U muzejima diljem Europe susrećemo se, među ostalim, također i s djelima veličanstvene grčko-rimske civilizacije od prije dvije tisuće i više godina. Iako je mnogo toga uništeno i iščeznulo u povijesnim lomovima, danas na temelju sačuvanih ostataka u prilici smo sagledati njezine domete. To se ogleda u kamenim spomenicima visoke povijesno-kulturne i umjetničke vrijednosti: reljefi u kamenu, skulpture, arhitektonski fragmenti…
U novom vijeku postupno je sazrijevala svijest o potrebi čuvanja i prezentacije bogatoga grčko-rimskog kulturnog civilizacijskog nasljeđa. Kršćanstvo je uspjelo sačuvati poveznicu s civilizacijom i kulturom antičkoga svijeta u nestajanju i posredovati je mladim narodima u osvit rađanja Europe.
U naše vrijeme brigu za očuvanje tih spomenika imaju muzejske institucije. Prve takve ustanove modernoga tipa javljaju se u doba renesanse (15/16. st.) u Italiji. Kasnije, napose tijekom 18. stoljeća, osnivaju se i u drugim zemljama Europe, a njihov se broj intenzivira u 19. stoljeću u razdoblju nacionalnoga buđenja. Tada nastaju i prve arheološke muzejske zbirke u hrvatskom prostoru. Godine 1820, ravno prije dva stoljeća, osnovan je arheološki muzej u Splitu, najstariji ne samo u Hrvatskoj nego i u cijeloj jugoistočnoj Europi. Desetak godina kasnije (1830) utemeljen je muzej u Zadru.
Briga za kulturno nasljeđe
Na području današnje Bosne i Hercegovine, zapadne provincije Osmanskoga (Turskoga) Carstva na tako nešto tada se i ne pomišlja. U dekadentnom razdoblju Carstva, kada ono ide svome kraju, bilo bi preuzetno očekivati neki kulturni pothvat, pogotovo što toga nije bilo ni u boljim njegovim vremenima, barem što se Bosne tiče. Prve ideje o potrebi brige za kulturnim nasljeđem javljaju se kod franjevaca. Oni su se školovali na zapadu i tamo su se, osim stjecanja znanja, susretali s različitim oblicima kulturnih i umjetničkih događanja. Tamo su nabavljali djela likovne umjetnosti, predmete praktične primjene u bogoslužju, kao i knjige s područja filozofije, teologije, medicine, prirodoslovlja… Sve to danas vidimo u muzejima naših samostana, napose onih triju najstarijih (Kr. Sutjeska, Fojnica i Kreševo) koji su nadživjeli Osmansko Carstvo.
Fra Ivan Frano Jukić bio je prvi koji je iznio zamisao o osnivanju bosanskoga muzeja u jednom svom pisanom prilogu (1850): „Poznato je svima kod nas, kako se u Bosni starinske stvari: novci, kamenje, pečati i.t.d. nalaze, i pohlepnim inostrancim u malu cienu prodaju! (…) Ja sam od niekoliko godinah počeo ovake stvari sabirati i odkupljivati, zato molim sve Bošnjake, koji takog šta imade, te misli inostrancim prodavati, nek se javi meni, ja ću mu toliko platiti gotovinom, koliko svaki drugi inostranac, ako ne još bolje; a sve domorodce molim, da za ovakim stvarima budu, te gdie štogod opaze, da odkupe na moje ime. Ako Bog da! s mojom zbirkom, želim metnuti početak ‘Bosanskom Muzeju’ akoli to ne mogne biti, to ću nastojati, da moje ovo starinsko blago dođe u slavjanske ruke, koje neće s njime trgovati, već ga dobru obćenomu odrediti” (Bosanski prijatelj, sv. 1/1850, 139).
Jukićev muzej ostao je ideja. Nije bilo uvjeta da se ostvari, ali je već sama ta zamisao bila poticajna i inspirativna čitavom nizu franjevaca. Dolaskom Austro-Ugarske (1878) bitno se promijenio odnos prema temeljnim društvenim temama pa tako i prema kulturi. Pristigli su u BiH, među ostalima, i brojni arheolozi. Istraživali su niz njima atraktivnih arheoloških lokaliteta. Registrirali su stećke, istraživali rimske lokalitete, stare gradske utvrde, ostatke starih crkava… Nova je vlast svoju zainteresiranost za istraživanja bosanske povijesti potvrdila osnivanjem Zemaljskoga muzeja BiH u Sarajevu (1888), jedne od najvažnijih kulturno-znanstvenih institucija u Bosni i Hercegovini. U međuvremenu su četiri godine ranije hercegovački franjevci u samostanu Humac kraj Ljubuškoga utemeljili prvi muzej u BiH (1884).
Kulturni interes franjevaca
Franjevci Bosne Srebrene, kako je spomenuto, sve od srednjega vijeka skupljaju raznovrsne predmete pretežno praktične uporabe koji su kasnije postali muzejski izlošci u okviru samostanskih zbirki. U prošlom stoljeću utemeljili su i muzejske zbirke kamenih spomenika iz vremena antičkoga Rima i srednjovjekovne Bosne u samostanima u Visokom, Jajcu, Gorici kraj Livna, Kreševu, Gučoj Gori…
Ovdje ćemo se osvrnuti isključivo na muzej kamenih spomenika (lapidarij) u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom i to na onaj dio koji se odnosi na spomenike grčko-rimskoga razdoblja. Antički kameni spomenici u visočkoj gimnaziji uglavnom su pribavljeni u prvoj polovici 20. st. Pristigli su s više strana, ali dugo vremena nisu bili muzeološki obrađeni i predstavljeni. To se dogodilo znatno kasnije, kada je muzej konačno uređen pod stručnim vodstvom arheologa i konzervatora Đure Baslera (1917–1990) te svečano otvoren 1975. godine. Kako tada tako i tijekom sljedećih nekoliko desetljeća o njemu je posebnu brigu vodio fra Ignacije Gavran. Dio muzejskih akvizicija stigao je otkupom, dio preko fratara, napose preko fra Krune Misila (1903–1971), školovanog arheologa. Misilo je, uz filozofsko-teološki studij u Sarajevu, završio studij klasične filologije, arheologije, povijesti umjetnosti i njemačkoga jezika u Beogradu. Službovao je kao kapelan, župnik, profesor na Franjevačkoj gimnaziji u Visokom te kao provincijal Bosne Srebrene. Radio je na arheološkom iskopavanju rimskoga lokaliteta u Višnjici kraj Kiseljaka 30-ih godina, a dio pronađenih predmeta dao je u visočku gimnazijsku arheološku zbirku za koju je bio zadužen kao njezin čuvar. Obradio je nekoliko rimskih epigrafskih spomenika iz Višnjice te po jedan iz Viteza, Zenice i Kreševa. Radio je i na iskopavanju srednjovjekovne franjevačke crkve u Bakićima kraj Olova.
U bogatoj zbirci Gimnazije nalaze se dva vrlo vrijedna ilirska spomenika. Jedan od njih je Batonova ploča (122 x 88 x 29 cm) s imenima članova čuvene obitelji Baton, iz plemena Dezitijata koji su predvodili ustanak protiv Rimljana (6–9. god. po. Kr.). Pronađena je 30-ih godina na području Breze i otkupljena od tamošnjega seljaka. Drugi spomenik je nadgrobnik ilirske obitelji (128 x 98 x 21 cm) s područja Breze iz II. st., na kojem su tri ženska i jedan muški lik ali bez ikakve pisane informacije.
Izložena su također četiri rimska nadgrobna spomenika iz III. stoljeća: Nadgrobna stela Aurelijā (196 x 80 x 20 cm), otkopao ju je fra Kruno Misilo u Višnjici kod Kiseljaka (1935); spomenik Bebiji i Leticiji (160 x 75 x 13 cm) potječe također iz Višnjice; spomenik dječaku Luciju (110 x 75 x 10 cm) pronađen je na katoličkom groblju u Stranjanima kod Zenice (1922), a u Visoko je stigao preko fra Mirona Kozinovića; stela M. P. Valenta (95 x 67 x 17 cm) otkopana je u Višnjici. Uz spomenute spomenike u zbirci su i tri kultna od kojih su dva vezana uz rimska božanstva: Žrtvenik Jupiteru (65 x 36/28 x 38 cm) iz II. st., pronađen na groblju Golubić kod Bihaća (1935), i Venera se zaogrće plaštem (88 x 55 x 35 cm) iz II. st., nađena u Buturović-polju, a otkupio ju je fra Kruno Misilo (30-ih). Na trećem spomeniku je indoperzijsko božanstvo: Mitra žrtvuje bika (44 x 56 x 12 cm) iz III. stoljeća, osobito popularno među rimskim vojnicima, a nađeno u pećini Vratnici u Lisičićima (Konjic). Spomenik je otkupljen od jednoga seljaka i prvotno se čuvao u župnoj kući u Podhumu kod Ostrošca, a odatle ga je fratar, vjerojatno fra Kruno Misilo, prenio u Visoko prije II. svjetskoga rata. Osim ovih navedenih spomenika u zbirci su još: torzo dječaka, portret rimskoga vojnika te niz primjeraka sitne plastike.
Visočka zbirka kamenih svjedoka rimskoga doba samo je jedan dio onoga što se čuva u muzejskim prostorima samostanā bosanskih franjevaca. To je ne samo podsjetnik na široki kulturni interes franjevaca nego i poruka o potrebi trajnoga njegovanja senzibiliteta prema kulturnom nasljeđu!
