Prošlog su svibnja mnogi u Hrvatskoj dobili sakrament potvrde, ali ne i jedna djevojka iz grada na moru koja u školi nije pohađala vjeronauk nego etiku. I to je u redu – djevojka ionako ne ide u crkvu i važno joj je samo da bude u bjelini zajedno sa svojim vršnjakinjama; biskupi ne bi trebali biti obrtnici koji pomazuju glave po narudžbi i za honorar, nego bi sve to trebalo imati neko duhovno značenje. Ali da je djevojka, međutim, gradonačelnica, i da se pojavi u crkvi samo na Uskrs, vidjeli biste kako je ne jedan svećenik s oltara srdačno pozdravlja. Da, lakše je biti strog prema srednjoškolki nego prema onom tko odlučuje o komunalnim priključcima; jedno je pomazanje, a drugo podmazanje.
A tu je i slučaj dobrodušnog fratra – u gradu nedaleko od grada u kojemu živi spomenuta djevojka – koji roditelje podmazuje s tisuću kuna daju li na krštenju djetetu kršćansko ili barem hrvatsko narodno ime. I to je u redu – od moje četvero djece troje bi se kvalificiralo u tu skupinu bez problema, a možda bismo mogli ubaciti i četvrto (nosi ime Isusove praprapraprabake); bliži se godišnji servis i registracija auta i četiri tisuće kuna dobro bi mi došli. Ali što ako se ateisti sjete davati dvije tisuće kuna roditeljima samo da daju imena znamenitih ateista (od Voltairea i Nietzschea do Pol Pota i Staljina)? Da sam ja Papuanac i da mi jedan misionar ponudi jednu svinju da se molim u njegovoj crkvi, a drugi dvije, logično bih zaključio da ovaj drugi propovijeda bolju vjeru.
Crkva i društvo – tko ide u pogrešnom smjeru
U prvom se slučaju pokušalo zbiti redove, kako se to govorilo u starom režimu – kršćanstvo se željelo prikazati kao nešto duhovno i ekskluzivno, nešto izdvojeno iz svijeta sklonog trgovini. U drugom se pokušalo obratno – kad već svi trguju, zašto ne bismo i mi? U oba slučaja vidi se, također, i nedosljednost u odlučivanju i da se zapravo ne zna kako bi se postupilo prema ljudima koji ne idu nedjeljom na misu.
Slom neradne nedjelje u Hrvatskoj, u kojoj je Ustavni sud presudio da zatvaranje dućana sedmoga dana u tjednu krši poduzetnička prava, otkrio je svu slabost položaja Katoličke crkve. Daleko od toga da bi vlast bila nenaklona Crkvi. Vlada ima sklopljen ugovor sa Svetom Stolicom prema kojemu isplaćuje svake godine Crkvi određen iznos novca, crkve se grade na sve strane, vjeronauk je u školama, a vojni kapelani u postrojbama HV-a. U odnosu na moju mladost, kada su se u Novom Zagrebu mise služile u stanovima u neboderima – u betonskim katakombama, kako je te provizorne crkve nazvao kardinal Kuharić – i kada nisam u JNA smio ići na misu, to su gotovo nezamislive promjene. Ali ako vlast tolerira, pa čak i potpomaže Crkvu, to ne znači i da je društvo prema njoj tako raspoloženo.
Zapisao sam nekoliko naslova s hrvatskih web portala na Veliki petak: “Vjerski fanatici sa Filipina i ove godine se obredno razapinjali na križ”, ekskluzivno piše index.hr; “Preduskrsno prežderavanje: labrador Buster se otrovao čokoladnim jajima”, donosi velevažnu vijest tportal.hr; “SLIJEPO VJEROVANJE: Kršćani već 2000 godina idu u krivom smjeru”, prenosi Jutarnji list tvrdnje “poznatog arheologa Simona Gibonsa”. Osim te tri sprdnje, drugih vijesti povezanih s vjerom nije bilo nikakvih.
Crkva i mediji – nevidljiva ruka neprijatelja
Nedavno je Glas Koncila potrošio puno papira da objavi kako su korisnici medija izloženi konstrukcijama, preuveličavanjima, umanjivanjima, podvaljivanjima i prešućivanjima, da neznatne ili posve sporedne pojave postaju glavne i bitne, a da za važne i zanimljive stvari nema mjesta i da su time posebno pogođeni kršćani – a taj je tekst pretrpio velike kritike svjetovnih medija. Naravno, kad oni služe čitateljima! Čitatelji žele znati sve o psu koji ne posti na Veliki petak, svake godine jedva čekaju da opet gledaju luđake s Filipina (i svake će godine željeti taj video, opet i opet, sve do smrti), gladni su vijesti o “poznatom arheologu” koji je otkrio da križni putovi u Jeruzalemu kreću s krive polazne točke. Još bi možda ovaj zadnji članak i bio zanimljiv, ali kratko surfanje po internetu otkriva da je riječ o Shimonu, a ne Simonu, i da se taj “poznati arheolog” dosad proslavio raznim bombastičnim otkrićima kojima jedino konkurira Semir Osmanagić. Ali je i takav šarlatanski iskaz dobro došao za pakosni naslov – u kojemu je tijekom dana urednička ruka SLIJEPO VJEROVANJE promijenila u ‘SLIJEPA’ VJERA, a ne mogu nikako dokučiti zašto. Pa iako nisam paranoičan, nisam siguran da nema pravo Glas Koncila kad piše “o smišljenom anticrkvenom djelovanju vođenom nevidljivom rukom”.
Iracionalna netrpeljivost medija buknula je i za vrijeme posjeta pape Benedikta XVI. Africi – svi su jednostavno bili preplavljeni napadima na papu zbog toga što ne da Afrikancima prezervative. Evo provizornog uzorka: “Papino protivljenje prezervativima govori da je religijska dogma važnija od života Afrikanaca.” Nitko od bezbrojnih komentatora nije uočio proturječje – budući da je vjerska dogma Šesta zapovijed (Ne čini preljuba!) i da se AIDS u Africi širi ponajviše tzv. preljubom, onda bi baš pridržavanje dogmi spriječilo zarazu. Proturječno je i očekivati da bi netko, tko se oglušio o Božju zapovijed u tako važnoj stvari, upravo u trenutku njezina kršenja odlučio dokazati da je dobar katolik i reći samome sebi: “Neću staviti prezervativ jer papa to ne želi.” Dapače, mislim da mu papa u tom trenutku nije na pameti, a nije bio ni do tada.
Medijska ideja da Crkva treba promicati jednu praksu koju ne odobrava kako bi olakšala svojim vjernicima da provode drugu praksu koju još manje odobrava – jednostavno je shizofrena i ne vidim kako bi bila efikasna. Ideja da papa hoda okolo i osobno tumači ljudima kako se stavljaju prezervativi samo mi je malo manje groteskna od ideje da svećenik, recimo, dijeli pod misom gumene metke i nagovara svoje vjernike da njima pucaju kad požele nekoga ubiti. U prvom komentaru čak je i Inoslav Bešker zagrizao tu udicu kao naivna ribica, da bi tek u drugom konstatirao da je sva povika na prezervative zaglušila papin poziv da se Afrikancima pomogne novcem. Istina: mladi iz cijelog svijeta su u to doba iz prosvjeda slali u Vatikan brda kondoma, ali nitko nije poslao nijedan dolar. Ali o tome hrvatski mediji nisu pisali.
Crkva i bogatstvo – majka koju djeca ne vole
Već spomenuta nevidljiva ruka ispisala je od početka ove godine i bezbroj napisa o enormnom bogatstvu Crkve i zahtjevima da vlada prestane isplaćivati novce zajamčene konkordatom. Da, ne živimo više u srednjem vijeku. Kad je Trpimiru netko trebao napisati diplomatsko pismo, Crkva je bila tu; kad je trebalo napisati rječnik ili gramatiku, Crkva je bila tu; kad je trebalo voditi matične knjige, držati predavanja na fakultetu, osnovati bolnicu ili urediti javni park – i opet je Crkva bila tu; dakako, Crkva je bila tu i kad je trebalo spaliti koju vješticu ili protjerati nekog protestanta. Ali sada hrvatska država ima vlastite diplomate, matične urede, jezikoslovce, profesore, liječnike, pejzažne arhitekte i progonitelje vještica i zašto bi plaćala za stare zasluge, pogotovo u kriznoj godini. Ako je Crkva bila zadnjih tisuću godina majka hrvatskom narodu – što je omiljena katolička metafora – sada je taj isti narod promatra kao škrtu staricu i očekuje da „krepa“ i ostavi im svoje nekretnine. Ako mediji ne daju lažnu sliku.
Hrvatski teolog Miroslav Volf, evanđeoski kršćanin, u svojoj knjizi Isključenje i zagrljaj piše: “Da bismo se složili glede pravde, moramo napraviti u sebi prostora za motrište drugoga, a da bismo taj prostor napravili, moramo željeti da drugoga zagrlimo. Ako uporno tvrdite da vam drugi ne pripadaju i da vi ne pripadate njima, da njihovo motrište ne bi trebalo kvariti vaše, onda ćete vi imati svoju pravdu, a oni svoju, i među vama neće biti pravde.” Bez nekog velikog napora mogu se sjetiti da je Crkva ostavila Zagrebu park u Maksimiru, bolnice na Šalati i u Vinogradskoj, Akademiju i još pola hrvatske baštine na listi UNESCO-a, da je čitav koncept studija i bolničkog liječenja začet u kršćanskom srednjovjekovlju te da je i standardni jezik, kojim ovo pišem, rezultat rada ponajprije svećenika, od Ćirila i Metoda, preko Kašića i Belostenca, do Katančića i Kačića.
Pa ipak, mnogi državljani Hrvatske osjećaju da Katolička crkva ne pripada njima i da oni ne pripadaju njoj. Hrvatska vjernika ima petnaestak posto – ostali su vjernici samo na popisu stanovništva, a vjera im traje taman toliko koliko popisivaču treba da ispuni formular. Neznatna katolička manjina ipak je dobila 383 milijuna kuna prošle godine od države. Jesu li nam zbilja potrebni ti novci? Za što: za još crkava koje više sliče staračkim domovima nego vrtićima?
Crkva i vjeronauk – željeli smo zaposliti svece, a došli su ljudi
Svakidašnja medijska jadikovka je i na temu vjeronauka u školama. Država ga plaća djelomice i zato što se osjeća krivom što je konfiscirala toliko imovine Crkve da Crkva više ne može vjeronauk financirati sama, ali ipak. Zluradost komentatora dođe na svoje kad se nešto zabrlja, kao kad je mladi teolog iz Zagorja dopustio da se javno objave njegove karikature u kojima prilično brutalno prikazuje prominentne crkvene ličnosti – predsjednika HBK i glavnog urednika Glasa Koncila, primjerice. Može li netko u sebi nositi toliku ljutnju prema instituciji u kojoj radi, a istodobno djecu upućivati u nju?
Drugi vjeroučitelj, iz Primorja, razveo se od supruge (s kojom se oženio jer je ostala s njim u drugom stanju pa se prepao da će se to loše odraziti na njegov posao) i civilno oženio. Crkva mu je oduzela mandat da predaje vjeronauk u školi, ali nije željela da umre od gladi nego mu je bio ponuđen posao na benzinskoj pumpi, što je on odbio s indignacijom – i on je htio dalje poučavati djecu, iako je u nesporazumu s hijerarhijom.
Da je znao da može dobiti otkaz zbog toga što ne živi kršćanski, rekao je kasnije primorski učitelj, ne bi ni upisao studij teologije. Golemog li nesporazuma: on je mislio da će predavati teoriju, a od njega su tražili praksu; on je mislio da traže teologe, a oni su tražili svece; on je mislio da je moralno oženiti se s nekim radi posla umjesto iz ljubavi pa se onda rastati, a oni ne; on je mislio da može djeci govoriti da rade onako kako im govori (a ne onako kako radi), a oni misle da to ne može; on je mislio da će proći kao i neki drugi crkveni ljudi koji nisu izgubili posao zbog izvanbračne djece, a oni su mislili da treba proći kao oni crkveni ljudi koji jesu izgubili posao zbog izvanbračne djece.
Crkva i abortus – Amerikanci ispred Hrvata
Gallupova anketa, provedena od 7. do 10. svibnja u SAD-u, pokazala je da je prvi put od 1973. – kada je presuda u procesu Roe vs. Wade donijela presedan da žene mogu slobodno pobaciti u prva tri mjeseca trudnoće – broj Amerikanaca raspoloženih Pro Life dosegnuo 51%. Ankete pokazuju i nešto više. U zadnjih 35 godina približno je isti postotak Amerikanaca koji pobačaj kategorički odbijaju odnosno prihvaćaju (oko 20%); no većina, oko 50%, zalaže se za abortus, ali uz bitna ograničenja: abortus odobravaju samo u slučaju silovanja, incesta, teških malformacija ploda i životne ugroženosti majke; NE podržavaju abortus ako majka jednostavno ne želi roditi. To je razlog zašto je broj ljudi koji su Pro Life raspoloženi veći od onih čija je opcija Pro Choice.
Za kršćansku Hrvatsku i za katoličko-simpatizerski HDZ Pro Life je tabu tema. Hrvatska ima zakon koji abortus dodjeljuje ženi kao neograničeno pravo iako je parola da je “žena gospodarica svojega tijela” besmislena iz dva očita razloga: da je gospodarica tijela, ne bi postojale neželjene trudnoće, a uostalom u pobačaju i nije riječ samo o njezinu tijelu, već o drugom tijelu koje je nastalo suradnjom prvog (ženina) tijela s trećim (muškim) tijelom. Neograničeno pravo na abortus čak se i ne pokušava opravdati ikakvim znanstvenim razlozima: otkad je ultrazvuk razotkrio besmislicu da je ljudski plod tek nakupina stanica, te otkad je poznato da djetetu srce već kuca u trenutku kad su majke ustanovile trudnoću, pribjeglo se štosu da je pobačaj moralan jer ne postoji moždana aktivnost – kao da moždana aktivnost nije pitanje dana i kao da će se roditi tko zna što, a ne mali čovjek. I kao da bi bilo koji pobornik eutanazije dozvolio isključenje nečije bake s aparata ako bi liječnici pouzdano znali da će joj se moždana aktivnost vratiti do kraja tjedna.
Crkva i politika – izborna kvaka 22
Pred Uskrs je HSP u Zagrebu dijelio pisanice sa svojim stranačkim grbom, a HDZ maslinove grančice, podsjetnik na Tuđmanov govor na Trgu Francuske Republike na Cvjetnicu 1990, kada mu je masa mahala kao Mesiji. Pred izbore su pak biskupi dali naputak da se ne glasuje za one koji “niječu, umanjuju ili prešućuju istinu o odgovornosti izvršitelja jezivih komunističkih zločina nakon Drugog svjetskog rata”, ali i da se glasuje za one koji su za istinu i pravednost, za one koji brane i štite ljudski život, za one koji promiču dostojanstvo braka i obitelji i za one koji su protiv mita i korupcije. Taj naputak zapravo eliminira sve stranke. Predsjednik RH Stipe Mesić (HNS) vidi zločine samo ondje gdje su stradali Srbi i gdje su počinitelji ustaše, a gdje su komunisti ubijali Hrvate, to je valjda bio sindikalni izlet. Ni HDZ se nema čime pohvaliti: baš je ta stranka 90-ih podigla u Zagrebu socrealistički spomenik Većeslavu Holjevcu, komandantu grada 1945, kada se potamanilo brdo nedužnih ljudi, uključujući i mnoge svećenike. SDP-ova vladavina Zagrebom i HDZ-ova Hrvatskom vrve zataškanim aferama, granica RH i BiH je kao neki Rio Grande preko kojega bježe osuđeni zločinci, a za obitelji nitko ne daje ni pišljiva boba. Kako onda shvatiti biskupsku opomenu da “birači u procesu demokratizacije imaju ne samo građansko pravo nego i moralnu obvezu i dužnost sudjelovati u izborima kako bi se ostvarilo opće dobro”. Nije li to kvaka 22: nemoralno je da ne izađete na glasovanje, ali nema kršćanskih stranaka; nemoralno je da ne glasujete za kršćansku stranku, ali nije je nitko registrirao.
S druge strane, od rata koji je na Svetog Antu izbio na Trgu Bana Jelačića u Zagrebu, između Povorke ponosa gay aktivista i Anti-gay prosvjeda Hrvatskih nacionalista i Hrvatske čiste stranke prava, katolici bi mogli i nešto naučiti. Ponajprije, homoseksualci su shvatili da su manjina u društvu koje je prema njima uglavnom ravnodušno, a poneki ih i mrze – pa ako žele izboriti neka prava, moraju to sami. Nasuprot njima, kršćani se hrane iluzijom da su većina i da će vlada umjesto njih društvo učiniti kršćanskim. Nadalje, homoseksualci su shvatili da se ništa neće dogoditi ako trpe i šute i zato ohrabruju svoju braću i sestre (i one između) da se javno izjasne o svojoj orijentaciji. Comming out je najjače oružje – istinu nijedna parola ne može zasjeniti. Pa dok oni, za sada stidljivo, ipak priznaju tko su i što su, kršćani to ne čine: ni na jednoj emisiji o hrani, recimo, a ima ih bezbroj, nikada nisam vidio da se netko prekrižio prije jela.
Crkva i trgovina – za dušu kupci novce broje
Ne samo gay aktivisti nego i drugi – prijatelji životinja, primjerice – organizirali su se i smislili razne moderne načine promidžbe: filmske festivale, rave partyje, jumbo plakate, klupske nastupe, maštovite prosvjede, umjetničke performanse. Budući da su te akcije zanimljive medijima, ovi pišu o njima – i to u udarnim terminima. Kršćani su za to vrijeme dobili na HTV-u emisije u nedjelju ujutro na drugom programu koje nitko ne gleda i teško je reći jesu li ponosniji na njih ili na crkveni tisak koji je dizajnerski na razini rezolucije Informbiroa. Druge rubne grupe uspješno svraćaju pozornost na svoje postojanje i vrše pritisak na zakonodavna tijela da se donesu zakoni koji im više odgovaraju. Kršćani se, međutim, zadovoljavaju time da glasuju ili ne glasuju jednom u četiri godine i nemaju apsolutno nikakva utjecaja na nove zakone – i ne pada im na pamet, recimo, odreći se kupnje nedjeljom i bojkotirati shopping-centre koji bojkotiraju Treću zapovijed.
Ne kažem da bi se trebalo vratiti u betonske katakombe, ali ako bismo priznali sebi da smo manjina i drugima da smo nešto drugo od njih, kad bismo pokazali malo inventivnosti i hrabrosti, kad bismo prestali polagati nadu u stranke i osnovali vlastite udruge koje bi političare natjerale da razmisle o nemoralnim zakonima… ne bi li to bilo bolje nego u svemu vidjeti nevidljivu ruku neprijatelja? Za sada smo nevidljivi samo mi. Šutimo o tome da se iz pukog hira uništavaju mala ljudska bića samo zato što nisu vidljiva osim na ultrazvuku, šutimo o prezervativima i rastavi braka, šutimo o Afrikancima – ali zato naveliko trgujemo, nedjeljom u shopping centrima, a ostalih dana s političarima kojima šaljemo poruku da nam je svejedno što čine, samo ako od njih imamo koristi. A kršćani ne bi trebali toliko trgovati, bolje bi bilo da se bore protiv trgovca u sebi.
(Svjetlo riječi, broj 316/317, srpanj/kolovoz 2009.)
