Bilo je to blagoslovljeno vrijeme za bosanske katolike i franjevce. Više desetaka uglednih slikara i kipara ugradilo je stotine svojih djela u ovdašnje sakralne prostore.
U tom velikom nizu posebno mjesto zauzima kipar Zdenko Grgić koji je radio u najmanje 27 crkava i kapela i po tome je u samom vrhu u Bosni Srebrenoj. Rodio se u Kandiji kraj Bugojna 1927. godine. U Beogradu je studirao na Akademiji primijenjenih umjetnosti gdje je diplomirao kiparstvo 1953. godine. Potom je radio kao nastavnik u Školi primijenjenih umjetnosti u Sarajevu, a zatim kao profesor na Pedagoškoj akademiji od njezina osnutka 1969. Kako u Sarajevu nije bilo Akademije likovnih umjetnosti, njezin osnutak inicirala je slikarica Nada Pivac (1969) „pokretanjem katedre za crtanje i slikanje na novoformiranoj Pedagoškoj akademiji” (Azra Begić). Njezinoj inicijativi pridružio se i Zdenko Grgić tako da je Akademija uskoro zaživjela (1972). Tada je za njezina profesora, među ostalima, izabran i Zdenko Grgić nakon što je posebno Povjerenstvo, sastavljeno od likovnih kritičara iz Zagreba, Beograda i Sarajeva, njegovo djelo pozitivno ocijenilo. Radio je na Akademiji do odlaska u mirovinu 1980. Najveći dio radnoga vijeka proveo je u Sarajevu. U vrijeme zadnjega rata otišao je u Hrvatsku, najprije u Zagreb, a potom zastalno u Split, gdje je ostao do konca života 2007. godine.
Umjetnički put
Na likovnoj sceni pojavio se odmah po završetku studija 1953. Bio je to početak plodnoga umjetničkog puta koji će potrajati šest desetljeća. Već 1954. na izložbi Udruženja likovnih umjetnika BiH, likovna kritika je zapazila njegovu umjetničku inovativnost, ističući njegovo „osjećanje plastike kakvo nema nijedan od izlagača” (M. Radić). S vremenom, nastupajući na izložbama, on se umjetnički profilirao i svojim skulptorskim inovacijama privlačio pozornost likovnih kritičara. Smatrao je važnim osluhnuti mišljenja likovne kritike, koja je u njegovu djelu 60-ih godina vidjela bliskost realizmu, a katkada više naglašenu stilizaciju.
U drugoj polovici 60-ih za kratko je koristio bakar, a onda se vratio drvu kao osnovnom materijalu u kome stvara „antropomorfne oblike, znatno reducirane” (M. Radić). Do konca 60-ih Grgić je već afirmiran umjetnik, a u prilog tomu govore visoka priznanja. Za svoj umjetnički rad god. 1967. dobio je Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva, a 1971. najvišu republičku – Dvadesetsedmojulsku nagradu BiH. Kasnije je dobio još nekoliko natječajnih nagrada.
Od početka 70-ih likovna kritika kod njega zapaža promjenu prema „klasično poimanoj formi”, ističući da… (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]
