Izniman lik europske povijesti je francuska nacionalna junakinja iz XV. stoljeća Ivana Orleanska. Suvremenici su je zvali Ivana Djevica, kako se ona sama nazivala, a u historiografiji je poznata kao Ivana Orleanska i Ivana Arška. Crkva ju je u 20. st. proglasila svetom.
Njezin je spomendan 30. svibnja jer je toga dana 1431, na temelju presude inkvizicijskoga suda, predana svjetovnoj vlasti koja je nju, s tek devetnaest godina života, dala spaliti na lomači. Druga nedjelja svibnja posvećena je njezinoj uspomeni i slavi se kao francuski nacionalni praznik.
Prilike u Francuskoj u prvoj polovici 15. stoljeća
Između Francuske i Engleske vodio se stogodišnji rat koji je s prekidima trajao od 1337. do 1453. Bile su to borbe za francusko prijestolje. Poslije niza izmjeničnih uspjeha i poraza, ratna sreća se nakon 1415. okrenula na stranu Engleza. Godine 1425. oni su kontrolirali cijelu sjevernu Francusku zajedno s Parizom. Ostalo je tek nekoliko utvrda uz rijeku Loaru, među kojima i Orléans. Godine 1428. u listopadu Englezi su započeli opsadu Orléansa. Francuzi su znali, ako padne Orléans, da će biti teško očuvati Francusku. Devetnaestogodišnji prijestolonasljednik Karlo VII. nije bio osobitih sposobnosti, ali se nije predavao. Raznim intrigama zanijekana mu je legitimnost u nasljeđu kraljevske krune njegova oca, a u korist engleskoga kandidata. Opsada grada trajala je više mjeseci, izgladnjelo stanovništvo gubilo je svaku nadu. U takvim okolnostima vjernici su molili za čudo! I dogodilo se: čudo se zvalo Ivana Djevica (Orleanska). Pojavom te mlade sedamnaestogodišnje djevojke okolnosti su se počele mijenjati.
Ivana Orleanska – put na pozornicu povijesti
Ivana je rođena u malom mjestu Domrémy u Lotaringiji, u istočnoj Francuskoj, 6. siječnja 1412. Roditelji su uživali glas časnih, radišnih i pobožnih ljudi. Imala je još tri brata i sestru. Ona je već kao trinaestogodišnja djevojčica imala vizije (1425?), čula je glasove za koje je bila uvjerena da su od Boga. Oni će joj namijeniti ostvarenje velike misije. Javljaju se tri svetačka lika koji joj prenose glasove i koji su jasno konkretizirali njezinu misiju: sv. Mihovil Arkanđeo, sv. Katarina i sv. Margareta. Njezina misija kroz glasove poprima sve jasnije oblike. Oni joj poručuju da mora otići osloboditi grad Orléans, odvesti prijestolonasljednika Karla na krunidbu u Reims i Francuskoj vratiti slobodu.
Tijekom toga vremena kriza u Francuskoj kulminira. Prijestolonasljednik Karlo je na jugu Francuske u izgnanstvu, sedam godina je prošlo od smrti njegova oca a da nije okrunjen za kralja. Sedamnaestogodišnja Ivana je nekoliko puta posjetila zapovjednika obližnje tvrđave iznoseći mu svoj plan da ode do kraljevskoga dvora s vojnom zaštitom, ali je on ostao sumnjičav. No ipak je na kraju prihvatio njezin prijedlog, davši joj oružanu pratnju, i ona je 22. veljače 1429. krenula na put. Potajno je napustila roditeljsku kuću obučena u mušku odjeću. Nakon 11 dana dugoga i opasnoga putovanja stigla je u kraljevski dvor u Chinonu. S kraljem Karlom – kojega naziva prijestolonasljednikom, jer da će biti kralj tek kad ga odvede na pomazanje i krunidbu u Reims – susrela se 6. ožujka. Jedan od zapovjednika obrane grada Orléansa, Raoul Gaucourt, koji je došao u Chinon, opisao je taj susret. Veli da se našao u dvorcu i čuo je sljedeće riječi što ih je Ivana rekla kralju: „Vrlo plemeniti prijestolonasljedniče, došla sam, od Boga poslana, donijeti pomoć Vama i kraljevstvu Francuske.” Na kraljevo pitanje kako joj je ime, ona je odgovorila: „Ja sam Ivana, zvana Djevica. Nebeski kralj Vas preko mene obavješćuje, da ćete biti pomazani i okrunjeni u Reimsu i postati namjesnikom Nebeskoga kralja, koji je gospodar Francuske.”
Nju je potom po kraljevu nalogu ispitivalo nekoliko crkvenih osoba, među kojima i biskup. Bili su sumnjičavi, pa su je poslali u Poitiers na temeljito ispitivanje. Tamo je oformljena komisija od 20 učenjaka – teologa i pravnika na čelu s nadbiskupom Reimsa. Ispitivanje o njezinoj misiji potrajalo je tri tjedna. Dekan Teološkoga fakulteta u Poitiersu, kasnije u vrijeme rehabilitacijskoga procesa za Ivanu (1456), o tome je detaljno izvijestio. Ivana je, rekao je, prorekla četiri stvari koje su se i dogodile: oslobađanje Orléansa od engleske opsade, pomazanje i krunidba prijestolonasljednika u Reimsu, zauzimanje Pariza i povratak 1415. godine zarobljenoga vojvode od Orléansa. Komisija se uvjerila da misija Ivane nema ničega sumnjivog, krivovjernog ili praznovjernog, a kralj je, potom, potvrdio njezinu vjerodostojnost.
Iz Poitiersa Ivana je otišla u Tours. Kralj joj je prethodno dao načiniti željezni oklop prema njezinim mjerama. Imala je i mač koji nikada nije koristila. U vrijeme borbe nosila je jedino visoko izdignutu zastavu, jer nije željela ubijati. U Toursu je Ivana dobila i svoj ratni kvartir, kako je to bilo predviđeno za svakoga vojskovođu. Imala je jednoga intendanta, dva paža i dvojicu glasnika – sve ih je imenovao kralj.
Oslobađanje Orléansa i krunidba kralja
Iz Toursa Ivana je krenula u Orléans 21. travnja 1429. Francuzi su iz grada manjim čarkama skrenuli pozornost Engleza, tako da je Ivana sa svojim vojnicima ušla u opsjednuti grad 29. travnja. Unesena je i hrana izgladnjelom stanovništvu. Svi dotadašnji pokušaji da se razbije opsada bili su neuspješni. U izuzetno vrijednom Dnevniku opsade zabilježen je susret Ivane i žitelja grada: „I veliko se mnoštvo ljudi tiskalo oko nje, željno da dodirne nju ili konja na kojem je jahala”. Konačno se počela ispunjavati njezina želja da poruke svojih glasova pretvori u djelo. Za kratko vrijeme, zahvaljujući Ivani, osvojen je niz engleskih utvrda oko Orléansa. To je obeshrabrilo Engleze te su se 8. svibnja počeli povlačiti i time prekinuli opsadu grada. Orléans je konačno oslobođen.
Uz rijeku Loaru sljedećih su tjedana padale engleske utvrde jedna za drugom. U vrlo važnoj bitki 18. lipnja 1429. kod Pataya pobijedili su Francuzi. To je, nakon pobjede kod Orléansa 8. svibnja, najvažnija pobjeda što ju je postigla Ivana na putu ostvarenja svoje misije.
Nakon toga slijedio je Ivanin plan pomazanja i krunidbe kralja. Koncem lipnja 1429. krenuli su Ivana, Karlo i njegove trupe u Reims. Krunidbom u Reimsu Karlo dokazuje svoj legitimitet. Kralj je u katedrali u Reimsu pomazan i okrunjen samo jedan dan nakon dolaska, 17. srpnja 1429. Obred je vodio nadbiskup Regnault de Chartres. Na ceremoniji su bili i Ivanini roditelji. Na Ivaninu molbu kralj je žitelje Domrémya oslobodio plaćanja poreza, a ta se povlastica održala tri i pol stoljeća. Time je Ivana izvršila bitan dio svoje misije.
Nakon velikih uspjeha slijedi Ivanina silazna putanja. U krugu vojnih zapovjednika javlja se zavist. Sljedeći cilj bio je oslobađanje Pariza. Kralj oklijeva sa svojim trupama. Trebalo mu je 36 dana da s vojskom stigne do Pariza. A Ivana puna elana. Ona se, kako je sama rekla, „nije bojala ničega osim izdaje”, a to se počelo događati sljedećih mjeseci. Napad na Pariz 8. rujna 1429. bio je neuspješan. To nije bilo slučajno, mogao se očekivati zbog lošega odnosa vojskovođā prema Ivani, a za što odgovornost snosi kralj. Kralj ju je postupno ostavljao na cjedilu. Imala je sve manje vojnika jer s kraljeve strane nisu stizala sredstva za izdržavanje. U kraljevu krugu stvaralo se raspoloženje protiv nje i ona je dospijevala u izolaciju. Kralj je bio vojnički nepripremljen, a Ivani, koja je još djelovala do proljeća 1430. iz entuzijazma, vezao je ruke. On je shvatio svoju zabludu, ali prekasno. Zavist i osobni interesi moćnika dovest će do pada Ivane u neprijateljske ruke.
Pad u zarobljeništvo i utamničenje
Uz grad Compiegne vezan je kraj jednogodišnje misije Ivane Orléanske. Ona je pala u zarobljeništvo kada je došla u pomoć tom gradu sa svojim vojnicima nakon što su ga engleske i burgundske trupe opsjele. Tamo je stigla 15. svibnja 1430. Svečano je dočekana i izvela je jednu akciju s efektom iznenađenja. Potom se povukla u obližnje mjesto očekujući pojačanje. Čuvši da Englezi i Burgunđani, ratni saveznici, planiraju napad, vratila se 23. svibnja u grad. Budući da je neprijateljska vojska bila znatno brojnija, naredila je svojim vojnicima da se povuku unutar zidina. Onda se dogodilo nešto čega se pribojavala: most je podignut i gradska vrata su zatvorena. To je učinio zapovjednik grada Guillaume de Flavy navodno zbog opasnosti po grad. Ivana je ostala izvan zidina i pala u zarobljeništvo Burgunđana 23. svibnja 1430. Ona je slutila da bi se mogla dogoditi izdaja. Novija istraživanja su pokazala da nije bilo opasnosti za gradu slučaju da je ostavljen otvoren prolaz za Ivanu i njezine vojnike. K tomu i tri pisana svjedočanstva iz toga vremena pokazuju da je zapovjednik Flavy uistinu počinio izdaju.
Zarobljavanje Ivane izazvalo je radost na strani Engleza i Burgunđana. Od kobnoga 23. svibnja 1430. počinje vrijeme stradanja i patnje za Ivanu koje će potrajati cijelu godinu do njezine smrti. Misija Ivane Orléanske, zapanjujuće snažnoga intenziteta i u nekim aspektima teško protumačiva uobičajenim racionalnim mjerilima, okončana je njezinim zarobljavanjem i utamničenjem. No, posljedice njezine misije bile su neizmjerivo velike i neusporedivoga značenja. Tijekom dvanaest mjeseci njezine aktivnosti – od Orléansa do Compiegnea – „ona je snažnije utjecala na tijek europske povijesti negoli i jedan drugi akter na političkoj pozornici Kontinenta” (Leo Linder).
U slučaju Ivanina zarobljavanja posebnu ulogu imao je biskup Pierre Cauchon, raniji rektor Pariškoga sveučilišta, proengleski orijentiran, koji je radio na tome da francuska kruna pripadne engleskom kralju. Cijelo ljeto 1430. činio je sve da Ivana bude predana Englezima. To bi mnogo značilo za njegovu karijeru, tako je računao. Trudio se da pronađe novac i da se plati njezino izručenje.
Vijest o zarobljavanju Ivane stigla je u Pariz dva dana kasnije, 25. svibnja. Već sljedećega dana, 26. svibnja, članovi Pariškoga sveučilišta Sorbonne napisali su pismo u kojem od burgundskoga vojvode traže da se Ivanu izruči inkviziciji, jer „stoji pod sumnjom ‘više zločina bliskih herezi’”. Tako su učene glave munjevito reagirale ne ostavivši barem malo vremena da o tom promisle. Ivana je ostala nekoliko mjeseci u burgundskom zarobljeništvu, pokušala dvaput pobjeći iz straha da će biti predana Englezima. To se i dogodilo, nije predana nego je sredinom studenoga 1430. prodana za veliku svotu kakva se daje za otkup kralja. Svoju radost zbog izručenja izrazili su profesori Pariškoga sveučilišta u svom pismu engleskom, tada devetogodišnjem, kralju Henriku VI. i zatražili da se Ivana što prije izvede pred sud.
Ivana je 23. prosinca 1430. odvedena u Rouen i predana crkvenoj inkviziciji. Vođenje procesa povjereno je biskupu Cauchonu koji je imao ulogu vrhovnoga suca. Uvjeti u tamošnjem zatvoru bili su jako loši, Ivana je bila vezana u lance, a čuvari vojnici su je maltretirali zbog čega se žalila biskupu Cauchonu. Razlozi da se Ivani sudi kao krivovjernici bili su u tome jer se htjelo diskreditirati kralja Karla VII. kome je Ivana omogućila krunidbu. Biskup je zbog svoje karijere, koja je bila ugrožena pojavom Ivane na pozornici (izgubio je biskupiju i biskupsku stolicu), pripremao osvetu i svim silama ju je nastojao osuditi. Radilo se o političkom procesu. Nije bilo stvarnoga uporišta za osudu, a Cauchonu i drugim sucima nije polazilo za rukom da Ivanu navedu na priznanje, na temelju čega bi je se proglasilo krivovjernicom:
„Ivana je osuđena samo na temelju saslušanja u Rouenu. To je očigledna slabost toga procesa, koji je dakako za povjesničare zanimljiv već zbog toga, što daje jasnu sliku osobe Ivane Arške. Ništa se protiv nje nije moglo dokazati i ona je osuđena samo na osnovi vlastitih iskaza, koje su njezini protivnici zabilježili. Cauchon nije ni slutio da je time podigao jedini spomenik Ivani Arškoj, koji je nje dostojan, i zbog tih protokola koji su nam sačuvani, ostat će neprolazan.” (R. Pernoud – M. V. Clin).
Sudski proces i osuda na smrt
Proces je počeo na Čistu srijedu 21. veljače 1431. U veliku sudnicu dovedena je Ivana iz zatvorske ćelije, odveć izmučena devetomjesečnim utamničenjem i svakojakim maltretiranjima. U sudnici sumorna slika: nasuprot Ivani sjede 44 eksperta teologije i prava, kao članovi tribunala, među kojima devet doktora teologije, četiri doktora kanonskoga prava, jedan doktor ‘obaju prava’, jedanaest licencijata u kanonskom pravu i četiri u civilnom pravu, te zamjenik glavnoga inkvizitora Francuske. Pariško sveučilište poslalo šestoricu magistara da prate suđenje. Vrhovni sudac je biskup Pierre Cauchon. Nasuprot njima mlada djevojka bez odvjetnika – što je protiv običaja i prakse inkvizicije – dakle, sama nasuprot tolikim učenim glavama koji se smatraju braniteljima pravovjerja!
Možemo pretpostaviti da je Ivana, nakon tolikih patnji, slomljena i duha i tijela. No, ipak nije tako. Zatočeništvo kao da nije oslabilo njezinu borbenost. Biskup Cauchon nadao se da će lako voditi proces, ali se prevario suočivši se s odlučnim i inteligentnim odgovorima. Ton rasprave postaje oštriji da bi dosegao vrhunac koji se pamti: „Bez Božje milosti ništa ne bih mogla činiti.” Potom je postavljeno čuveno pitanje: „Ivana, jeste li Vi sigurni, da ste u milosti?”, na što je uslijedio odgovor „koji se doima poput cvata što se rastvara” (Régine Pernoud, †1998): „Ako nisam, želim da me Bog u nju dovede, ako jesam, želim da me Bog u njoj održi! Jer, ja bih bila najnesretnije ljudsko biće na zemlji, kad bih znala da nisam u milosti Božjoj.”
Notar Boisguillaume, koji je bio nazočan na toj sjednici, kasnije je izjavio: „Oni koji su je pitali, ostali su zbunjeni ovim odgovorom.” Taj odgovor ima sličnosti s jednom molitvom iz 15. stoljeća. Je li ta molitva inspirirala Ivanu? Ili je taj „uzvišeno jednostavni odgovor” postao podloga za tu molitvu? Zbunjenost prisutnih ne bi se dala objasniti da je to bio uobičajeni način izražavanja, odnosno da je ta molitva nastala ranije! Spomenuti notar je pričao da je sjednica prekinuta. To se uistinu može utvrditi u protokolu procesa.
Ivana je i u tamnici bila u kontaktu sa svojim glasovima koji su je tješili. Kako je rekla, već bi bila mrtva da nije imala te utjehe. Ta je njezina vjera, kako to lijepo ističe citirana francuska povjesničarka Régine Pernoud, nepokolebljiva, poput dijamanta čvrsta, kristalno jasna, otporna prema svakoj ideologiji – „Ja Vam ništa drugo ne kažem nego ono što mislim”, uz to vjera apsolutne jednostavnosti, kako se to ogleda u njezinoj molitvi, što ju je izmolila 28. ožujka, a zabilježio ju je sudski notar: „Dobrostivi Bože, za Vašu svetu muku, molim Vas, da mi očitujete, ako me volite, kako ovim crkvenim ljudima trebam odgovoriti. Što se odjeće tiče, znam zapovijed zašto je nosim; ipak ne znam na koji bi je način trebala odložiti. Želim da Vam se svidi, da mi to kažete.”
U daljnjem tijeku procesa predočen je kratki dokument opoziva koji je Ivana trebala potpisati da ono što je govorila i činila nije skladu s katoličkim naukom. Ona je pod pritiskom prihvatila taj opoziv, a to je značilo doživotni zatvor o kruhu i vodi. Englezi su bili nezadovoljni, tražili su smrtnu osudu. To bi se moglo dogoditi, ako bi ponovno pala u „krivovjerje”. Biskup Cauchon je lukavo odlučio da je iznova pošalje u engleski zatvor, tamo bi obukla mušku odjeću, eto razloga za smrtnu kaznu, jer je u dokumentu bilo odreknuće od nošenja muške odjeće. Tako se i dogodilo. Cauchon ju je u zatvoru upitao jesu li se iznova javljali glasovi, ona mu je odgovorila da joj Bog preko sv. Katarine i sv. Margarete poručio da je pogriješila što je potpisala dokument odreknuća, „jer sve što sam činila bilo je iz straha od vatre”. Zapisničar je na margini zapisnika zabilježio: „Smrtonosan odgovor”. Kasnije su dva svjedoka potvrdila da se biskup Cauchon nakon završne sjednice suda sav sretan obratio Englezima: „Zbogom, radujte se, stvar je okončana!”
Dalje je sve teklo brzo. Ujutro 30. svibnja 1431. dvojica dominikanaca došla su joj saopćiti odluku da će toga dana biti spaljena. Kada je potom u zatvorsku ćeliju ušao biskup, Ivana mu je rekla: „Biskupe, ja umirem preko Vas.” Ekskomunicirana je i predana svjetovnoj vlasti. Odvedena je na središnji trg u Rouenu, gdje već bila pripremljena gomila drva za njezinu lomaču, podignuta je na nju, svezana i zapaljena, u prisutnosti mnoštva ljudi. Sve do zadnjega daha zazivala je Ime Isusovo. Njezin pepeo je bačen u rijeku – „Ivana bez slike i bez groba”.
Rehabilitacijski proces
Tako je okrutnom smrću završila svoj život Ivana Orléanska. Njezina smrt, međutim, nimalo nije pomogla Englezima. Oni su svoje pozicije gubili upravo onako kako je to predskazala Ivana. Na sudskom procesu, naime, ona je u jednoj prigodi rekla: „I prije nego prođe sedam godina, Englezi će pretrpjeti mnogo veći gubitak nego kod Orléansa.” Uistinu, 1436. oslobođen je Pariz. Okrutni biskup Cauchon morao je pobjeći u Englesku gdje je 1442. umro. Godine 1438. u jednoj kloaki utopio se Jean d’Estivet, promotor procesa protiv Ivane. Godine 1440. Ivanina majka, nakon smrti svoga muža, preseljava u Orléans gdje ostaje 18 godina, sve do konca života, uza sve počasti i na račun grada. Godine 1444. sklopljen je petogodišnji mir između Engleske i Francuske, a Karlo ga 1448. jednostrano prekida. Godinu dana kasnije ulazi u Rouen kao pobjednik. Konačno 1453. Englezi su prisiljeni napustiti Francusku, te je tako završen Stogodišnji rat.
Ostaje sumorna istina da kralj Karlo VII. nije ništa učinio da spasi Ivanu. Mogao ju je eventualno novcem otkupiti. Nema niti jednoga dokumenta koji bi i najmanje ukazivao da je barem nešto poduzeo da je izbavi. Tek nakon 20 godina od Ivanine smrti on se sjetio da zatraži preispitivanje valjanosti procesa, i ovaj put, po mišljenju istraživača, da bi sebe legitimirao, kako se ne bi prigovorilo da mu je „krivovjernica” donijela krunu. Iznimna nezahvalnost, možda bez usporedbe i primjera.
Službena crkvena istraga započela je 2. svibnja 1452. godine u Rouenu pod vodstvom papinskoga legata Guillaumea d’Estoutevillea (od 1453. nadbiskup Rouena), te glavnoga inkvizitora Francuske Jeana Bréhala, priora samostana Sv. Jakova u Parizu. Ispitane su stotine svjedoka. Nakon toga inkvizitor je otputovao u Rim i ishodio od pape obnovu procesa. Imenovana su trojica glavnih za vođenje postupka: nadbiskup Reimsa, biskup Pariza i biskup Coutancea. Obnovljeni proces počeo je u studenom 1455. Sve su izjave svjedoka na sudu bilježila dvojica zapisničara, stavivši potom svoje potpise na svaku stranicu protokola, koji je načinjen u tri identična primjerka. Iz tih svjedočanstava nastala je posve nova slika Ivane, u odnosu na onu s procesa suđenja dva i pol desetljeća ranije. Nakon sedam mjeseci rehabilitacijski proces je okončan. Sud je zaključio da su postojali formalnopravni propusti u rouenskom procesu: nekompetentnost tribunala, neuvažavanje Ivanina priziva na papu, odsutnost članova kraljeve strane u tribunalu što je Ivana tražila, Ivanina maloljetnost, odsutnost odvjetnika, falsificiranje 12 članaka i formule odreknuća, pristranost biskupa Cauchona i drugih sudaca, samovoljno vođenje procesa i protokola… Dakle, otkrivene su velike mahinacije sudaca i jasno se pokazalo „da je Ivana bila žrtvom golemoga pravnog umorstva”. U nadbiskupskoj palači u Rouenu 7. rujna 1456. svečano je proglašena ništavnost prvoga procesa. Nakon toga počele su svečanosti u čast Ivane na gradskom trgu u Rouenu, a onda i u drugim gradovima, a posebna svečanost je održana u Orléansu, gdje se u mnoštvu sudionika našla i Ivanina majka Isabelle Romée.
Katolička svetica
Prošlo je pet stoljeća dok je Crkva Ivanu izdigla na oltar svetosti. Za takvu sporost nema nikakva opravdanja. Papa Pio X. učinio ju je blaženom 18. travnja 1909, a svetom i drugom zaštitnicom Francuske proglasio ju je Benedikt XV. 16. svibnja 1920.
Za švicarskoga evangeličkog teologa Waltera Nigga (†1988) ona je nadzemaljski znak darovan ljudima u kritičnim trenucima: „Ova zagonetna djevojka predstavlja odgovor neba na očajnički krik jedne nacije.” Tu se krije možda i najbolji odgovor tko je Ivana Orleanska, gledano ne samo s vjerskoga aspekta. Ona se nikako ne uklapa u uobičajenu ratničku sliku povijesti, gdje se bespoštedno ide na uništavanje onih na drugoj strani. Ona nije molila Boga da pošalje svoju srdžbu na neprijatelje i da ih uništi, kako bi se moglo pomisliti s obzirom na krvave ratne okolnosti i njezinu vojničku misiju. Zgražala se nad prolijevanjem krvi. Pokazala je duboko suosjećanje s jednim smrtno ranjenim Englezom pomažući mu i tješeći ga u njegovim zadnjim časovima. Rat nije voljela, a vodila ga je samo kao zadaću koju joj je, kako je to često isticala, Bog povjerio.
Slika Ivane Orléanske u povijesti
O Ivani se izuzetno mnogo pisalo od njezina prvoga nastupa pa do naših dana. O njoj je prvi, još za njezina života, pisao Jean Gerson (†1429), teolog i filozof, kancelar Pariškoga sveučilišta, kao odgovor na napad pariških profesora koji su se stavili na stranu englesko-burgundskoga saveza, zbog čega se povukao iz profesorskoga gremija. Od njezine smrti do 17. stoljeća nju se manje spominjalo u službenim ljetopisima, s ciljem da se ne umanji uloga kralja Karla VII. U 17. stoljeću o njoj je pisalo nekoliko autora. U 18. stoljeću u duhu prosvjetiteljstva pisci se okreću protiv Ivane. U najlošijem svjetlu ju je prikazao Voltaire, književnik i filozof, u svome „vrlo zlobnom djelu” (R. Pernoud) Djevica Orléanska (1762). U vrijeme francuske revolucije (1789–95) rušili su njezine spomenike. U 19. st. okolnosti se mijenjaju. Friedrich Schiller piše tragediju Djevica Orléanska (1802) kao direktan odgovor na Voltaireovo djelo. Napoleon je službeno rehabilitirao Ivanu u kojoj, kako kaže, prepoznao najbolje francuske vrline.
Od 1803. obnavljaju se svečanosti posvećene Ivani, a koje je revolucija bila dokinula. Romantičari XIX. stoljeća pretražuju kronike i rukopisne isprave o Ivani te ih objavljuju. U literarnoj i dramatskoj obradi Ivanom Orléanskom bavio se niz najvažnijih imena svjetske književnosti: William Shakespeare, Mark Twain, Anatol France, Georg Bernard Shaw, Paul Claudel, Georges Bernanos, Bertolt Brecht…
U znanosti njome su se bavili povjesničari, teolozi, psiholozi, stručnjaci za književnost, povjesničari umjetnosti… Do snažnoga istraživačkog vala dolazi četrdesetih godina 19. st. Tada je francuski povjesničar Jules Quicherat poduzeo monumentalan pothvat: on je protokole sudskoga procesa, kronike, pisma i druge spise, koji se odnose na Ivanu i njezino djelovanje, a čuvali su se u arhivima, priredio i u pet svezaka objavio pod naslovom: Procès de condamnation et de réhabilitation de Jeanne d’Arc dite la Pucelle (Proces suđenja i rehabilitacije Ivane Arške zvane Djevica) sv. I-V, Pariz 1841–49). To je djelo i danas nezaobilazan izvor za proučavanje Ivane Orleanske.
U likovnoj umjetnosti nastale su brojne slike na platnu, na zidnim tepisima, minijature u knjigama, kipovi. Nebrojeni su slikari i kipari radili likove Ivane Orleanske. Broj likovnih djela rastao je kada se oduševljenje za nju povećavalo, napose početkom 20. stoljeća. Tako je godine 1910. bilo u crkvama i na otvorenom prostoru više od 20 000 njezinih kipova.
Na kazališnoj sceni Ivana je prisutna već od 1435. godine, četiri godine nakon smrti. U 16. st. nastala su dva dramska komada u 17. st. tri, u prosvijetljenom 18. stoljeću osam, dok je 19. stoljeće bilo znatno izdašnije: ukupno 82 dramska djela. U 20. stoljeću, do 1985. godine, nastalo je 65 dramskih komada. U čast Ivane ukupno je stvoreno 161 dramsko djelo.
U glazbenoj umjetnosti Ivana je bila velika inspiracija za brojne skladatelje. Već 1894. izbrojano je više od 400 kantata, simfonija i drugih glazbenih djela posvećenih francuskoj junakinji. Među glazbenim stvarateljima spominjemo nekoliko najvažnijih: G. Verdi posvetio je Ivani operu Giovanna d’Arco (1845), Ch. F. Gounod operu Jeanne d’Arc (1873), P. I. Čajkovski operu Djevica Orléanska (1879), dok je A. Honegger svjetsku slavu stekao oratorijem Ivana Orleanska na lomači (1935).
Filmska umjetnost nije ostala po strani. Od 1898. do 1970. godine snimljeno je o Ivani 19 filmova, od kojih je 10 francuske proizvodnje, tri američke, dva talijanske, jedan njemačke, jedan ruske te po jedan u talijansko-francuskoj i francusko-engleskoj koprodukciji. Noviji film Ivana Orleanska (Jeanne d’Arc), redatelja Luca Bessona, premijerno je prikazan u listopadu 1999. u Francuskoj, Belgiji i Švicarskoj, gdje je pobudio veliko zanimanje publike.
Završimo na kraju o ovoj tajanstvenoj osobi povijesti riječima francuske povjesničarke, medievistice, Régine Pernoud: „Jeanne la Pucelle, Ivana Djevica, danas je od Dalekog istoka do najudaljenijeg Zapada lik svjetske povijesti, univerzalno priznat, osoba koju se voli i koja, kako je to André Malraux veličanstveno formulirao, živi ‘u srcima živih’.”
