Početna stranica » Filozofi

Filozofi

191 pregleda

Odavno je svanulo. Sunce na Vlašiću daleko prije grane nego što obasja Paklarevo. Već je visoko odskočilo nad horizontom. N. Valjan je pogledao na sat i dva-tri puta se protegnuo u postelji i razmišljao o današnjim poslovima

Ustao je i popio bijelu kavu. Opremio se i uzeo štap, otišao do staje gdje su ovce još uvijek spavale. Primijetio je još ranije da, čim se on probudi, veći broj životinja probudi i stoji na nogama. Kao da je postojalo neko nepisano pravilo ili neka zagonetna sila koja povezuje njegov bioritam, njegov život, sa životom tih ovaca koje godinama s njim obilaze ove predjele Galice u potrazi za vodom i hranom. One su već toliko navikle na N. Valjana da poznaju njegov raspored poslova ili se on pak navikao na dnevni život ovaca.

            Ipak, bilo je i onih ovaca koje su još ležale, kojima je bilo potrebno više vremena da ustanu. N. Valjan ih je svojim štapom dizao jednu po jednu, prozivajući svaku njenim imenom, često razgovarajući s njima o njihovim problemima koje će on riješiti sam, a ako ne mogne sam tada će pozvati veterinara da ih riješih njihovih problema kao što su papci, šuga, metilj ili nešto slično.

            Taj dan je imao i drugih obaveza koje se nisu mogle odgoditi, morao ih je još danas riješiti u Travniku. Mislio je napasti ovce do podne i zatim skoknuti do Travnika da obavi neophodni posao. Na Galicu je došao prije koji dan njegov stric fra Velimir koji se odmara u planinarskom domu na Galici. To je jutro svratio kod svoga bratića N. Valjana.

            Nakon što su se pozdravili i upitali za zdravlje i o dnevnim poslovima, N. Valjan je rekao stricu da mora ovce napasti i poslije otići u Travnik da obavi neki posao. Zašto odmah ne odeš još jutros da na vrijeme obaviš poslove u Travniku – reče fra Velimir.

            – Nemam kome ostaviti ovce.

– Nemoj se brinuti za ovce, ja sam na odmoru, imam vremena, a svakako sam ponio i knjigu da čitam pa mi neće biti dosadno. Ja ću sad za njima, sad pred njima biti dok se ti ne vratiš.

            Sav sretan da ima zamjenu kod ovaca, mlađi Valjan je prepustio stado svom stricu fra Velimiru. Mislio je: „Kad mu je Bog povjerio da vodi njegovo ‘stado’, da bude njegov pastir ljudima koji će prenositi riječ Božju puku i Božanske zakone kojima se puk treba ravnati u životu – zašto ja ne bih povjerio svoje ovce da ih malo pripazi, nije mu prvi puta jer je to često radio dok nije otišao na školovanje.

Fra Velimir je bio u civilnom odijelu, imao je vjetrovku preko ruke i u njoj umotanu knjigu Ivana Aralice, Duše robova, roman koji opisuje rat Turaka i Mlećana u 18. stoljeću. Radnja se događa u nekoliko dalmatinskih gradova (Trilj, Sinj, Makarska i Split). Ono što autor opisuje u romanu, može se predočiti kao stvarnost, jer se u njemu pojavljuju likovi kao i u životu. Preko lika glavnoga junaka Matije Grabovca, prikazana je borba za vlastitu slobodu i život. Matija je osvojio jednoga roba Meseda Zunića svojim junaštvom, a sada se bori sam sa sobom jer ne prihvaća činjenicu da tog roba mora prodati na galiju za roba samo zato što nije kršćanin kao on. Kroz rat ga ne vodi razum nego srce. Smatra da svaki čovjek treba biti čovjek prema drugom i ljudski se odnositi, jer to je jedini put prema svetome i mirnom životu. Sreću ne treba tražiti u tuđoj nesreći – smatra Matija.

Roman je pisan u trećem licu, zasnovan na opisima, pripovijedanju i monologu. O glavnom junaku doznajemo sve iz njegovih postupaka. Smatra da u ratu nitko nije slobodan, svi su robovi sustava i oni koji osvajaju kao i oni koji su osvojeni, što i čini osnovnu ideju djela, romana.

Dok ovce napasa pored puta koji vodi od Galice prema Šantiću i Devećanima, putom je naišlo dvoje ljudi, bračni par, iz grada koji su relaksirali na padinama Vlašića.

– Dobar dan, čobane! – pozdraviše fra Velimira.

– Dobar dan i vama! – odgovori fra Velimir.

– Je li teško čuvati ovce, čobane?

– Nije teško, ja samo idem za njima ili pak pred njima. Ovce nisu zahtjevne hoće samo hranu i vodu – drugo ih ništa ne zanima. Treba ići samo za njima i pratiti znakove koje vam one daju – reče fra Velimir.

– Koliko ih imaš?

– Taman onoliko koliko mi je dovoljno!

– Je li ti dosadno?

– Nije, navikao sam, a ujedno uživam u prirodi – reče fra Velimir.

Dok je to govorio, s ruke mu iz jakne ispadne knjiga Ivana Aralice Duše robova.

– Ti znaš čitati? – upitaše ga.

– Znam!

– Jesi li išao u školu?

– Jesam!

– Koliko si škole završio?

– Taman onoliko koliko mi je bilo potrebno – reče fra Velimir. Na to ih upita: – A što ste vi po zanimanju, čime se vi bavite?

– Ja sam filozof, odnosno, profesor filozofije.

– Onda vi sigurno puno filozofirate – reče fra Velimir. Upita ga: – Jesi li čitao Volja za moći od Friedricha Nietzschea?

Fra Velimir zna da su filozofi stoljećima vjerovali u moralne istine, te su u njima nalazili najviše vrijednosti. Što im je drugo preostalo nego da negiraju život utoliko više ukoliko su ga bolje poznavali. Jer – ovaj život je nemoralan, on nije sladunjava pjesma o spasenju, nego bespomoćna borba u kojoj je „umro Bog”, a pobjeđuju jači, sposobniji i smjeliji. Volja za životom osnovni je kriterij, ali volja za životom je u prirodnom stanju ujedno i volja za moći. U Volji za moći vidi temelj novoga čovjek, koji u punom životu, a ne u nestajanju i zaboravu, zasniva život što ga Zaratustra propovijeda u liku nadčovjeka.

Misao o vječnom vraćanju istog jedna je od temeljnih i najesencijalnijih misli ne samo Zaratustre već i svih zrelih Nietzscheovih djela. Misao o neizbježnom vraćanju nije neka „slobodna umjetnička metafora”, nego, prije svega, pokazatelj same ontičke strukture svijeta i kozmičkog poretka stvari. Čovjek usprkos „vječnom vraćanju istog” izriče svoj veliki DA životu i može i hoće izdržati takav život.

Mislio je fra Velimir o svemu ovom malo popričati s „filozofom”.

Žena, ne čekajući mužev odgovor na postavljeno pitanje „čobana”, fra Velimira reče: – Ma idimo dalje, ovdje nas netko zafrkava!

Jače je povukla naprijed muža, držeći ga pod rukom.

Dok su se udaljavali idući uz put, muž se često osvrtao prema „čobaninu” mašući glavom.

Kad vidimo pastira, ovčara ili čobanina, imamo predrasude o nepismenim ljudima, grubih ruku, preplanula lica, poderana odijela, lica koje vonja na jamožu, na vunu neopranu, na gnoj, ovčiji stajnjak. Nitko se ne nada da taj posao može obavljati i čovjek svakog zanimanja, pa i teolog, profesor i filozof. Od svih sinonima koje imaju za riječ pastir, ovčar ili čobanin, čobanin (turcizam) je najgrublji izraz, jer kad hoćemo nekom kazati da je nepismen, nekulturan, nepošten, kad ga hoćemo poniziti i slično, kažemo mu „čobane jedan!”

I ovdje u ovoj priči filozof nije po vokabularu ili odijelu prepoznao da pred njim stoji čovjek koji je puno više škole završio od njega, više knjiga pročitao od njega, više pozna filozofa i njihovih djela od njega i ljepše se odnosi prema strancu kojeg slučajno sretne u životu.

Putnik nikada ne može odrediti putove kojima će preći, niti krajeve u koje će stići; nikad ne može znati s kojim će mudracima na tome putu razgovarati, i kojim riječima će ga neznalice probadati. Morali bismo se prema svima lijepo odnositi, jer svaki je čovjek dijete Božje. Što je netko stvoren onakav kakav jest, pa makar se nama i ne sviđao, to nije da mi o tome sudimo i brigu vodimo.To je briga našeg i njegova Stvoritelja.

„Filozof” je zaboravio da su pastiri prvi prepoznali i priznali „Kralja” kojega je ostali svijet odbio priznati, štoviše i propeli ga na križ.

(Stipo Križanac)