Filozofi poput Friedricha Wilhelma Josepha Schellinga, Georga Wilhelma Friedricha Hegela i Arthura Schopenhauera tvrdili su kako glazba daje samo letimičan uvid u unutarnju prirodu realnosti. Razlikujući se od Kanta, Hegel je smatrao kako glazba nema sposobnost da artikulira prepoznatljive koncepte jer ona kao i druge umjetnosti prikazuje ljepotu kao suštinsku, glazba ima objektivnu kvalitetu. Uvidom u razmišljanja velikih filozofa o nepriopćivosti glazbe, možemo primijetiti kako vokalna i vokalno-instrumentalna glazba imaju svoju metafizičku narav. Metafizička se narav u skladbama koje je pisao fra Slavko Topić podrazumijevala. Njegove skladbe prikazuju ljepotu, skladnost i jednostavnost. One su objektivno kvalitetne. Prožete duhom bosanskoga čovjeka koji je satkan od jednostavnosti i ljepote. Nije to čovjek umišljen nego jednostavan i slobodan od bilo kakvih okova. To je onaj koji se brine o svojoj obitelji, zarađuje kruh svagdanji i Boga se boji. Za čovjeka ovih vrlina je maestro Topić skladao. U širokom opusu svojih djela koje nam je ostavio kao dar, u krug zanimljivijih ulazi njegova: Kratka pučka sveta misa (Misa brevis),ili kako je to fra Slavko rado nazivao: Bosanska misa.Fra Slavko je napisao Gospodine za ovu svetu misu. Nakon pisanja Gospodine, pisao je Slavu, Svet i Jaganjče Božji, međutim nije bio zadovoljan ni jednim stavkom. Slava, Svet i Jaganjče nisu se uklapali u koncepcijsku ideju skladanja maestra Topića. Na upite zašto ne završi Bosansku misu, odgovarao je sa uzdahom: „Previše mi muke zadaje.”
U našem okruženju postoje ljudi dobri i manje dobri, drukčije rečeno oni koji razumiju i oni koji ne razumiju bit života. Fra Slavko nije bio rječit čovjek, nije puno govorio. Puno je molio. Molitva je bila njegov život. Podrazumijevao je kako će ljudi razumjeti da nešto ne može biti dovršeno ukoliko nije zrelo, zato nije objašnjavao. Slava, Svet i Jaganjče nisu bili zreli. Nisu bili zreli jer su to postratne godine, bliže ratu nego miru.
Njegove skladateljske ideje bile su utkane u duši bosanskoga čovjeka koji je patio. Iz te patničke duše bosanskoga čovjeka koji je silom moćnika i krivim politikama morao napuštati krajeve koji su oaze bogatstva poput Kraljeve Sutjeske, fra Slavko je čuo: Gospodine smiluj se. Smiluj se Gospodine meni, čovjeku, jadnom koji odlazi s grude koju voli u ono nepoznato i tuđe. Za takvoga čovjeka bio je napisan njegov Gospodine. Iščupan iz srca bosanske priproste duše. To može učiniti samo onaj koji je duboko povezan s Bogom koji mu daje dar da to razumije.
Napisan je za mješoviti zbor ili masovno pučko pjevanje. Maestro Topić je to zamislio kao antifonalno pjevanje, jedan pa svi. Strukturno napisan Gospodine sadrži uvod od dva takta zatim fakturu od 2+3 s jednotaktnim prosvirom koji smiruje skladateljski sadržaj i uvodi ponovno u solo dionicu. Izvorno napisan Gospodine je u e-molu u alla breve mjeri. Neke druge verzije su transponirane u druge tonalitete iz vokalnih i vokalno-instrumentalnih potreba.
Fra Slavkov Gospodine i u današnjem vremenu priča priču o čovjeku koji pati i koji uvjeren u Božju svemoć od Njega traži pomoć. Maestrov vapaj i danas odzvanja katedralom, Jordanskom dolinom u Podmilačju kod sv. Ive, u svetištu Gospe Olovske i na mnogim drugim mjestima i tješi ljude u današnjem vremenu. Njegov Gospodine govori: Zamoli Gospodina i On će učiniti!
