Početna stranica » Krešimir Sever: Radnik nije stroj za rad

Krešimir Sever: Radnik nije stroj za rad

160 pregleda

U svijetu i u Europi se puno toga događa. Dok s jedne strane jača utjecaj neoliberalnog koncepta gospodarstva, utjecaj međunarodnih financijskih institucija, utjecaj multinacionalnih kompanija, a pojavljuju se i novi oblici rada, s druge se strane čovjeka radnika sve više gura u svijet potrošnih sredstava. Jasno je kako je to protivno naravi čovjeka, ali i samom naumu Stvoritelja svijeta.

Krešimir Sever rođen je 1959. godine u Zagrebu, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Sindikalnim radom počeo se baviti 1990. godine, a 1991. godine izabran je za predsjednika sindikata Službe društvenog knjigovodstva Hrvatske. Godine 1993. prigodom osnivanja sindikalne središnjice Koordinacija hrvatskih sindikata javnih službenika i namještenika bio je izabran za prvog predsjednika, a 19. veljače 1999. godine izabran je za predsjednika Nezavisnih hrvatskih sindikata i tu funkciju obnaša i danas, u petommandatu.

Završio je niz raznih seminara, savjetovanja, edukacijskih programa i škola vezanih uz radno-socijalnu problematiku, rad i djelovanje sindikata te održao niz predavanja i pisao različite članke vezane uz radno-socijalnu problematiku. Suradnik je Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve te iz te tematike povremeno drži predavanja i piše članke. Nije član niti jedne političke stranke. Angažiran je laik u svojoj župnoj zajednici, oženjen je i živi u Zagrebu.

Koja je uloga sindikata u ostvarivanju radničkih prava?

Radnici se udružuju u sindikate kako bi lakše štitili i promicali svoje interese i svoja prava. Još su odavno shvatili kako su sami, kao jedinke, preslabi u odnosu na snagu i moć udruženih poslodavaca koji, uz spregu s političkim elitama, snažno rade i služe interesima kapitala koji je već poprimio svojevrsnu osobnost, ali ni ljudsku niti božansku. Ponajprije ima obilježja idola. A taj i takav kapital tim ljudima koji mu služe daje snagu, moć i društveni utjecaj.

Čovjeka se povijest pokušava svesti na puko sredstvo za stjecanje bogatstva i zarade, zanemarujući pri tome njegove ljudske dimenzije, osobnosti i vrijednosti. Sam radnik, čak i ako radi u skupini s drugim radnicima, a nije s njima u organiziranoj zajednici, izolirana je jedinka koju, neovisno o njegovoj osobnoj snazi i vrlinama, spretno nadvladava organizirani kapital. Zbog toga se radnici organiziraju i udružuju u sindikate koji su bili i ostali jedina prava, ključna snaga za obranu, promicanje i zaštitu radnika i njegovih prava. Jednako u vremenu manufakture i parnog stroja kao i u vremenu računala, robota i umjetne inteligencije. I to nije samo pitanje pomoći pri zaštiti prava, kolektivnom ugovaranju plaća, radnoga vremena, uvjeta rada i slično nego i utjecaja na zakone i propise koji na razne načine uređuju život radnika i njihovih obitelji.

Što su radnička prava?

Radnička prava su ona prava koja proizlaze iz rada i na temelju rada. Temeljno, to je pravo na rad, dostojan posao i dostojne, zdrave uvjete rada, pravo na dostojno radno vrijeme koje vodi računa o tome da radnik nije stroj, sredstvo kojemu je svrha postojanja samo rad kao takav i stjecanje što veće zarade za svoje vlasnike, nego je čovjek ljudska osoba sa svim njenim obilježjima, dimenzijama i potrebama, od kojih je ona radna tek jedna od mnogih.

Tome pripada pravo na dnevni, tjedni i godišnji odmor od rada. Tu je pravo na dostojnu plaću za izvršeni rad od koje radnik i njegova obitelj, odnosno svi za koje skrbi, mogu dostojno živjeti, kako naglašava i enciklika Ivana Pavla II. Laborem Exercens (hrv. Radom čovjek). No, i šire od svega toga, radničko pravo je aktivno sudjelovati u stvaranju ili izmjenama i dopunama zakona i propisa u društvu, državi gdje radi, kao i raznih propisa za rad kod samoga poslodavca gdje je zaposlen.

Jesu li u svijetu u dovoljnoj mjeri zaštićena prava primjerice nezaposlenih, umirovljenika i siromaha svih dobnih skupina?

Prava nezaposlenih, umirovljenika i siromaha, ali i obitelji, žena, mladih, djece, bolesnih, imaju u raznim zemljama, u raznim dijelovima svijeta, različite razine. To je, uz ostalo, pitanjerazine i stupnja razvoja, povijesnog naslijeđa i tradicije. No jedan neoliberalni, predatorski duh, po kojemu najjači opstaju, a slabiji su zapreka napretku i razvoju, polako rastače temelje društvene solidarnosti i osjetljivosti. Po tom pristupu i čovjek, radnik vrijedi toliko koliko svojim radom može privrijediti onome za koga radi.

Poslodavci i vlasnici kapitala zauzimaju se u pravilu za što duže radno vrijeme koje će biti prilagođeno potrebama poslodavca, za minimalizaciju troškova rada u koje uključuju i plaće zajedno s materijalnim pravima, za smanjenje poreza i svih drugih davanja za društvo, za minimaliziranje solidarnosti u društvu (osim kad to treba njima zbog pokrića krivih poslovnih poteza i gubitaka). Istovremeno očekuju i traže od društvene zajednice da ona iz svojih izvora (kojih, kad ih oni uskraćuju i minimaliziraju?) brine za sve u potrebi – nezaposlene, bolesne, djecu, stare… No, Bogu hvala, danas se sve češće čuju i glasovi koji zagovaraju druge, humanije oblike organizacije posla i društva.

Danas su ljudi koji ne rade ili oni koji u mladim danima nisu imali mogućnosti raditi i privređivati, u izrazito teškom položaju. Da bi preživjeli, mladi su često prisiljeni prihvatiti razne oblike izrabljivačkoga rada „na crno”, često i nečasne, a oni stariji… (…)


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]