Zbog toga se možemo prepustiti vječnoj korizmi bez Uskrsa, kakvu nalazimo u djelima Franza Kafke – njemačkoga pisca židovskih korijena, nastanjena u Pragu. Nije bio praktični vjernik, ali je duboko razmišljao o vječnosti. „Mučenici ne podcjenjuju tijelo”, napisao je Kafka jednom, „oni daju da bude uzdignuto na križu.” A njegovo je mučeništvo bilo pisanje – jer je pisao noću, dok je danju radio u uredu. Sam je napisao da je pisanje za njega oblik molitve, a da osjetilna ljubav u sebi uvijek ima dio nebeske ljubavi.
Tjelesno je bio vrlo mršav, a kako je asketski živio, tako je i asketski pisao; bio je vrlo samozatajan, kao da želi poništiti sama sebe. „Usamljenost je sve što imam”, rekao je Kafka.
Njegovi su najpoznatiji romani Proces i Zamak u kojima glavne junake iznevjerava osjećaj dužnosti – iako čine sve što se od njih očekuje, ne nalaze ispunjenje i prevareni su. Kafka je snažno osjećao napetost između ograničenosti ljudskoga života i beskonačnosti, s tim da je vječnost uvijek iznevjeravala ljude: junak Procesa bio je kriv bez krivnje, suđen bez smisla i na kraju je umro u neznanju; junak Zamka nikad nije bio pripušten u zamak u koji je bio pozvan. „Katkad čovjekov Pad osjećam bolje od bilo koga drugoga”, napisao je Kafka. I još: „Grešni smo jer smo pojeli samo plod stabla spoznaje dobra i zla, ali nismo još pojeli plod s drva života.”
Korizma kao atrakcija
Kafka je majstor priča, a jedna mu se zove Umjetnik u gladovanju. Umjetnik je mogao gladovati doslovno beskonačno, i kao takvoga su ga izlagali na sajmovima kako bi mu se ljudi divili. No publika nije mogla beskonačno pratiti umjetnikovo gladovanje, pa je on angažirao menadžera koji mu je kao najdulji rok gladovanja odredio četrdeset dana – da, to je naša korizma. I to nije bilo iz umjetničkih razloga, već zato što je „kroz četrdeset dana bilo moguće reklamom sve više poticati zanimanje u nekom gradu”. Toga precizno određenoga dana, nakon kojega „interes publike jenjava”, gledatelji bi ispunili amfiteatar, vojni je orkestar svirao, dva bi liječnika pregledala umjetnika, megafonom bi se gomili priopćilo njegovo stanje, a tu su bile i neizbježne „dvije mlade dame” koje bi umjetnika izvele iz kaveza, dakako, okićena cvijećem. Slava, međutim, ništa ne znači umjetniku kojega zanima samo njegova umjetnost i vrijeđa ga gužva i strka.
Kafka se tu ruga komercijalizaciji umjetnosti i pokazuje kako publika uvijek više voli hostese i vojnu glazbu nego umjetnost. Također, govori i da beskonačno umjetničko djelo jednostavno mora biti servirano u određenim odsječcima, inače ga ljudi ne mogu pojmiti, a tako je i s drugim beskonačnim i vječnim stvarima, kao što su vjera i ljubav. Na koncu, govori o (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.
