Jezik je kuća bitka. Tako je neposredno nakon Drugoga svjetskoga rata Heidegger pisao u glasovitom pismu O humanizmu. Kuća bitka. Riječ je o jednoj od najpoznatijih metafora u filozofiju o jeziku. U kući bitka satkanoj od jezika stanuje čovjek. Sve što jest i sve s čim bi čovjek mogao doći u bilo kakav dodir, ono što filozofi nazivaju bitkom, protkano je jezikom. Wittgenstein, drugo važno ime u filozofiji dvadesetoga stoljeća kaže: Granice moga jezika znače granice moga svijeta. Granice moga svijeta i moga jezika se podudaraju. Iz ovoga bismo najprije mogli zaključiti kako poznajemo svijet onoliko dokle doseže naš jezik i kako se širenje obzora našega svijeta događa prvenstveno jezikom. Tako je, primjerice, učenje nekoga stranoga jezika ulazak u novi svijet, a sposobnost govora više jezika širenje obzora svijeta.
Oba filozofa govore o jeziku u slikama. Jezik kao obitavalište i jezik kao svijet. U slikama opažamo kako jezik nije shvaćen kao sredstvo komunikacije i kako svijet nije prvenstveno prostor unutar kojega se možemo kretati. Iza ovih se slika krije velika promjena u shvaćanju jezika koja se dogodila u prošlom stoljeću i koja je dobila ime jezični obrat. Iz tisućljetnoga zaborava jezik je došao u središte pozornosti. O kakvom je obratu riječ?
Tradicionalno shvaćanje jezika
Filozofsko okretanje jeziku najbolje razumijemo ukoliko najprije pogledamo kako smo jezik na Zapadu shvaćali tisućljećima ranije. Postoji jedno gotovo naravno shvaćanje jezika kao sredstva kojim se čovjek služi da bi izrekao svoje misli, želje, namjere, sudove i slično. Jezik bi tako izricao nešto što već, neovisno o jeziku, postoji u ljudskoj nutrini. Čovjek bi u svom umu imao ideje i misli, u svom srcu osjećaje i želje. Neovisno o jeziku. Jezikom ih izriče i tako ih čini poznatima i drugima, onima s kojima želi komunicirati u istom jeziku. Govornik ima neku misao, izriče je riječima i želi u slušatelju proizvesti istu misao. No, ovdje se pretpostavlja i to da postoji suglasje između njegove misli i riječi kojom je izriče. Najprije je potrebno da se dogodi suglasje govornikove misli i riječi da bi potom misao mogla putem riječi dospjeti do slušatelja. Kada je slušatelj primi, u njemu se budi ista predodžba koju ima govornik. Kada se takvo što dogodi, govorimo o razumijevanju. Razumijevanje bi bio uspješni rezultat prenošenja misli iz jedne svijesti u drugu. Riječ bi služila kao prenositelj misli. Riječ je jezični znak koji ima značenje. Ako hoćemo znati što neka riječ znači, trebamo tražiti njezin korijen i njezino izvorno značenje koje je riječi prirodno. Značenje je ukorijenjeno u biti riječi. Ili, tako kaže drugo mišljenje, riječ znači ono što se zajednica govornika dogovori. U prvom slučaju riječ ima daleko, nepoznato, vjerojatno božansko podrijetlo, a u drugom je rezultat ljudskih dogovora. Poteškoće s prvim shvaćanjem su u tom što riječi mogu mijenjati svoje značenje. I to čine često. Bez prestanka. Poteškoće s drugim shvaćanjem, onim po kojemu značenje riječi ovisi o ljudskom dogovorom, su lako uočljive. Da bi se ljudi mogli dogovoriti oko nekog značenja, već trebaju govoriti nekim jezikom.
Obrat u shvaćanju jezika
Ovakvo je shvaćanje jezika u prošlom stoljeću postalo upitnim. Najprije zbog toga što riječi svoje značenje imaju samo u širem kontekstu rečenica. Potom, i to je još važnije, zbog toga što je tek unutar jezika uopće moguće izricati misli, sudove, želje i slično. Na mjesto shvaćanja po kojemu u duhovnom svijetu govornika već postoji nešto neovisno o jeziku, a što on onda jezikom izriče, dolazi suprotno shvaćanje po kojemu je ono duhovno, ono što govornik jezikom izriče, moguće uopće samo u jeziku. Drugim riječima, govornik bez jezika i neovisno o njemu ne bi niti mogao imati neke misli. Smisao koji se izriče jezikom je jezični. To jest, ne postoji smisao prije i neovisno o jeziku. Kada bi bilo točno da govornik ima misli neovisno o jeziku, bilo bi moguće i to da on sam izmisli svoj privatni jezik kojim će izreći te svoje misli. No, ne postoji privatni jezik. Jezik je bitno javni i intersubjektivni. To jest, postoji samo ondje gdje više pojedinaca dijele isti svijet. No, ovdje valja biti oprezan. Ne izriče jezik javno nešto što pojedinci imaju u svojoj skrivenoj nutrini. To što oni imaju u sebi postoji samo zahvaljujući jeziku. Naša mnijenja i naše misli postoje samo zato što već sudjelujemo u jezičnoj praksi s drugima. Zapravo, tek sudjelovanje u zajedničkom životu i govorenju, urastanje u zajednički svijet, stvara mogućnost da pojedinac postane subjekt koji nešto misli, želi, namjerava i izriče riječima. Čovjek postaje subjektom, to jest bićem koje se odnosi prema sebi samome, odgovornim i samostojnim subjektom samo tako da urasta u zajedničku jezičnu praksu s drugima. Urastanje u jezik je ulaženje u svijet, u životne odnose s drugima. Jezik nam prethodi i mi ga usvajamo urastanjem u jezičnu mrežu zajedničkoga svijeta. Do jezičnog obrata filozofija se bavila pitanjem spoznaje i mislila je pojedinca kao subjekta koji postoji prije jezika i neovisno o njemu. Čovjek je tako bio shvaćen kao biće koje mrtvim riječima udahnjuje život u trenutku kada se njima služi da bi izrekao svoje misli. Prošlo je stoljeće preokrenulo odnose i otkrilo čovjeka koji postaje subjektom tek urastanjem u jezik pri čemu mu se istovremeno otvara i zajednički svijet. S njim dobiva i mogućnost otkrića samoga sebe. Heideggerova slika o jeziku kao kući bitka i Wittgensteinovo preklapanje granica svijeta i jezika pretpostavljaju da je jezik moguće misliti samo iz međusobne povezanosti pojedinaca i njihove zajedničke pripadnosti svijetu.
Wittgenstein kaže kako razumjeti neku rečenicu zapravo znači razumjeti jezik. On želi reći da se riječi i rečenice razumiju samo unutar širokoga konteksta jezika. Mi možemo znati značenje neke riječi, ali bez širega konteksta to je znanje maglovito i nejasno. Riječ, naime, može imati veoma različita značenja. Uzmemo li, primjerice, riječ voda, mi još ne znamo je li riječ o poplavi ili suši, o piću ili izvoru energije, o plivanju ili krštenju. Potreban nam je kontekst. No, osim jezičnoga konteksta koji određuje značenje neke riječi ili rečenice, razumjeti sami jezik zapravo znači ovladavati nekom tehnikom, veli Wittgenstein. Tehnika ovdje upućuje na društvenu dimenziju jezika i na praktično umijeće govorenja. Jezik je, drugim riječima, neodvojiv od djelovanja i životne prakse. Tako se razumijevanje jezika veže uz sudjelovanje u životnoj zajedničkoj praksi.
Wittgenstein se služi slikom koja se približava onoj o jeziku kao kući bitka. Na naš se jezik može gledati kao na neki stari grad: splet uličica i trgova, starih i novih kuća. I kuća s nadogradnjama iz različitih vremena; i sve to okruženo mnoštvom novih predgrađa s ravnim i pravilnim ulicama i s jednolikim kućama. U objema slikama čovjek boravi unutar jezika. Ne boravi, međutim, kao doseljenik. Rođen je i urastao je u jeziku. Živi u njemu, ali na način da ga se ne može niti zamisliti izvan jezika.
Ortopraksa prije ortodoksije
Bacimo li iz jezičnoga obrata pogled na izricanje vjere, opazit ćemo da se ono događa velikim dijelom na dva načina. Dogmom i usporedbama. Svede li se vjera samo na upotrebu jezičnih izričaja, ona gubi dodir sa životnim odnosima i pretvara se u neživotne fraze i formule. U njima je sve točno, ali i sve je mrtvo. Usporedbe mogu također stvoriti jezičnu prepreku dodiru sa srcem vjere. Usporedbe se, naime, lako prikažu pod vidom obrazloženja vjere, a obrazloženje može uvijek izazvati protivne razloge. Takav sraz razloga, međutim, više nije vjera. Kao da bi se nečija ljubav prema nekome mogla probuditi ili opravdati nekim drugim razlozima izvan same ljubavi! Vjera je, usprkos prividu da je najvažnije znanje i ispravni jezični izričaj, način života.
Filozofija jezika je sama došla do načina života koji oblikuje jezik i tako vratila jezik u kontekst života. Kao što čovjeka nema izvan života tako ga nema ni izvan jezika. Začudo, Prolog Ivanova Evanđelja govori o Riječi koja je bila u početku i koja je bila Bog i u kojoj je bio život svemu što postade. Budući da je jezik neodvojiv od života, pozornost na riječ je već skrb za život. Vjernik svoju vjeru i svoju pozornost na Riječ ne razumije kao drukčiji govor. On je shvaća kao način života.