Stjepan Lice rođen je 1954. godine u Zagrebu, a oženjen je suprugom Ružicom s kojom ima troje djece. Diplomirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a najveći dio radnoga vijeka proveo je u visokom školstvu. Život ga je formalno vodio pravnim vodama, a dušom umjetničkim, književnim iako nikada nije osjećao odijeljenost jednoga od drugoga.
Autor je gotovo četrdeset knjiga lirike, meditativne proze, eseja i priča, od kojih su mnoge doživjele ponovljena izdanja. Tekstovi su mu uvršteni u niz antologija, zbornika i drugih izdanja. U izdanju Svjetla riječi objavljene su dvije knjige: Ozbiljnost nade (Sarajevo, 2010.) i Prostranije ogledalo (Sarajevo, 2011.). Eseje, meditacije, priče i pjesme objavljuje u Kani, Bratu Franji, Crkvi u svijetu, Glasu Koncila i drugdje.
Surađuje i na Hrvatskom katoličkom radiju te Radiju Mariji. Dugogodišnji je član Franjevačkoga svjetovnoga reda.
Poštovani, uz to što ste tajnik na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, poznati ste pisac eseja, meditacija, priča i pjesama kojima mnoge nadahnjujete. Recite nam odakle crpite inspiraciju za svoja djela?
U radnom ću odnosu biti još koji tjedan, potom odlazim u mirovinu. Sve ima svoje vrijeme, tako i mirovina. Kao što sam se do sada radovao svakom danu, tako ću i od sada. Imao sam sreće upoznati radost evanđelja, radost vjere, doživjeti ljepotu života. To iskustvo traje. I moja zahvalnost za to iskustvo. Iz toga izvire nadahnuće za ono što pišem.
Ne doživljavam se književnikom. U svakom slučaju, moja namjera nije stvarati književnost. Moja je želja, moje nastojanje pisanjem svjedočiti o dragocjenosti dobrote, o ljudskoj i Božjoj dobroti koja me pohađa, koju dotičem. Koliko u svojoj nesavršenosti uzmognem odražavati bar ponešto od te blizine koja mi sve tumači. Moje pisanje ima smisla u mjeri u kojoj je u službi evanđelja. Izvan toga nemam ni želje ni potrebe išta pisati.
Je li Vama osobno i kako pisanje pomoglo u životu s konkretnim životnim zahtjevima i situacijama?
Riječ je Božje čudo. Božja Riječ je tijelom postala i tako se primaknula našem životu. Sjedinila se s njim. Po tome je riječ – to čudo – i nama povjereno. Zahvalan sam za dar svake dobre riječi kojim sam blagoslovljen. Zato pomno biram što ću čitati, što slušati, što govoriti. I sam se uključujem u to čudo. Činim to smjerno. Moje je pisanje ponajprije razgovor s mojom dušom, razgovor s mojim voljenima, razgovor s Bogom. To bilježim. I događa mi se da bilježeći to, otkrivam sebe, otkrivam tko mi i kakav valja biti. U riječi sam izlio mnoge svoje radosti i boli. Svoju zahvalnost. Te su riječi, na neki način, tragovi kojima se vraćam, uvijek iznova vraćam srcu svoga života. Bogu.
Poznato je da nam je svima samoća nužna jer u njoj upoznajemo sebe, rastemo i sazrijevamo. Ne čini li Vam se da se ljudi plaše samoće? Kako Vi percipirate samoću?
I tišina je riječ. I razgovor. Dobrotu tišine čovjek najlakše iskusi u blizini onih s kojima dijeli svoju dušu i u samoći. Vrijeme samoće je itekakav blagoslov. Naravno, ako čovjek nađe hrabrosti za nju. Jer samoća nam na osobit način otkriva tko smo i kakvi smo. Ima ljudi koji imaju potrebu neprestano razgovarati s nekim, biti na društvenim mrežama, i tako biti tamo gdje nisu, biti odsutni iz svoga života. A kad se zateknu sami sa sobom, zbunjeni su. Ne znaju što će. A upravo od toga počinje put k sebi. Bolno je proigrati ga. Tužan sam kad vidim mlade roditelje kako ulicom guraju kolica, a u ušima im slušalice da slušaju tko zna što. I tako propuštaju najljepšu glazbu koju im tada život dariva: razgovor s njihovim djetetom.
Depresija uzmiče pred odgovornošću
Kako je samoća povezana s depresijom?
Trudim se razlikovati samoću od usamljenosti. Samoća je odabir kojim se ide ususret životu. Usamljenost pak napuštenost ili isključenost. A čovjeka napuštenost nužno ranjava. Isključujući se iz života, čovjek sam sebe ranjava. Napuštenost i isključenost umaraju čovjeka mnogo više od zauzetosti.
Antoine de Saint-Exupéry je u knjizi „Zemlja ljudi” zapisao riječi svojega prijatelja pilota koji je nestao usred zime za vrijeme leta preko Anda. Preživio je pad aviona, ali se zatekao u nemogućim uvjetima usred snježnoga bespuća. Posve onemoćao poželio je, jednostavno, usnuti. No u sebi je uporno ponavljao riječi: „Ako moja žena i moji prijatelji još vjeruju da živim, vjeruju da se krećem. Svi oni imaju povjerenja u mene. I ja ih nisam dostojan ako se ne krećem.” Te su ga riječi vraćale u život, konačno i u njegov dom. Usuđujem se reći da ondje gdje je odgovornost, depresija uzmiče. Čovjek jednostavno zna da je životno pozvan nešto učiniti i on će se potruditi i preko svojih snaga da to postigne. Ima ljudi koji su se od svojih najranijih dana učili odgovornosti. Nisu pitali za svoju lagodu, nego za dobrobit svojih. Ima i onih kojima je svaka želja, svaka potreba unaprijed ispunjena. Roditelji koji svoju djecu ne odgajaju za odgovornost čine nešto strašno. Protiv svoje djece i protiv života. A što ako ni njih nisu odgajali za odgovornost?
Bolna je činjenica da ima ljudi koji su se trošili i istrošili za druge toliko da su se slomili. Jednostavno nisu mogli dalje. Odviše je tereta naleglo na njihove plemenite duše i oni više nisu imali snage za dalje pa su odustali od života. A dotle toliki lagana koraka prolaze mimo života kao da ih se nimalo ne tiče. Ili da su upravo oni ti kojima je život dužan iskazivati svaku nježnost. Vjerujem da će u onaj dan Isus one slomljene zagrliti silno potresen, da će i zaplakati kao i onom prilikom u Betaniji jer su mu osobito na srcu. U srcu. A bit će ih toliko, odviše će ih biti koje će – bit će i bez riječi – pitati: Gdje ti je brat, gdje ti je sestra? Volio bih, silno bih volio da svi imamo dobar odgovor na to. Ne onaj kojim bismo se uzalud pokušavali opravdati. Da za svojih dana budemo čuvari braće svoje, sestara svojih.
Kod mnogih osoba depresija se javlja uslijed neživljenja života u punom kapacitetu i uslijed kroničnoga neostvarivanja u svim onim životnim sferama u kojima se osoba treba ostvariti u životu. Prema Vašem mišljenju i iskustvu, kako postići da čovjek bolje razumije sebe i svoje želje?
Nikada tako mnogo ljudi nije živjelo na tako malo prostora. Jedni su uz druge, dijeli ih tek poneki zid, a i ne znaju jedni za druge. I ne mare. U poslu koji rade ne nalaze ispunjenje. Uz to i ne znaju što će sa svojim slobodnim vremenom. Zatvoreni u sebe, ljudi nerijetko umjesto smisla traže nadomjestke smislu. Umjesto da žive s ljudima, okružuju se kućnim ljubimcima (premda znam da i oni umiju biti dobro društvo). Umjesto da se bave dobrotvornim radom, dane provode u teretanama, kafićima… Umjesto da osmišljavaju svoj društveni život, svoje zabave, dosađuju se pred kojekakvim ekranima.
Nevolja je kad se čovjek trudi u svemu uspoređivati s drugima, u svemu se drugima prilagođavati. Tako on ne dolazi u priliku postati ono što jest, razviti svoje darove. Silno je važno imati hrabrosti biti ono, rasti u onome što jesi! Budeš li imao hrabrosti, može ti se dogoditi da te slome, da se slomiš. Ne budeš li imao hrabrosti, čitav ćeš život, a da i nećeš znati, proživjeti slomljen.
U modernom vremenu u kojem živimo sa svim uvjetima koji su bolji i kvalitetniji naspram uvjeta naših predaka, mi kao društvo tonemo u depresiju. Je li tehnološki napredak, dostupnost svih artikala i reklamiranje savršenoga, ali ujedno i nedostižnoga života, razlog sve veće depresije?
Sjećam se kako sam jednom za vrijeme srednjoškolskoga obrazovanja na nekom satu – najvjerojatnije sociologije – kad se povela rasprava o tome kako dostići one koji imaju povoljnije životne okolnosti, i ne misleći, spontano postavio pitanje zašto se ne bismo uspoređivali s onima kojima je teže nego nama. Jer takvih je mnogo više. Naše je roditelje, roditelje naših roditelja… život silno trošio. Time su mnogi očvrsnuli. Naravno, neki i nisu. Nekada su životni uvjeti neposrednije utjecali na ljude, sada ima podosta načina da se čovjek od njih zaštiti, odijeli. Rad je – i plodovi toga rada, ili njihov izostanak – kod većine bio prepoznatljiviji, čak i kada je bio krajnje skroman. Nekada – ne tako davno – ljudima se podrazumijevalo da Bog u njihovim danima u svemu ide s njima, danas razmišljamo kako za Boga odvojiti desetak minuta našega vremena. Privid nam krade ono što uistinu jest. A mi na to olako pristajemo.
Evanđelje – poziv na zajedništvo
Krist nam je za života na zemlji navijestio vrijeme tjeskobe (Mk 13,19), ali ju je i sam prošao kako bi nam bio primjer i utjeha. Kako nam konkretno vjera pomaže u suočavanju s depresijom?
Prije svega, vjera nije dodatak životu. Nije sredstvo ni za što. Vjera je život – ili nije vjera. Vjerovati znači dijeliti život s Bogom. Kao što on s nama dijeli našu bol i do nas je da s njim – a to znači i, kako on to kaže, s njegovim najmanjim, dijelimo njegovu bol. Ne u riječima. U životu. Obdareni smo evanđeljem. A ono je Radosna vijest. Naravno: nije lagana vijest. Ali ako prepoznamo – i živimo – radost na koju nas poziva, moći ćemo se bolje nositi i s težinama života. Evanđelje nas poziva na život u zajedništvu… Ondje gdje je zajedništvo, radost je snažnija. Bilo bi dobro da češće čitamo evanđelje. I da pritom ne biramo stranice kojima ćemo posvetiti pozornost a koje zanemariti.
Radili ste kao tajnik na fakultetu i ispred Vašega ureda izmjenjivale su se generacije mladih ljudi. Koje promjene primjećujete kod novih generacija u odnosu na prijašnje, pa i u kontekstu depresivnosti?
Uvijek je bilo studenata koji su se silno trudili i onih koji su se nastojali što jednostavnije provući. Uvijek je među njima bilo itekako krasnih ljudi. I onih silno izranjenih. I hrabrih. Među njima i onih s posebnim potrebama. Imena i likove mnogih studenata zauvijek ću pamtiti. S pojedinima se i sada, kada su odrasli i otišli na različite strane, rado susrećem. No čini mi se da nikada nije bilo toliko u sebe zatvorenih, iz sebe odsutnih studenata. Strašno mi je kad razgovaram s roditeljima studenata koji mi kažu da im dijete ne izlazi ne samo iz kuće nego ni iz svoje sobe, da ni za što ne mari, da danju spava, a noću je pred ekranom. Prije nekoga vremena rekao sam kolegi na poslu kako kod dijela studenata primjećujem nedostatak kućnoga odgoja u njihovu odnosu prema zaposlenicima na fakultetu. Nakon nekoliko dana došao mi je i rekao da nisam u pravu. „Oni nas ne vide. Mi za njih ne postojimo, osim kad im za nešto trebamo”, rekao mi je. Nevolja je što ti ne vide dobro ni jedni druge. Ni sebe same.
Potpora bližnjih melem je za svaku ranu, pa i za suočavanje s vlastitim teškoćama i bolestima. Kako bližnji najviše mogu biti potpora onima koji prolaze depresivno stanje?
Ljubav je strpljiva, dosjetljiva… Neumorna. Pa i kada se umori, nalazi načina kako nastaviti dalje. Ljubav ne drži predavanja. Bira riječi. I voli slušati. I nije joj teško šutjeti zajedno. Ima povjerenja. I ne čudi se kad se dogodi čudo, nego samo jednostavna koraka nastavlja hod s onima koje je čudo pohodilo. I ne odbija one koji njoj žele pružiti potporu. Događa se da vam netko ne dopusti da mu priđete. Jednostavno vas se trudi držati daleko od sebe. Možda dosjetljivošću uzmognete pronaći put do njega. Silom jedva. To iskustvo silno ranjava. Ali nemojte živjeti zagledani u svoje rane. Dignite pogled.
Volio bih da više molimo jedni za druge. Ne prigodno, nego postojano. Volio bih da Bogu svakodnevno dolazimo sa zahvalnošću. Da mu spominjemo imena koja žive u našem srcu. Da molitvom zaogrnemo i one do kojih ne znamo kako doći. Da molimo postojano, ne samo kad nam se učini da ima osobitoga razloga za to. Uvijek ima.
Imate iskustva s pisanjem u Svjetlu riječi, naši čitatelji Vas poznaju preko naše revije, ali i preko knjiga koje ste izdali. Što nam poručujete u ovom vremenu pandemije?
Budite dobri prema drugima. I nikako ne propustite biti dobri prema sebi. Nemojte zaboraviti one s kojima ste povezani. Njegujte odnose s njima na sve dostupne vam načine. Radujte se danu kad ćete ih ponovno moći zagrliti. I to nikako ne propustite.