Takvi smo i toliki koliko volimo. Ljubav u nama – to smo mi. Zato nije lako izraziti ljubav. Jer to je kao da sve što jesi stavljaš na milost i nemilost drugome. Nije lako reći „Ja volim”, njega ili nju, svejedno jer se to može doživjeti kao ugrožavanje ili stradanje nekoga trećega, bolest ili grijeh. Kad se čuje rečenica poput: „Gospođo, baš od srca volim Vašeg muža”? Ne bi se tako lako doživjelo ni kada bi suprug olako za ručkom izgovorio kako baš voli tu susjedu jer je zgodna lijepa plavuša, vrijedna i pametna… Kad bi npr. službenici u banci za običnim „šalterom” rekli: „Hvala Vam, puno Vas volim” ili liječniku ili vozaču autobusa, što bi se dogodilo? Uvijek isto. Netko bi već pozvao hitnu pomoć tvrdeći da je govornik „poludio”, ili bi zvali vatrogasce da ga ugase ili bi pozvali policiju u strahu od možebitnog seksualnog napada. Je li ljubav doista toliko opasna? Možda je zato lakše ogovarati i govoriti ružno o drugima što ne boli i nije opasno sve do sudske tužbe za prijetnju ili klevetu.
Ima ih koji pak nekako te riječi olako izgovaraju, dobace ih onako usput, preko ramena, pa se njihovo „volim te” nekako i ne doživljava ozbiljno. A možda je zapravo ozbiljnije od svih drugih pažljivo biranih načina. Samo nemaju hrabrosti gledati u oči onoga kome to govore. Zato neki mogu zijevnuti usred rečenice drugoga, nastaviti prati suđe, pustiti vodu ili ga grubo prekinuti jer je, naravno, nešto drugo važnije. „Oprosti, imam poziv…”, naravno, puno važniji od trenutnog razgovora. No, djela govore više od riječi, pa to doista ne mora baš ništa značiti. Osim ako se uporno ponavlja.
Potrebno je učiti izgovarati riječi
A riječi su i simboli, moćne tonom, dinamikom iznošenja, značenjem, bez obzira jesu li glagoli ili imenice, umanjenice ili uvećanice, cijele ili skraćene, direktne ili sinonimi. Riječi su djelomično i ljudsko određenje. Djeca koja teško govore imaju velikih problema, kao i ona koja loše izgovaraju, mucaju ili tepaju. Problem je i sa izgovorom običnog „r”. Zato ih se uključuje u terapiju defektolozima logopedima specijaliziranim za učenje govora i izgovora. Poslije se posebno ulaže u učenje stranih jezika. A sve radi kvalitetnije komunikacije s drugima, radi lakšeg uspostavljanja dijaloga, razmjene i usklađivanja mišljenja, poruka, informacija. A gdje je tu ljubav?, pitao bi se uvijek svaki prosječni psihijatar jer i uz defektologe i strane jezike, još uvijek ostaje problem oči u oči reći „volim”, što je ipak početak za svako djelo koje će poslije možda govoriti više.
Svaki prosječni rječnik sadrži oko 30.000 riječi. Običan čovjek ih u prosječnoj komunikaciji svakodnevno koristi svega nekoliko, a godišnje maksimalno 300, tj. svega 1%. Kamo su se izgubile sve druge riječi osim nekih u maksimalno skraćenim rečenicama sve sličnijim SMS porukama mobitelom: „Kak si?, Haj!, Bok!, Dan!, Noć!, Pozz!” I ona čarobna koja sve pokriva: „Što ima?”. Što ima za pojesti, što ima novoga u tvom životu? Što se događa sa svima nama? To je puno manje od tri stotine.
„Puno pričaš, smetaš mi dok gledam utakmicu, jedva sam stigao dojuriti s posla na poluvrijeme!”, kaže on i upali TV. Važnije je što nevidljivi spiker govori i hrpa neznanaca u uzaludnoj borbi bez pobjednika, osim tuđe zarade. Možda svima zapravo nedostaju bitke, lov, borba za plijen, koje utakmice mijenjaju? A tu riječi doista nisu važne, već suvišne. „Nećeš ići sa mnom u ribolov, samo pričaš pa mi plašiš ribe i ne daš mi mira sa mojim mislima.” Možda više doista nema potrebe ni želje za razmjenjivanjem misli jer i tako nikome nije stalo do toga što drugi doista misle, a pogotovo do toga što osjećaju.
A djeca sve to slušaju, i gledaju, djeca – naša budućnost. Bez riječi, spuštajući pogled.
Naravno da nije baš tako pesimistično, ali trebalo bi razmisliti i učiti riječi, izgovarati ih. To je jedno od psihoterapijskih načela. Izgovaranjem riječi koje simboliziraju osjećaje, oslobađamo energiju koja prati emocije i čini velike unutarpsihičke probleme. Na primjer, kada govorimo o svojoj ljutnji ili strahu ili tuzi, oni više nisu tako strašni i tada tek možemo raditi s njima i popravljati ih. Dok su u nama, mogu razarati energijom. Zato je dobro znati što više riječi za opis svojih emocionalnih stanja. Često u praksi čujemo „Nekako nisam dobro.” „A kako to niste dobro, možete li opisati?”, pitamo. „Pa tako, nisam dobro…” Ponekad se vizite u bolnici svedu na takav razgovor, sve do dana kada pacijent kaže „Danas sam malo bolje” ili „Eto, dobro sam sada, mogao bih kući.” Liječnik često nema priliku kroz riječi ili dijalog spoznati kako se pacijent doista osjeća, preostaje mu samo njegova sposobnost procjene i sve što zna o riječima i životu bez njih. Poput čitanja misli. A bez riječi je teško iskazati, opravdati i braniti svoje mišljenje, stavove, potrebe.
Što gledanje u oči donosi?
Nije lako reći „volim te”, a još teže „ne volim te više”. Eh, tu je tek problem. Najčešće to znači „ne volim te više kao prije, već drukčije”, ali kako to ne znamo izraziti pa govornik i slušatelj čuju „ne volim te više uopće, želim otići, volim nekog drugog…” I što tada? A odnosi su se zakomplicirali, ugovori su potpisani, imovina isprepletena, svi susjedi kumovi… Kad ponestaju riječi, pogledi se počnu izbjegavati, ljudi se ili povlače ili kreću u lošu komunikaciju, dvosmislene izjave, koje prethode grubostima. Kada nestanu i ružne riječi, ostaje samo negativna energija koja lako prelazi u akciju, grube geste ili udarce. A djeca sve to slušaju i gledaju, djeca – naša budućnost. Bez riječi, pogledom koji luta daleko od očiju, ili uprtim u pod. Ostaju sami sa svojim mislima i osjećajima, koje nemaju kome reći jer nikog nije briga. Prvo ih učimo govoriti, a potom ih grubošću naučimo da je govoriti loše i da je „šutnja zlato”. Pa neka se snađu kada dođe trenutak da se bore za sebe i svoj stav, da kažu što doista žele i trebaju da bi bili sretni i voljeni!
Zapravo samo treba biti iskren, gledajući pravo u oči drugoga pokušati što bolje riječima oslikati svoje unutrašnje slike, koje tako mogu postati vedrije i svjetlije, pa ma otkud dolazile. Čak i kad su iz praznine bića, daju priliku oslikavanja novim iskustvima. Ali jedino ako se izlože. Tada i volim te i ne volim te ima smisla i može se preživjeti, gotovo u svakom kontekstu, jer dajemo prostor i za slaganje i za neslaganje, koje ponekad može puno više dobra donijeti svima i sada i u budućnosti. Što više riječi poznajemo i govorimo, lakše ćemo prenijeti svoje poruke i lakše ćemo razumjeti poruke koje su nam upućene. Samo gledajući u oči drugoga dok se sluša i govori doista se čuje i razumije rečeno, a tek tada počinje pravi dijalog, rasprava, diskusija koja donosi bolji uvid u temu ili problem, drama ili još bolje komedija koja svima čini dobro bar na trenutak.
