Čitam neki dan intervju s jednom majkom koja kazuje da je svojoj djeci nastojala pružiti sve što je mogla. A mogla je, jer su djeca odrastala u izobilju, zahvaljujući ocu koji je bio uspješan poduzetnik. Majka i otac su voljeli druženje, odlaske na večere s društvom, ostajanje do kasno u barovima. Pušili su, pili i zabavljali se. U njihovom domu je bilo veselo i pred djecom se nisu tajili poroci, tipa alkohola, cigareta, psovki. Pa kakav je provod bez masnih viceva i dvosmislenih izjava začinjenih pokojom psovkom. Ih, kakav je to onda život! Radije me ubijte, znao je govoriti otac. I tako se i dogodilo. Otac je obolio i sve te nakupljene besane noći i provodi, koji nisu prestajali, učinili su svoje. Umro je nedugo nakon uspostavljene teške dijagnoze. Ostaje majka sama s dvoje već odrasle djece. Jedno je steklo svoju obitelj, drugo se zaposlilo ali jedva kraj s krajem sastavlja. Dok je otac bio živ, svi su se oko njega skupljali i uzimali od njegove zarade. Sad kad ga nema, upitnik nad glavama. Što i kako dalje?
Majka je nekad radila, u mladosti, ali poslije je muž rekao da joj se ne isplati jer on može za oboje zaraditi, neka je s djecom. I tako, ona je ostajala s djecom, ugađala im, pratila ih na putu njihova odrastanja i gledala kako pristižu njihova djeca, kojima ništa, ni ona ni djed nisu mogli odbiti. I tako se krug nastavlja, svima se ugađa, dopušta se lijenost na račun tuđeg rada. I taj dan kad su shvatili da oca više nema, da je bunar iz kojeg su crpili vodu presušio, nastala je panika. Tko će plaćati račune, kredite, putovanja, odjeću? Dijete koje je imalo svoju obitelj i dalje je financijski ovisilo o roditeljima, tako da je sada i njih trebalo zbrinuti. Trebalo se nekako domoći novca, ali se ne zna kako. Nikada nisu bili primorani raditi niti su se zapitali zašto je to tako. Otac unucima ništa nije uskraćivao i ništa mu za njih nije bilo teško uraditi. Ali, otac je zauvijek otišao i kako dalje. Čak su padale i teške riječi na račun oca. Ostali su dugovi a otac nije štedio? Nije ostavio ništa novaca! Ono malo što su pronašli, otišlo je za troškove sprovoda! Kako će oni sada dalje? Ostali su nemoćni i slabi pored svih talenata koje im je Bog dao, a koje su zanemarili i protratili kao da ih nikad nije ni bilo. Jedva su srednju školu završili. Svi su im krivi za takvu sudbinu tešku! Što će biti s ovom obitelji? Tko će ih preodgajati, tko će ih upućivati kako dalje? Upravo je ovo dobar primjer nepostojanja odgoja ili postojanje popustljivog odgoja. Dati djetetu sve bez davanja mogućnosti da se ono potrudi, ravno je samoubojstvu i ubojstvu djetetova duha i kreativnosti. Roditelji su tu da vode dijete kroz život, pokazuje smjernice, upućuju, a ne da dijete njih svojim plačem ucjenjuje i vodi putima kojima ne bi rado išli. I tako nastavi cijeli život. Nikad ne odraste, jer mu nisu dali. Nije bilo potrebe. Mlade treba navikavati da obuzdavaju svoje želje, da se nauče odricati kad je to potrebno. Ako im se sve dopusti, to je siguran put ka njihovu unesrećenju, isticao je Rousseau (prema Vukasović 1998: 206).
Danas je sve više roditelja koji uključuju djeci male ekrane, kompjutore, daju im mobitele neka se zabavljaju samo da se oni njima ne bi bavili. Kad dođe netko tko djeci posvećuje pažnju i s njima razgovara, djeca se nađu u čudu, preporode se, pričaju, igraju se, traže pažnju i pitaju kad će sljedeći susret biti. Šetaju u prirodi, pjevaju, rado istražuju i otkrivaju svijet oko sebe. Zadovoljno pljeskaju ručicama kad vide životinje, male i velike, i sretna su kad susretnu drugu djecu. Znatiželjno ih zagledaju, zastaju, šalju neke samo njima znane signale i razumiju se. To su djeca i zato su djeca. Žele ljubav, pažnju, toplinu, roditelje, a ne aparate koji ih ne poznaju i koji s njima ne razgovaraju. Pestalozzi je odgoj djece zasnivao na osjećanjima čovječnosti koja je budio u njima, na živim primjerima. On je svakog trenutka bio tu za djecu davao im je potporu ali i pouku. On je nastojao mlade potaknuti da budu samoaktivni, da pridonose zajednici (Žlebnik 1962). Nastavi li se odgajanje djece putem različitih tehničkih naprava, dobit ćemo jednu inertnu, nezainteresiranu generaciju koja neće znati komunicirati i kojoj će jedini prijatelj biti ekran i svjetlost koja ih mami. Već se javljaju nove bolesti uzrokovane nepotrebnim bavljenjem novim čudima tehnike. Da bi se odgoj ispravno provodio mora se odvijati u punini međuljudskog odnosa i biti zasnovan na stvaralačkoj suradnji. O ovome ovise i interakcija i komunikacija između članova obitelji a pri tom je najhumanija komunikacija dijalog bez kojeg nema ispravnog razumijevanja. Stoga kreativnost odgoja treba proživjeti i osvijestiti (Bratanić 1993).
„Ako djecu ne budemo poučavali mi, poučavat će ih društvo. A s rezultatima toga morat ćemo živjeti i mi i oni.” Stephen R. Covey
Roditelji gube autoritet i nestaju iz vidokruga svoje djece čim se napravica uključi. Već se uočava socijalna različitost među djecom u svakom pogledu. Djeca kojima roditelji ne mogu priuštiti takve naprave, ne pokazuju znakove agresivnosti i otuđenosti kao djeca koja u školu donose čuda tehnike i pokazuju drugima. Kako je sve više roditelja koji su izgubili posao i sve je više onih koji svoju pravicu traže na trgovima i ulicama, tako nije ni čudno ovo raslojavanje i produbljivanje jaza između bogatih i siromašnih. Sve se odvija kao u sapunicama kojih su puni TV kanali i koje djeca, isto tako, upijaju i misle da je to normalno ophođenje starijih i starijih, djece i starijih, muškaraca i žena. Javljaju se neprimjerena ponašanja, neprimjereni razgovori koji uzrokuju neprimjereno ponašanje. Psovke su postale sastavni dio razgovora koje roditelji opravdavaju kao da je to nešto što treba postojati i bez čega se ne može. Također, vodi se računa npr. koju vodu dijete pije (ta izvorska nije bila na analizi), a to što dijete hoda musavo i što nikad nema maramicu u džepu, a nosić stalno curi, nikom ništa. Ostaje nam zavapiti poput Jelice Belović Bože moj, kad bismo sve znale, kad bismo pogledati mogle u onaj zagonetni kraj, što se zove „srce u djeteta” koliko bismo tu našli gudura, klanaca, vrleti, koliko tamnih zakutaka, koliko skrovitih dubljina – a u najskrovitijima tek po koji nebrušeni diamant – po koja nečista gruda zlata. Sad to treba naći – to treba iznijeti na danje svjetlo – ama šta će – u što će onamo u skrovištu?… O da nam je vazda moći pogledati do dna duše djetinje! (Belović 1989: 592–593).
Još je Truhelka upozoravala da je moralni odgoj djece zanemaren, a da je razlog tomu što se u pedagoškom radu u školama pretežito teži razvoju intelektualnog u djece, razvoju razuma, dok se moralni odgoj prepustio obitelji i crkvi. Truhelka je, također, kritizirala zanemarivanje odgojne strane u obrazovanju, nauštrb stjecanja znanja i razvoja prakse, pokušavajući naći neku interakciju između znanja, morala i karaktera (Truhelka 1923). Moralni odgoj se danas skoro i ne spominje, kao ni tjelesni, a kako će kad se nema vremena ni za što. Neka djeca uopće ne spavaju, cijelu noć su na internetu a da roditelji toga nisu ni svjesni. Čujem ih na ulici kako govore da su svu noć surfali, chatali i tako dalje. Uvode se neke nove riječi koje postaju dijelom govora i nitko se ne pita je li to dobro, uputno i dokle će tako. Svakim danom novi modeli mobitela osvanu na reklamama, novi iPodi, novi tableti, nove igrice, što agresivnije to bolje. I tako unedogled. Roditelji se osvrću oko sebe. Oni koji traže posao ne znaju kud bi, oni koji imaju posao isto ne znaju kud bi, jer su postali stranci svojoj djeci i oni njima. Djeca viču na roditelje, udaraju ih, želeći privući pažnju na sebe. Ta mala stvorenja nemaju osjećaj za roditelja, nemaju ljubavi, sigurnosti, ali imaju strah. Stalno ih se drži u zatvorenom prostoru i ne izvodi ih se van, u prirodu, jer tko će još i na to gubiti vrijeme. Govori im se kako u prirodi ima zmija koje će ih ugristi. Djeca zakoče i ne idu naprijed čim se ukaže neka zelena tratina ili šumski put! Zato imaju kompenzaciju – šoping-centre u koje ih roditelji vode slobodnim danima, kako bi ubili vrijeme, jer ne znaju što raditi sa svojom djecom a niti jedni s drugima.
Možda ovo zvuči prekruto i pretjerano, ali pogledajte oko sebe. Pratite djecu u parkovima, ako ih ima, pratite roditelje s djecom. Čime su okupirani? Sve više djece izbjegava pohađati satove tjelesnog odgoja jer ne mogu potrčati, ne mogu se sagnuti, imaju problema s kralježnicom, pretili su. I što roditelj uradi? Odvede dijete liječniku i dobije dokaz o djetetovoj fizičkoj nesposobnosti. Nastavnika tjelesnog se krivi ako ukazuje na pogubnost takve odluke za dijete i ako nastoji prilagoditi aktivnosti koje bi dijete ipak moglo obavljati. Što on sebi umišlja? Neka radi svoj posao i prestane traumatizirati moje dijete?! Diesterweg je naglašavao da načelo harmonijskog odgoja zahtijeva potpun razvitak duha i tijela. On tjelesni odgoj smatra jednim od najvažnijih i najpotrebnijih dijelova odgoja, jer se njime može utjecati na psihu djeteta, njegove osjećaje, volju i formiranje karaktera (prema Vukasović 1998: 82).
Jednom sam gledala na aerodromu mladu obitelj u ranim jutarnjim satima. Pospani, roditelji su našli mjesto i sjeli u čekaonici a djevojčica je trčkarala oko njih. Majka se svinula u neku neobičnu pozu, i sva se uvukla u mobitel, tako da joj se nije vidjelo lice. Otac je također nešto komunicirao mobitelom. Dijete je vuklo sad jednog sad drugog roditelja, ali bezuspješno. Pokušalo je s njima pričati, ali bio je to jednosmjerni razgovor. Na kraju, kad je ocu već dojadilo to povlačenje za ruku, ili je završio što je radio, našao je neku igricu na mobitelu i velikodušno pružio djetetu. Ono je, ne baš ushićeno, uzelo spravicu u ruke i ubrzo nešto pogrešno stisnulo, te je otac morao uredovati. I tako je dijete nekoliko puta uspjelo privuću pažnju oca i on se njime bavio, barem kroz objašnjavanje igrice, ali majka je ostala tvrdokorna. Nije se predavala. Dijete je uskoro bilo zasićeno igricom i opet je počelo hodati od roditelja do roditelja i tražiti pažnju, živu riječ, i uspjelo je nakratko majku pridobiti za sebe. Zagrlila je dijete jednom rukom, ali je drugom rukom nastavila tipkati po mobitelu. Doista mi nije bilo jasno što toliko, u taj rani sat, ima raditi na toj napravi i što je toliko vrjednije od zagrljaja djeteta koje prosto vapi da ga roditelj pogleda i uputi koju lijepu riječ. Na kraju je curica odnekud izvukla slikovnicu pa su joj roditelji nevoljko čitali, pospano zijevajući. Kako se radi o malom djetetu, to je opasnost veća. Kad ono malo poodraste, ono će neminovno ući u svijet tehnologije i roditelji više neće biti interesantni, prestat će potreba za njima, jer će napravica davati sve što djetetu treba. Roditelji će, valjda, tada shvatiti svoje propuste, a možda i neće jer su i oni zaokupljeni istom tehnikom i ništa im tu nije čudno. Nije im čudno što postaju stranci svome djetetu a onda i jedno drugom. Kakva nas vremena čekaju, uskoro ćemo saznati, zapravo već naslućujemo, pa dijelom i proživljavamo.
Tekst je ulomak iz knjige Pedagoške mrvice prof. Snježane Šušnjare koju možete nabaviti ovdje; naručite pozivom na broj telefona 033 726 200; ili nas posjetite u našim knjižarama u Vitezu i Livnu.
