Početna stranica » Je li žena čovjek?

Je li žena čovjek?

3 min

Tko još danas može postavljati pitanje: Je li žena čovjek? Nije li to pitanje smiješno? Zar je ikada uopće i postavljano?

Često se, međutim, događa da ne mislimo ono što mislimo da mislimo, da ne vjerujemo u ono što mislimo da vjerujemo, osobito pak da ne živimo u skladu s onim što mislimo da mislimo i što mislimo da vjerujemo. Primjer takva nesklada možemo otkriti upravo u govoru i odnosu prema ženama.

Svi bismo na pitanje: Je li žena čovjek? odgovorili potvrdno. Ako, međutim, pozorno slušamo govor na ulici možemo, primjerice, čuti: Vidio sam ženu i čovjeka… Razlikovanje na čovjeka-muškarca i ženu-samo-ženu nećemo naći samo u svagdašnjem govoru već i u stručnim teološkim člancima. Nije neuobičajeno pisanje da je Bog, primjerice, stvorio čovjeka i ženu. U govoru, dakle, poistovjećujemo čovjeka s muškarcem i ne pitamo se uopće što je sa ženom. Znači li ovaj govor uvjerenje da je samo muškarac čovjek? Što je u tom slučaju sa ženom? Ili se ovdje jednostavno radi o neskladu misli i riječi, o govoru koji je posljedica navike, Bog-zna-kada-i-odakle-nastale.

Govorno poistovjećivanje muškarca s čovjekom nije, međutim, samo posljedica navike već je izraz tisućljetne ideologije koja je zasjenila temeljne biblijske istine o čovjeku, muškarcu i ženi, ideologije koju i danas slijedimo a toga nismo ni svjesni.

Najkraće, a prema mom mišljenju, i najveličanstvenije određenje čovjeka, jest ono sadržano u knjizi Postanka 1,26: Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih. Prema ovim recima, čovjek je – muškarac i žena – slika Božja. Jedno od tumačenja izraza slika Božja glasi: budući da je izričaj slika Božja na Starom Istoku u vrijeme pisanja Postanka 1,27 značio kip u kojemu je prisutno božanstvo, izričaj da je čovjek slika Božja znači uvjerenje da je u čovjeku, muškarcu i ženi, prisutan Bog. Božja prisutnost u čovjeku, muškarcu i ženi, čini čovjeka, muškarca i ženu, Bogu sličnima. Sličnost čovjeka Bogu otkriva se u različitim vlastitostima kojima je čovjek obdaren, primjerice u razumnosti, slobodi, vladalaštvu nad prirodom… Budući da se prema Postanku 1,27 i slika Božja i sličnost Bogu jednako odnose i na ženu i na muškarca, svaka vlastitost koja se čovjeku na temelju stvorenosti na sliku Božju pripisuje ili iz te stvorenosti izvodi, pripada jednako i ženi i muškarcu. U biblijskom tekstu nigdje nema temelja za drugačije vrednovanje žene ili muškarca niti za određivanje različitih vlastitosti žena i muškarca.

Tako uči Biblija. U kršćanstvu je, međutim, prevladala ideologija. Dogodilo se da teolozi nisu filozofiju ispravljali polazeći od Biblije, već su u svjetlu vladajućih filozofskih uvjerenja tumačili Bibliju. Nastalo je tako teološko učenje da žena nije u potpunosti već samo djelomično, preko muškarca posredovano, slika Božja. Učilo se da postoji slika Božja utisnuta u ljudsku duhovnu dušu koja je zajednička i ženi i muškarcu. Tijelo se žene, međutim, smatralo nesposobnim sliku Božju utisnutu u ljudsku duhovnu dušu očitovati na vani. Posljedica toga bilo je učenje da žene ne mogu obnašati javne službe, da nisu sposobne za političke ni znanstvene djelatnosti. Učenje o ženi kao djelomičnoj slici Božjoj nestalo je iz teoloških udžbenika početkom 20. stoljeća. Mišljenje, pak, da politika, znanost i posao izvan kuće nisu u skladu s tzv. ženskom naravi i danas vlada.

Dolazimo, dakle, u situaciju da negdje u podsvijesti znamo da su žene kao i muškarci slika Božja, da su jednako vrijedni ali u govoru i ponašanju ne znamo što bismo s tom jednakovrijednošću. Kao da nam je lakše slijediti Aristotela i njegove sljedbenike u teologiji prema kojima je na razini i bića i uloge muškarac potpuni, savršeni čovjek, žena neuspjeli, spriječeni muškarac. A sljedbenici smo te filozofsko-teološke struje uvijek kad tvrdimo da politika, znanost ili bilo koja djelatnost osim rađanja i majčinstva, nisu za žene. Ili kad muškarca poistovjećujemo s čovjekom a ženu samo sa ženom.