Početna stranica » Isusov susret s Nikodemom

Isusov susret s Nikodemom

7 min

Središnja je poruka Nikodemova susreta s Isusom križ koji čovjeku pokazuje put prijelaza iz tame u svjetlost, jer samo u ljubavi na križu raspetoj može biti prosvijetljena i otkupljena najtamnija i najbolnija povijest čovjeka i svijeta

Isusov susret s Nikodemom (Iv 3,1-21) posebnost je Ivanova evanđelja u kojemu i čitatelj današnjega vremena pronalazi put prijelaza iz tame u svjetlo i put novoga rađanja u duhu i istini. U susretu i dijalogu s Isusom Nikodem započinje svoj put vjere koji je bio put Izraela, ali i svakoga čovjeka koji susreće Krista na jednom od svojih životnih putova i u jednoj od svojih brojnih noći traženja istine i smisla.

Tko je Nikodem? Riječ je o uglednom Židovu, farizeju, učitelju Izraela i članu sinedrija (usp. Iv 7,50) koji slušajući Isusovu riječ i gledajući njegova znamenja započinje svoj put traženja Istine. Nikodem je pripadao mnogim Židovima koji su, oduševljeni Isusovim znamenjima koja je učinio za vrijeme prve Pashe, povjerovali u njega (usp. Iv 2,23-24). No riječ je o vjeri utemeljenoj na znamenjima pred kojom se Isus, koji je dobro znao što je u čovjeku, distancira. Nadalje, budući da je farizej i član sinedrija, riječ je na neki način i o osobi koja je definirana ulogom koju je imala u društvenom i religioznom životu.

Put traženja

Nikodemov put traženja započinje noću: „On dođe Isusu obnoć.” (Iv 3,2). U Nikodemovu dolasku Isusu noću uočavamo dvoznačnost njegova nutarnjega hoda. S jedne strane, uočavamo Nikodemovo pozitivno kretanje, jer grčki izraz erhomai pros ‒ „doći k” u Ivanovu evanđelju označava približavanje u vjeri. S druge strane, u imenici nyks – „noć” zrcali se i njegovo negativno kretanje. Noć u ovom slučaju ukazuje na strah Nikodema koji dolazi Isusu noću ne želeći se kompromitirati i ne želeći dovesti u pitanje svoj društveno-religiozni položaj i ugled. Prema nekim tumačenjima, noć ovdje može označavati i rabinski običaj noćnoga proučavanja Zakona.

Nikodem prvi pristupa Isusu govoreći: „Rabbi, znamo da si od Boga došao kao učitelj jer nitko ne može činiti znamenja kakva ti činiš ako Bog nije s njime.” (Iv 3,2). Naziv „Rabbi” – „Učitelju” kojim se Nikodem obraća Isusu izražava njegovo poštovanje i dobronamjernost, dok tvrdnja „znamo…” otkriva njegovu samouvjerenost. Nikodem u Isusu još uvijek ne prepoznaje Mesiju, nego učitelja koji od Boga dolazi. U susretu s Isusom Nikodem se predstavlja kao onaj koji zna, koji je na neki način došao do odgovora na pitanje: „Tko je Isus?” Nikodem je čovjek koji ne dovodi olako u pitanje samoga sebe i svoje sigurnosti i koji u svojim promišljanjima i prosudbama polazi od sigurnih jasnoća. Možemo reći da je Nikodem čovjek oduševljen Isusovim znamenjima, čovjek koji se zaustavlja nad onim što vidi, čovjek integriran u institucije i čovjek koji polazi od stečenoga znanja.

Na Nikodemovu tvrdnju o njegovu identitetu Isus mu odgovara: „Zaista, zaista, kažem ti: tko se ne rodi nanovo, odozgor, ne može vidjeti kraljevstva Božjega!” (Iv 3,3). Grčki pojam anōthen koji je Isus uporabio u značenju „odozgor” Nikodem shvaća u doslovnom smislu – „ponovno” te se iznova obraća Isusu riječima: „Kako se čovjek može roditi kad je star? Zar može po drugi put ući u utrobu majke svoje i roditi se?” (Iv 3,4). Isus uzdiže dijalog na višu razinu i uporabom metafore vjetra pojašnjava mu da je riječ o rođenju iz vode i Duha (usp. Iv 3,5) u kojemu prepoznajemo aluziju na sakrament krštenja. Nikodem koji je bio učitelj Izraela mogao je razumjeti da Isus govori o preobrazbi čovjekova srca. Naime, prorok Ezekiel govorio je o vodi i novom duhu koji će obnoviti ljude: „Poškropit ću vas vodom čistom da se očistite. Očistit ću vas od svih vaših nečistoća i od svih kumira vaših. Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa.” (Ez 36,25-26).

Nikodem, koji dolazi Isusu u noći, siguran u sebe i u svoje znanje, na kraju dijaloga s Isusom i pozivom na rađanje odozgor ostaje bez riječi. Naime, dijalog između Isusa i njegova sugovornika pretvara se u dugačak monolog (Iv 3,11-21) u kojemu početno „ti” (Iv 3,1-10) postaje „vi” (Iv 3,11-21), obuhvaćajući tako i sve čitatelje. Autoritativni i samouvjereni izraelski učitelj postaje nijemi slušatelj, jer samo onaj tko sluša može čuti i prihvatiti misterij Riječi koja ga poziva i osposobljuje krenuti putem Svjetlosti.

Prelazak iz tame u svjetlo

Je li Nikodem na kraju povjerovao Isusovoj riječi ili ne? Je li ostao u tami ili je u susretu s Isusom pronašao svjetlost života? Odgovor ćemo pronaći u nastavku Evanđelja. Naime, Nikodema ćemo iznova susresti u raspravi židovskih poglavara o Isusovu podrijetlu, kada će se osobno zauzeti za legalno postupanje u odnosu s Isusom, stavljajući se javno na njegovu stranu i riskirajući svoj društveno-religiozni položaj koji je imao kao član sinedrija, farizej i učitelj (usp. Iv 7,50). Posljednji put pojavit će se u Ivanovu evanđelju u 19,39-40 kada će zajedno s Josipom iz Arimateje pokopati Isusovo tijelo, pokazujući se tako kao jedan od njegovih prijatelja i učenika koji je na svom putu traženja prešao iz tame u svjetlo. Nikodem, kojemu se Isus u prvom noćnom susretu objavio kao onaj koji treba biti uzdignut da svaki koji vjeruje u njega ima život vječni (usp. Iv 3,14-15), u posljednjem susretu s Isusovim mrtvim tijelom dolazi do svjetlosti, do vjere, do života vječnoga. Nikodemova vjera u Isusa Sina Božjega na eksplicitan način biva izražena u Nikodemovu darežljivom pomazanju i ukopu Isusova tijela (usp. Iv 19,39), što je znak njegove vjere, štovanja i ljubavi te svjedočanstvo njegova prepoznavanja i prihvaćanja Isusa Krista Mesije.

Tako Nikodem postaje model svakoga čovjeka koji je poput njega pozvan na put rađanja svjetlosti novoga života u tami vlastitoga umiranja. Put je to Kristova križa koji nije put smrti, nego put života. Misterij Isusova križa misterij je koji prosvjetljuje povijest Izraela, ali i povijest svakoga čovjeka jer svjedoči ljubav Boga koji je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni (usp. Iv 3,16). Bog nije došao na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Božja pravednost, koju je svijet sa strahom očekivao, očitovala se u Kristovu križu na kojemu je nevin Božji Sin umro kako bi grešnom i palom čovjeku podario novi život.

Stoga je središnja poruka Nikodemova susreta s Isusom križ koji čovjeku pokazuje put prijelaza iz tame u svjetlost, jer samo u ljubavi na križu raspetoj može biti prosvijetljena i otkupljena najtamnija i najbolnija povijest čovjeka i svijeta. Riječ je o misteriju Božje ljubavi koji se može prihvatiti samo kao dar. I dok dar Božje ljubavi čovjeku ne ovisi o čovjekovim zaslugama i predispozicijama, ne vrijedi isto i za čovjekovu osudu, jer: „Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega. A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla.” (Iv 3,18-19). Ne vjerujući u ime jedinorođenoga Sina Božjega, čovjek izabire put tame, odbacujući Svjetlo i osuđujući samoga sebe. No da bismo poput Nikodema u osobnom susretu s Isusom prešli iz tame u svjetlo i da bismo rođeni odozgor, iz vode i Duha, mogli ući u kraljevstvo Božje, potrebno je osloboditi se lažnih sigurnosti i uvjerenja, samouvjerenoga i samodostatnoga „mi znamo”, prihvatiti misterij Božjega spasenjskog djelovanja te u podnožju raspete Ljubavi naučiti iznova slušati Boga, drugoga i samoga sebe. Konačni cilj autentičnoga puta traženja istine i svjetla tihi je susret s Raspetim pred kojim poput Nikodema, uronjeni u misterij ljubavi, možemo samo šutjeti i osluškivati.

(doc. dr. sc. s. Silvana Fužinato)


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!