatekli u Gradu. A znamo da je Dubrovnik bio diplomatsko, špijunsko i poslovno susretište Zapada i Orijenta. U toj dubrovačkoj knjižnici, koja nam je na ponos, ali se njome nedovoljno hvalimo, još je sačuvano 239 inkunabula, odnosno izniman niz vrlo vrijednih starijih izdanja i svjetskih rariteta te više od stotinu srednjovjekovnih rukopisa s bogato iluminiranim inicijalima i ilustracijama.

A temelji Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu udareni su samo sedam godina nakon ove u Dublinu – 1607. kada su isusovci na Gradecu otvorili rezidenciju i gimnaziju. Već oko 1640. knjižnica je imala posebnu dvoranu, knjižničara te pravila o čuvanju i posuđivanju knjiga. Iz te čuvene gimnazije rođeno je Sveučilište u Zagrebu 1669., kad je poveljom cara Leopolda I. gimnazija sa studijem filozofije postigla akademski stupanj.

A ako se već divimo knjizi Kellsa, morali bismo znati da je najstarija sačuvana rukopisna knjiga u Hrvatskoj „Splitski evanđelistar” koji se kao iznimno blago hrvatske kulture čuva u Riznici splitske katedrale, a potječe iz istoga razdoblja (8 – 9 st.), samo se mi ne hvalimo toliko njime. Treba li napominjati da su Hrvati tiskali svoju prvu knjigu „Misal po zakonu rimskoga dvora” na glagoljici daleke 1483. Dakle, prije točno 540 godina dok je najveći dio Europe bio nepismen, a Amerika još neotkrivena. Sve u svemu, i mi Hrvati se itekako imamo čime ponositi u globalnim okvirima, samo se ne znamo mudrije i atraktivnije prezentirati.

Temelji europskoga humanizma

Što je razlog tome? S jedne strane nedostatak samosvijesti i nacionalnoga ponosa, a s druge nepoznavanje vlastite povijesti i baštine te njezina nedovoljna promocija i popularizacija. Još 1991. veliki hrvatski komunikolog Pavao Novosel pisao je kako nam je dio takvoga mentaliteta nametnut kroz komplekse s istoka, a dio smo razvili stoljećima ranije potlačenosti pod tuđinskim upraviteljima. „Kad bi samo prije nekoliko godina nekom našem običnom čovjeku postavili pitanje samodefinicije, on bi, uz časne iznimke, sebe odredio kao pripadnika ‘malog’, ‘skromnog’ naroda, naroda koji doduše živi u jednoj od najljepših zemalja svijeta, ali to i tako nije njegova zasluga. Ukratko, mi smo Hrvati po svojoj samodefiniciji skromni, što onda uključuje i to da su drugi bolji od nas”, napisao je Novosel. Pokojni profesor Novosel smatrao je da je hrvatski narod sve do raspada Jugoslavije živio u nekom autističkom, nepostojećem svijetu. „Bio je to, sve se jasnije vidi, svijet iluzija u kojemu su Hrvati po svojem geografskom smještaju, po svojoj povijesti, po svojim doprinosima svjetskoj kulturi, po svojoj civiliziranosti, po svom nacionalnom karakteru neprijeporan dio Europe. Doduše, Hrvati su pritom bili svjesni da su nekakav ‘manji’ partner te šire civilizacije (premda za takvo mišljenje nema pravih povijesno utemeljenih razloga). Ipak, i u takvoj skromnoj definiciji, Hrvati su sebe smatrali narodom koji Europa u toj ulozi prihvaća i priznaje, ako ne već kao sebi posve ravnoga a onda barem kao siromašnijega prvoga rođaka.”

Naprotiv toj samozatajnosti i skromnosti, pa i podcjenjivanju, Hrvati su kao prvi pokršteni slavenski narod, već u sedmom stoljeću po mnogočemu postali „najlatinskiji” Slaveni. U srednjem vijeku dali su golem doprinos razvoju latinskoga jezika i europske kulture općenito, a istodobno su, pored latinskoga objavljivali djela na staroslavenskom i hrvatskom. Imali su čak tri pisma – glagoljicu, latinicu i hrvatsku ćirilicu. Bez doprinosa Hrvata teško bi bilo zamisliti europski humanizam. Najveći pjesnik humanizma izvan Italije, u 15. stoljeću bio je Ivan Česmički, poznatiji kao Janus Pannonius. Djela toga slavonskog bana, ugarskoga diplomata i biskupa Pečuha bila su obvezno štivo tadašnje europske elite. Hrvatski humanistički pjesnik i prozaist Ilija Crijević ubraja se među najveće pjesnike latinskoga jezičnog izraza. Godine 1484. okrunjen je u Rimu lovorovim vijencem dobivši prestižni pridjevak Poeta laureatus, što je ekvivalent današnje Nobelove nagrade za književnost. Malo je poznato da su djela oca hrvatske književnosti Marka Marulića u 15. i 16. stoljeću bila među najčitanijim djelima toga doba u Europi. Samo su njegove Pouke za čestit život na primjerima svetaca u 16. i 17. stoljeću tiskane u 19 izdanja. Marulića su obožavali čitati budući sveci Franjo Ksaverski, Franjo Saleški i Ignacije Loyola, papa Hadrijan VI., engleski kralj Henrik VIII., francuska kraljica Margareta Navarska, Thomas More i dr. Hrvatski latinisti Rajmund Kunić i Bernard Zamagna Europljanima su preveli Homerova djela na latinski. Velikan dominikanskoga reda Ivan Stojković početkom 15. stoljeća među prvima je zagovarao europsko zajedništvo, jedinstvo Crkava i reformu papinske države. Veliki reformator bio je i teolog Juraj Dragišić koji je još početkom 16. stoljeća predlagao reformu kalendara (što je kasnije papa Grgur XIII. prihvatio pa smo dobili Gregorijanski kalendar). Ivan Vitez od Sredne kao ostrgonski nadbiskup i vrhovni kancelar kralja Matije Korvina utemeljio je akademiju u Budimu i sveučilište u Bratislavi. Jedan od najutjecajnijih Hrvata u europskoj politici bio je Šibenčanin Antun Vrančić koji je u 16. stoljeću punih dvadeset godina bio ključni čovjek ugarskoga kralja Ivana Zapolje, a potom savjetnik kralja Ferdinanda Habsburškog. Njegova djela, koja su mijenjala stvarnost tadašnje Europe, objavila je Mađarska akademija u čak 12 svezaka. Ugarskom je „drmao” i biskup i kraljevski kancelar te miljenik Svete Stolice Juraj II. Drašković, koji prije toga bijaše veliki reformator zagrebačke biskupije. U 17. stoljeću najutjecajniji Hrvat u Vatikanu bio je Stjepan Gradić, koji je među ostalim upravljao i Vatikanskom knjižnicom. Dakle, razvoj europske kulture je nezamisliv bez iznimnoga doprinosa hrvatskih plemića, nadbiskupa, diplomata, vojskovođa, pjesnika i prosvjetitelja. Mnogi od njih su bili u samim vrhovima europskoga prosvjetiteljstva, razvoja znanosti i kulture. Pitanje je samo zašto naši učenici i studenti uglavnom to ne znaju i zašto naše nacionalne institucije premalo rade na popularizaciji tih doprinosa, kao i cjelokupne hrvatske kulture u europskom kontekstu!? Za početak – one dvije važne spomenute knjige s početaka hrvatskoga nakladništva (Evanđelistar i Misal) u nekoj samosvjesnijoj zemlji, poput Irske, već bi imale zasebne muzeje.


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!