Što se to događa s nama u vrijeme koje nam se daruje i koje ne želimo dijeliti?
Počni danas
Stalno smo u nekim planovima za budućnost dok nam sadašnjost curi između prstiju. Jacques Philippe mudro primjećuje u knjizi Unutarnja sloboda: „Najbolji način pripremanja budućnosti nije u tome da na nju stalno mislimo, nego da se dobro posvetimo sadašnjem trenutku.” Projekcije koje stvaramo o budućnosti odvajaju nas od sadašnjosti, oduzimaju važne trenutke i djelovanje. Gubimo dragocjeno vrijeme zbunjujući se nepotrebnim, postajemo razdražljivi, sebični i nesretni. „Kad čovjek unaprijed projicira svoju zabrinutost na sve moguće stvari koje bi se mogle dogoditi u budućnosti, sprečava budućnost da se organski razvija”, piše Ester Etty Hileseum u svom dnevniku. Ova Židovka koja je bila odvedena u logor, gdje je i skončala, poručuje da nam strah od trpljenja nanosi više zla nego samo trpljenje. „Treba se svaki dan rješavati tih tisuća malih briga koje izaziva budućnost i koje nagrizaju naše najbolje kreativne snage, i to kao da su muhe.” Valja se suprotstaviti samima sebi i činiti koliko možemo u danu koji nam je darovan.
Upravo tako, darovano nam je vrijeme, život, talenti i sve što nas okružuje. Etty kazuje da bi bilo dobro u sebi stvarati proplanke mira i tako, šireći ih, prenositi mir jedni drugima. „Što je više mira u ljudima, više će ga biti na ovom svijetu koji je na stupnju vrenja.” Znamo kakvo je vrenje bilo u njezino vrijeme a i danas svijet vrije i razbacuje svoje iskre posvuda. Razni izazovi nas uznemiruju, donose nespokoj i strah se počne uvlačiti u misli, djela, postupke prema drugima ali i sebi samima. U takvim trenucima valja se (pod)sjetiti da nas Bog ljubi, da nas poznaje i da nas neće ostaviti same. Zamke zloga i jesu u pobuđivanju straha i nemira u srcima. Pokušajmo se pritajiti, povjeriti Gospodinu svoje muke i malo-pomalo djelovati, postupno a ne u grču i nestrpljivo. Jednu po jednu stvar, nikako dvije istodobno. Što god činili, činimo na slavu Božju, nebitno kuhamo li, pišemo ili planiramo putovanje. Sve je naše i sve nas oblikuje. Jedno bez drugoga ne bi moglo. Ne podcjenjujmo sebe niti precjenjujmo druge. Svi smo jednaki u Božjim očima. Nismo napušteni, nismo ostavljeni. Pa ako te svi zaborave, ja tebe zaboraviti ni ostaviti neću nikada, poručuje nam naš Gospodin. Zašto mi zaboravljamo, zašto gubimo vjeru ili ostajemo prazni jer ju nismo niti stekli? Odali smo se izazovima vremena i nasjeli doktrinama raznih učitelja koji utječu na svijet i njegov i nauk. „Svi koji dođoše prije mene, kradljivci su i razbojnici” (Iv 10,8). Mi nismo od svijeta, ne zaboravimo to. Mi smo izabrana djeca Božja! „Moja je nada u onome što oko ne vidje. Zato ne daj da se uzdam u vidljive nagrade. Moja je nada u onome što ljudsko srce ne može osjetiti. Zato ne dopusti da se pouzdajem u osjećaje svojega srca. Moja je nada u onome što ljudska ruka nikada nije dotaknula – ne dopusti da se pouzdajem u ono što mogu zahvatiti svojim prstima. Smrt će oslabiti stisak mojih prstiju i moje uzaludne nade više ne će biti”, poručuje Thomas Merton u knjizi Misli u samoći.
Budi ponizan
Philippe nas u svojoj knjizi Sreća gdje ju ne očekuješ poučava: „Vjera podrazumijeva određeni oblik siromaštva. Vjerovati znači prihvatiti da ne možemo uvijek vidjeti ni razumjeti, nego da često moramo hodati u mraku. To znači ići naprijed oslanjajući se na nekog drugog, prihvatiti istinu koja nas nadilazi i nad kojom nemamo nikakvu vlast. To znači biti poslušan, osloniti svoj život na riječ nekoga drugog, razvlastiti samoga sebe!” Nemojmo se uzoholiti i misliti da sve sami možemo, da nam nitko ne treba i s prezirom gledati druge oko sebe, zato što imamo dobra primanja i što vozimo skupi auto. Naš nam posao nameće i odgovornost a ne bahaćenje i pokazivanje drugima. Zapravo, gledati druge iz svoje umišljene čahure u koju se zatvaramo je grijeh. „Ponosan čovjek ljubi vlastitu iluziju i samodostatnost. Siromah duhom ljubavi upravo svoju nedostatnost. Ponosan čovjek traži čast zbog toga što ima ono što nitko drugi nema. Ponizan čovjek moli da ima udjela u onome što su svi drugi primili. On želi biti preplavljen Božjom dobrotom i milosrđem”, ističe Merton. On također kazuje da duhovni život treba biti življen, a ne nešto što treba znati ili proučavati. On nije iskorijenjen iz našega bića. Mi živimo duhovni život onda kada smo u potrazi za Bogom. Ljudi se često izvlače govoreći kako nisu dovoljno sveti ili pametni da bi se bavili duhovnošću ili da se u molitvi brzo zaborave, nestanu u rastresenosti. Merton poziva da se ne bojimo, da budemo budni i prigrlimo stvarnost te tako uđemo u „životvornu volju i mudrost Božju koja nas posve okružuje”. Danas je puno filmova koji se natječu tko će više ismijati vjernika koji se uzda u bolji život. Poruke koje se šalju – ovo je život, drugoga nema, živi sada i ispuni sve svoje fantazije, ne libi se biti grub, ohol, sramotan, nesmotren, pusti da osjećaju upravljaju tobom, ti možeš biti sve što poželiš... Sve ovo dodatno izbezumljuje pojedinca koji, ukoliko nema uporište u vlastitoj obitelji i vjeri, gubi tlo pod nogama. „Osobe koje su navikle živjeti po svojemu odabranom ‘stilu života’ moraju postati svjesne da se u njihovim potrošačkim izborima pokazuje kakav im je moral”, poručuje Charles M. Murphy u knjizi Duhovnost posta.
Ne odustaj
S druge strane, Philippe primjećuje da je toliko patnje prisutno u današnjem svijetu, patnje koja je skrivena i nepriznata, koju čovjek nosi kao teret a da ne nalazi utjehu ili okrjepu na mjestima na kojima se nalazi, jer je zaveden i smeten u praznom obilju svakodnevice. Puno je predbacivanja, optužbi, kritike i prijekornih pogleda, a malo ljubavi i ohrabrenja. Pored svega obilja i postignuća ovoga svijeta, čovjek vapi poput psalmista: „Čekao sam da se tko sažali nada mnom, ali ga ne bi; i da me tko utješi, ali ga ne nađoh” (Ps 69,21). Uslijed silnih negativnosti današnjega svijeta, valja nam prigrliti naše poslanje i prilaziti nevoljnima, zaplakanima i zabludjelima, donijeti im radosnu vijest, pružiti povjerenje i nadu. U početku će nas gledati u čudu, neki će reći kao Atenjani Pavlu: Još ćemo te o tom slušati, drugi će komentirati da smo malo zalutali i nesvjesno hodimo svijetom koji nije pjesma ni neke tamo tlapnje o budućem životu. Sveti Pavao je zaklinjao da se ne suobličujemo svijetu, „nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno” (Rim 12,2). Iako će te svijet mrziti i ako će te ismijati, nastavi. „Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas. Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio; no budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zbog toga vas svijet mrzi” (Iv 15,18-20). Stoga i mi nastavimo putom koji vodi u život i uvodimo i druge na stazu svjetla koje nas krijepi, tješi i pruža nadu u bolji život.
