Razvoj govora i sposobnost komunikacije imaju veliko značenje u razvoju djeteta kao socijalnog, intelektualnog i emocionalnog bića, te pridonose njegovu psihičkom sazrijevanju. Razvojem govora jasnije se izražavaju dječje emocije i njegov intelektualni napredak. Govor je odgovoran za razvoj mišljenja i zdravog psihičkog razvoja djeteta. Ako se primijeti da dijete ima odstupanja u govornom razvoju potrebno je utvrditi djetetov slušni status i jesu li svi organi odgovorni za govor razvijeni. Kada se nabroje sve značajke govora i sposobnosti komunikacije svima je jasno koliki je značaj logopedije kao znanstvene grane koja se bavi prevencijom, dijagnostikom i tretmanom poremećaja govora, glasa, jezika i svih ostalih oblika komunikacije. Logopedija ima veliki značaj u odgojno obrazovnim sustavima gdje logopedi u suradnji s ostalim stručnim licima poučavaju djecu koja posjeduju oštećen sluh i poremećen glas i govor. Logopedija je multidisciplinarna nauka koja izučava cijeli organizam govorne komunikacije, sustav govorne komunikacije i patologije, izvore smetnji u govoru, gubitak, nerazvijenost govora itd. Kako je njezina domena djelovanja široka, logično je da su i njezini zadaci i ciljevi mnogobrojni.
Put uklanjanja tog govornog nedostataka nije lak. Zato su tu stručnjaci – logopedi da povedu i usmjere govor ispravnim putem i tijekom. Ako postoji neki nedostatak treba upoznati uzroke koji dovode do govornih devijacija i nastojati da se one otklone, naravno uz prethodno dijagnosticiranje, odnosno sagledavanje vrste i stupnja odstupanja od opće prihvaćenih normi za ljudske glasove.
Faze razvoja govora
Prve tri godine djetetova života najvažnije su jer je to doba najintenzivnijeg razvoja jezika i govora. Razvoj se odvija u više faza.
Rade (2003) u svojoj knjizi navodi i objašnjava sljedeća mjerila koja ukazuju na usporeni ili poremećeni govorno-jezični razvoj do navršene četiri godine života:
• dijete progovara kasnije od svojih vršnjaka,
• dijete govori manje od svojih vršnjaka,
• dijete se koristi samo ograničenim brojem riječi,
• dijete rabi kraće i jednostavnije rečenice od svojih vršnjaka,
• dijete ima teškoća u razumijevanju jezičnih poruka,
• iskazi su mu često agramatični,
• dijete često rabi neobičan redoslijed riječi u rečenici,
• često izostavlja slogove u riječima ili im zamjenjuje mjesta,
• dijete radi brojne sustavne, ali i nesustavne pogreške izgovora zbog čega ga okolina teško razumije.
Očekivana proizvodnja glasova
Roditelji se često pitaju izgovara li njihovo dijete pravilno sve glasove, treba li već početi govoriti „kao odrasli” ili još može kao „beba”, kada se obratiti logopedu i slično. Kao i roditelji, odgojitelji se također često pitaju kako razlikovati poremećen izgovor od prirodne dječje artikulacije. Naime, dijete usvaja jezik, govor i izgovor postupno. Prvi su glasovi nejasni i akustički neodređeni, a s godinama se izgovor usavršava te se dijete približava ispravnom izgovoru svih glasova određenog izgovornog sustava. Ranije se pojavljuju glasovi jednostavniji za izgovor, a kasnije oni artikulacijski zahtjevniji.
U tablici 1. prikazane su izgovorne norme u odnosu na dob. No nije se dovoljno orijentirati samo prema tablici izgovornih normi. Može se dogoditi da prema njoj još nije došlo vrijeme za zabrinutost što se tiče izgovora glasova. Primjerice, dijete ima tri i pol godine, ali je njegova opća motorika (trčanje, skakanje…), fina motorika prstiju ruku, koja je neposredno vezana s nespretnošću pokreta artikulacijskih organa, nespretna za njegove godine. Nadalje, pokreti artikulatora mogu biti neobični na način da jezik skače, okreće se pri izgovoru i slično. Tada je, bez obzira što prema tablici još nije vrijeme za ispravan izgovor svih glasova, potrebno potražiti pomoć i savjet logopeda kako bi se ustanovilo je li pogrešan izgovor poremećaj ili nije (Posokhova, 2005).
Tablica 1: Očekivana proizvodnja glasova (prema Vuletić, 1987)
| 1 – 2 godine | 2 – 3 godine | 3,5 – 4,5 godine | 4,5 – 5 godine |
| a, e, o, p, b | a, e, o, p, b | s, z, š, ž, c, l, lj | č, ć, dž, đ, e |
|
| f, h, m, n, nj, j, v |
|
|
Tablica 2: Dob do koje se tolerira neispravan izgovor (prema Vuletić, 1987)
| Supstitucija | Dob |
| nj sa n | do 3,5 godine |
| lj sa l | do 4 godine |
| Distorzija | Dob |
| r | do 4 godine |
| s, z, c | do 4,5 godine |
| š, ž, č, ć, dž, đ | do 5,5 godina |
Iz tablica 1. i 2. vidljivo je da djeca u dobi od 3 do 3;6 godine moraju posve ispravno izgovarati glasove /p/, /b/, /t/, /d/, /k/, /g/, /m/, /n/, /j/, /f/, /v/, /h/, /l/, /a/, /e/, /i/, /o/, /u/, dok glasovi /s/, /z/, /c/, /š/, /ž/, /č/, /ć/, /dž/, /đ/, /r/, /lj/, /nj/ mogu biti neispravni. Izgovor se postupno poboljšava ovim redoslijedom: djeca od četiri i pol godine trebala bi ispravno izgovarati dentalne frikative i afrikate /s/, /z/, /c/, do navršene dobi od 5;6 godina i palatalne frikative i afrikate /š/, /ž/, /č/, /dž/, /đ/. Pogrešan izgovor nazalnog palatala /nj/ tolerira se do 3;6 godine, palatalnog sonanta /lj/ i alveolarnog vibranta /r/ do kraja četvrte godine (Vuletić, 1987
Dakle, krajnja granica do koje se mogu tolerirati nepravilnosti izgovora je razdoblje pred sam polazak u školu kada bi dijete moralo posve ispravno izgovarati sve glasove. To je razdoblje pripreme djeteta za školu kada ono mora usvojiti određene zahtjeve za uspješno ispunjavanje svojih školskih obveza. Ako dijete ne izgovara sve glasove ispravno nakon navedene dobi, potrebno je potražiti mišljenje i savjet stručne osobe te prema potrebi uputiti logopedu.
Poremećaji izgovora glasova (dislalije)
Pravilan izgovor od iznimne je važnosti za sveukupni razvoj djeteta, uspješno učenje, socijalizaciju i razvoj komunikacijskih sposobnosti, a upravo je nepravilan izgovor glasova najučestaliji govorni poremećaj u dječjoj populaciji, zbog kojeg roditelji traže stručnu pomoć logopeda. Ti poremećaji još se nazivaju poremećaji izgovora, artikulacijski poremećaji, a spadaju u skupinu dislalija.
Gotovo svi jezično-govorni poremećaji su popraćeni poremećajem izgovora. Smatra se da nema govorno-jezičnog poremećaja kojeg ne prati i poremećaj izgovora, bilo da se radi o poremećaju izgovora glasova ili nesigurnoj riječi.
Izgovorni poremećaji najčešće su prisutni kod predškolske i školske djece, ali nalazimo ih i u odraslih, ali nešto u manjem postotku. Iako je govor glavni način prenošenja informacija, svjedoci smo kako su poremećaji izgovora često prisutni i kod profesionalnih govornika kao što su: nastavnici, profesori, spikeri, voditelji, javni govornici… Njihov način izgovora manje utječe na razumljivost sadržaja, ali skreće našu pozornost sa samog sadržaja na to kako govore .
Govor djeteta predškolske dobi koji je popraćen mnogim greškama može biti jako simpatičan roditeljima, ali problem je taj što roditelji smatraju kako će se te „greške” ispraviti same od sebe. Poremećaji izgovora su često samo simptomi složenijih teškoća koje dijete ima na području jezičnog razvoja. Stoga je bitno na vrijeme uočiti poremećaj izgovora kod djeteta i djelovati na njegovo ublažavanje i otklanjanje (Galić – Jušić, 2007).
Jezične teškoće kod djece
Djeca sa zakašnjelim jezičnim razvojem obično se dijele u dvije grupe, djeca s primarnim jezičnim teškoćama te djeca sa sekundarnim jezičnim teškoćama.
Djeca s primarnim jezičnim teškoćama imaju normalan razvoj izuzev jezičnog, a djeca sa sekundarnim jezičnim teškoćama imaju jezične teškoće koje su povezane sa senzornim, biološkim, neurološkim, kognitivnim ili socioemocionalnim deficitima. Jezične teškoće obilježavaju veća ili manja odstupanja u razumijevanju i proizvodnji jezika u svim jezičnim sastavnicama: fonologiji, morfologiji, sintaksi, semantici i pragmatici, a odstupanje u bilo kojoj od jezičnih sastavnica odrazit će se i na ostale (Zečić, Mujkanović, Devolli, 2010).
Slušajući samo govor svoje okoline, djeca postepeno usvajaju gramatička pravila i oblikuju jezičnu razinu govornog izražavanja te kod većine djece taj put usvajanja jezika prolazi bez teškoća. Kod pojedine djece mogu se uočiti različita zaostajanja što zahtijeva praćenje i posebne postupke prema toj djeci, a sve u cilju poticanja ranog govorno-jezičnog razvoja. Uoče li se zaostajanja ili odstupanja u govorno-jezičnom razvoju djeteta, moguće je razlikovati nekoliko tipova teškoća:
Usporen govorno-jezični razvoj;
Nerazvijen govor;
Posebne jezične teškoće.
Usporen govorno-jezični razvoj
Usporen govorno-jezični razvoj, zaostao razvoj govora i nedovoljno razvijen govor dijagnoze su koje se odnose na neadekvatan razvoj govora, a terminologija se mijenja ovisno o kronološkoj dobi djeteta. Dijagnoza usporen govorno-jezični razvoj odnosi se na zaostajanje u vrijeme dok je govor još u razvoju tj. do tri, četiri godine; zaostao razvoj govora postavlja se kao dijagnoza kod djece koja se nalaze u dobi od tri do šest, sedam godina, dok dijagnozu nedovoljno razvijen govor nalazimo kod djece koja su navršila šest, sedam godina, ali im je govor pojmovno siromašan, rečenice kratke i agramatične.
Karakteristike djece s ovim teškoćama su:
– progovara kasnije od vršnjaka,
– govori manje od vršnjaka i koristi se ograničenim brojem riječi,
– koristi kraće i jednostavnije rečenice od vršnjaka (nedostaju veznici, pomoćni glagoli, prijedlozi),
– agramatični iskazi,
– neuobičajen redoslijed riječi u rečenici,
– ispušta/zamjenjuje slogove u riječima (pr. polkopac umjesto poklopac),
– mnoštvo sustavnih i nesustavnih pogrešaka, te je govor teže razumljiv,
– teškoće u razumijevanju pitanja ili naloga (Andrešić, Benc, Gugo, Ivanković, Mance, Mesec, Tambić, 2009).
Nerazvijen govor
To je najteži oblik poremećaja jezično-govornog razvoja koji podrazumijeva odsustvo govora ili jako oskudno izražavanje (ponekad može biti samo jedna riječ). U blažim slučajevima dijete može koristiti gestu, imati naznake želje za komunikacijom uz otežano sporazumijevanje s okolinom, pa i oskudno razumijevanje. U najtežim slučajevima dijete uopće ne govori i ne razumije tuđi govor. Kod tih najtežih slučajeva može se zapaziti vrlo rano (prije druge godine života djeteta).
Posebne jezične teškoće
Najčešći razlog specifičnih teškoća u učenju upravo su posebne jezične teškoće. Ako se u predškolskom razdoblju zbog različitih razloga ne ustanove, do izražaja dolaze u školskom razdoblju gdje se potom određuju kao teškoće u učenju.
Posebne jezične teškoće su više ili manje vidljiv jezični deficit koji često nije dijagnosticiran ili zbog kojega neka djeca pri upisu u školu mogu imati pokoje logopedsko izvješće o odstupanju u pravilnosti izgovora glasova, nešto usporenijem razvoju gramatički ispravnoga govora, nešto oskudnijem razvoju rječnika ili tek naznake o ponekoj nedostatnosti u razvoju predčitačkih vještina. Ponekad su djeca koja imaju ovaj tip teškoća predškolsko razdoblje provela na intenzivnoj govorno-jezičnoj terapiji u nekoj ustanovi zbog usporenijega jezičnog razvoja, a rjeđe i zbog pojave simptoma mucanja, no to najčešće ne bude prepreka njihovom upisu u prvi razred osnovne škole (Sivrić, 2007.).
Dijagnostički i statistički priručnik mentalnih poremećaja DSM-IV (Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders-IV American Psychiatric Association, 1994.) za označavanje ovoga stanja rabi termin razvojni jezični poremećaji, no među logopedima najčešći je termin posebne jezične teškoće (PJT) koji u engleskoj literaturi odgovara terminu Specific language impairment (SLI). Ovaj se termin rabi zbog toga što je riječ o jezičnom poremećaju nepoznatoga uzroka koji predstavlja jednu od pod kategorija razvojnih jezičnih poremećaja u koje se još ubrajaju i poremećaji zbog oštećenja središnjeg živčanog sustava, senzoričkih oštećenja (posebno prelingvističke gluhoće), mentalne retardacije, emocionalnih smetnja i nepovoljnih okolinskih uvjeta (Sivrić, 2007.).
U stručnoj literaturi i nalazima, posebne jezične poteškoće često se označavaju sličnim terminima kao što su: usporen razvoj govora, zaostao razvoj govora, nedovoljno razvijen govor, govor na granici dislalije i nedovoljno razvijenog govora, disfazija, poremećaj gramatičkoga razvoja, strukturalni poremećaj jezičnoga razvoja itd. Problem terminološkog određenja je prisutan jer do danas nije precizno utvrđen za ovu vrstu jezičnih teškoća.
Termin posebne jezične teškoće (PJT) odnosi se na djecu čije su jezične vještine disproporcionalno siromašnije u odnosu na njihovu kronološku dob i neverbalne sposobnosti zbog nepoznatih uzroka i to u bilo kojem dijelu jezičnoga razvoja (Bishop, Leonard, 2001.)
Kriteriji po kojima se posebne jezične teškoće (PJT) razlikuju od ostalih govorno-jezičnih poremećaja su:
– dijete kasnije progovara,
– usporen jezični razvoj, siromašan i ograničen rječnik,
– nepravilna sintaksa, agramatične rečenice (nedostatak funkcionalnih riječi u rečenicama – veznici, prijedlozi, zamjenice),
– prosječna razvijenost općih intelektualnih sposobnosti,
– kod djeteta ne postoji organsko oštećenje, oštećenje sluha ili teški emocionalni poremećaj (Ljubešić, 1997).
Posebne jezične teškoće zapravo su poremećaj koji se ne očituje samo u gramatici nego i u fonološkom, morfološkom, semantičkom, sintaktičkom i pragmatičkom dijelu jezika i govora. Simptomi koji prate PJT su zakašnjela pojava prve riječi, prvih rečenica koje, kad se pojave su agramatične bez prijedloga, veznika i dosta sliče telegrafskom stilu.
Leonard (1998) također navodi glavne karakteristike populacije sa PJT: zakašnjelo usvajanje jezika, normalni neverbalni spoznajni procesi, normalan sluh, odsutnost emocionalnih poteškoća i neurološkog deficita. Neka djeca pokazuju jasan i fluentan artikulirani govor, složenu sintaktičku strukturu, ali poteškoće u korištenju jezika i komunikaciji. Navedene poteškoće u literaturi se opisuje kao semantičko-pragmatički poremećaj. Također poremećaj čitanja javlja se kod 50 – 75 % djece sa PJT.
Narušenu gramatiku najbolje se može uočiti kroz morfologiju, koja je u različitom stupnju narušena kod pojedinih jezika. Istraživanja potvrđuju da postoji snažna povezanost između PJT i narušene morfologije. Postoje jezici koji imaju jako složenu morfologiju poput hrvatskog, pa djeca sa PJT imaju više poteškoća sa takvim složenijim jezicima nego onima kojima morfologija nije tako razvijena.
Analizirajući brojne studije koje su ispitivale genetičku osnovu ovoga poremećaja Hoff-Ginsberg je došao do zaključka da se samo jedan gen ili čak neka druga genetska osnova ne mogu ustanoviti kod svih slučajeva PJT. Iako djeca s PJT češće potječu iz obitelji u kojima su prisutne jezične teškoće, to nije slučaj za svu djecu. Geni imaju veliku važnost u razvoju jezičnih teškoća, ali su pod stalnim utjecajem djetetova okruženja, pa zapravo oboje podjednako utječu na pojavu posebnih jezičnih teškoća.
Do sada je istraživanjima najviše potvrđena određena smanjena osjetljivost na percepciju auditivnih informacija u sustavu auditivne obrade zadužene za diskriminativni auditivni i fonološki aspekt jezika. Zbog te snižene osjetljivosti na brzi protok slušnih informacija kao i nemogućnost brzog serijalnoga praćenja jedinica govora nastaju deficiti u jezičnim sastavnicama od fonologije, sintakse, morfologije i semantike do pragmatike (Galić-Jušić, 2004.)
