Njegov je odgovor glasio: Pjevajmo na ivritu, jeziku čiji naziv potječe od izvornoga imena za Hebreje, izvedenoga iz etanoma Eber, što znači „onostrani”, kako se čita u Knjizi Postanka (10,21) i Knjizi Brojeva (24,24). Kao plodonosnu potku otkrio je u njemu biblijski hebrejski, počeo stvarati, izražavati se, kako sam kaže, tim „umornim jezikom, / otrgnutim iz svoga sna o Bibliji”, pisati jezikom koji je „oslijepljen, teturao je od usta do usta”, jezikom „koji je opisao Boga i čudesa”, kojim se može reći i: „auto, bomba, Bog” (Državna razmišljanja). Tom jeziku, kao najbolji, s prethodnikom mu Abrahamom Šljinskim (1900. – 1973.) i suvremenikom Davidom Avidanom (1934. – 1995.), vratio je mladost, vratio je život, utkavši u nj svoj, znajući da je on jedan od onih pisaca koji mogu reći: „Mi slobodno prenosimo / riječi s oca na sina, / od jezika do usana, / jer shvaćamo poput / čovjeka koji svome sinu / predaje crte pokojnog oca, / a sam im nije nalik.” (Ne treba se za to brinuti).
Pod imenom Ludwig Pfeuffer, od majke Fride i oca Meira Pfeuffera, u gradu svoga rođenja Wuerzburgu u Bavarskoj, on zaista kao da nije bio sebi nalik, i zato postaje – Jehuda Ammihaj.
Usmjerenost na Jeruzalem
Pogledamo li u cjelini njegovo stvaralaštvo, sav njegov opus, i onaj pjesnički i onaj prozni, on je centripetalan, usmjeren k samo jednoj, stoljećima žuđenoj, za-crtanoj točki – Jeruzalemu. Njemu to je: „Grad u kojem vjetar providan / puše duž ulice, kostur koštani / kako bi držao iznutra. / Grad maslinskih gora. / Grad vjetra. / Grad proniknuća vihorskih” (Grad vjetra). Vidi ga on kao grad u gradu nad gradovima, grad u kojem svi misle da su radosni (Lepršaju naše zastave, / lepršaju njihove zastave. / Neka oni misle da smo radosni. / Neka mi mislimo da su oni radosni.”; Jeruzalem). Njegova je radost drukčija, baš kao i ljubav prema tom gradu. On nije „onaj koji voli Jeruzalem / prema vodiču ili prema molitveniku”, on ne „sliči čovjeku koji vodi ljubav sa ženom / koristeći priručnik za seks”. (Ljubav prema Jeruzalemu). Njegova je ljubav drukčija, „poput hrpe perja razbacanog u okolici Jeruzalema”, jedan od onih koji zbrisao je „u tu dolinu zelenih vjetrova / u koju nekad dolazili znalci ljubavi raditi / na suhoj travi ljetnih noći”. Tako je sve započelo. (Ove su riječi poput hrpe perja). On samo nastavlja, s „puno riječi / i puno ljubavi, puno cvijeća / kupljenog za vruće ruke i za grobove”. Ali, tko je Jehuda Amihaj?
Treba li mu vjerovati kad na pitanje „Kakav ste vi čovjek?”, odgovara: „Ja sam čovjek složena / sustava mjerenja dubine duše, / s istančanim osjetilima / i reguliranim pamćenjem / pri kraju dvadesetog stoljeća / ali s tijelom starim / – još od pradavnih vremena, / i s Bogom starijim / od tijela. / Ja sam čovjek za zemnu površinu. Nizine, strmine i bunari / mene se ne plaše. / Planinski vrhovi i visoke građevine / jedva me dosežu. / Ja nisam zabodena viljuška, / niti nož, ni žlica u hrani, / nisam plosnat i nisam lukav / kao što je lopatica za tortu. / Ja nisam nezgrapan, težak bat / koji drobi i loše i dobro / u jednom mužaru. (…) / Strijele me ne pogađaju. / Radim svoj posao uredno i mirno. Poput zavjeta / koji su počeli pisati / u trenu kad sam se rodio. (…) Nisam auto, ja sam čovjek, od čovjeka, bogočovjek / čiji su dani odbrojeni. Aleluja.” (Kakav ste vi čovjek?). Treba mu vjerovati: čovjek je. „To obvezuje”, kaže on. „Svi naraštaji prije mene ulagali su u mene, / dio po dio, a kako bih se / odjednom pojavio ovdje, / u Jeruzalemu, (…) / To obvezuje. / Moje je ime. / Ime onih koji su me sastavili. / To obvezuje” (Svi naraštaji prije mene).
Rođen je 3. svibnja 1924. u spomenutom Wuerzburgu. Zajedno s roditeljima 1935. uspijeva pobjeći u Palestinu, zatim prijeći u Jeruzalem. Prvi je cilj postignut. Čeka ga drugi. Pred njim je rat i vojnička karijera u sastavu Židovske brigade britanske armije. S obzirom na veliki cilj koji stoji pred njim, koji obvezuje, „kako bih ispunio proročanstva koja su / mi pretkazana. / Kako ne bi ispalo da su laž” (Svi naraštaji prije mene), Amihaj postaje „vrlo dobar izum”: „ Zrakoplov od čovjeka i žene / s krilima i svim što treba” (Šteta, bili smo tako dobar izum).
Sada i u druge dane
Vojničku karijeru nastavlja kao pripadnik Palmaha, elitne židovske formacije koja će tijekom 1948. prerasti u CAHAL. Nakon osnutka neovisne Države Izrael Jehuda Amihaj napušta vojnu karijeru i nastavlja novu, započetu prvom zbirkom pjesama Sada i u druge dane (1955.). Ono sada odnosi se na vrijeme čovjeka koji je ostvario tisućugodišnji zacrtani cilj, povratak u zemlju obećanja, stigao u svoj sveti grad, dovršio jednu i započeo drugu pjesničku Aliju (hodočašće), uspon na vlastiti pjesnički tron s kojega će kao čovjek „jedan i jedinstven”, kao čovjek „demonstracija”, s licem „poput transparenta” na kojemu je „sve napisano. Sve” (Ja sam – čovjek, jedan – jedinstven), na kraju putovanja, slobodan za sebe i za slobodne, moći, u ime Benjamina Posljednjeg iz grada Tudela, reći: „Ja nisam ljubio ovu zemlju / kada su me doveli ovamo, / još kao dječaka, kada sam stupio prvi put / na njezin užaren pijesak i kamenje. / Ali sada, kada su protekle godine, / sada me zemlja cjeliva / dotičući me svojom ljubavlju, / ponekad svojim travama, a ponekad bodljikavim grmljem, / ponekad tijekom rata, / ponekad u proljeće, / sve do posljednjeg dodira” (Putovanja Benjamina Posljednjeg iz grada Tudela).
Sintagma u druge dane odnosi se na sve dane koji su prethodili onom sada i na sve dane koji će zatim uslijediti. Između toga Amihaj je, kako piše u svojoj posljednjoj zbirci 1998. godine, kao i svaki čovjek „brana između prošlosti i budućnosti” i tek „kad umre, brana popusti i prošlost zapljuskuje budućnost. / I nema onoga prije, ni onoga poslije, i vrijeme je jedno. / Kao naš Bog, naše je vrijeme jedno.” Zato Amihaj uzvikuje: „Neka spomen na branu bude blagoslovljen.” To je usklik čovjeka koji: „Sve dok živi, njegovi su preci ujedinjeni u njemu, / svaka stanica njegova tijela i njegove duše predstavlja / jednog od tisuću predaka, od početka naraštaja” (Svi naraštaji prije mene). Pojam brana nije tu samo metafora, nije samo pregrada između onoga što je bilo i onoga što će biti. Taj je pojam program/obveza; čovjek je i Hagana /obrana/ štit, onaj koji brani i koji mora obraniti ono što mu je sveto: hram, onaj razoreni i onaj u njemu, stihom sagrađeni, nerazorivi, od pomno nabacanoga kamenja riječi, jer: „Prošlost baca kamenje, budućnost baca kamenje”, pa se pjesnik pita: „Zar u ovoj zemlji postoji kamenje / koje nisu bacili, i kamenje koje nisu gradili, / i kamenje koje bi se odbilo od zida, / i kamenje koje ne bi odbili graditelji, / i koje ne bi bilo nadgrobno i koje ne bi bilo ispod zaljubljenih, / i koje ne bi postalo vanjsko?” Anaforama podupirući tu gradnju, tu akumulaciju pjesnik pjesmu zatim pretvara u molitvu: „Molim lijepo, ne bacajte više kamenje, / jer time odronjavate zemlju. / Ovu svetu ogoljelu zemlju.” Antitetično naređuje: „Bacajte jedino morske kamenčiće iz slastičarnice, / bacajte glinu i vapno, / bacajte pijesak s obala, / bacajte prašinu iz pustinje, / bacajte vjetar, / bacajte zrak, / ili ništa ne bacajte / dok se ne umore ruke. Dok se rat ne umori Dok se ne umori mir, / i ne dođe” (Poema o mome vremenu). Tisućugodišnji umor u nogama nomada žudi samo mir, sve dok se i mir ne umori i ne pretvori u nemir stvaranja.(Nastavak slijedi)
