Jedan od oblika zapažene literarne djelatnosti bosanskih franjevaca bila su i brojna pisma koja su oni pisali bilo jedan drugome bilo pojedinim institucijama ili osobama, često i istaknutim, iz vjerskog, političkog ili kulturnog života (npr. Josipu Jurju Strossmayeru, Ljudevitu Gaju, Stanku Vrazu, Vjekoslavu Babukiću, Andriji Torkvatu Brliću itd.). Neka od tih pisama sadrže važne povijesne podatke i/ili osvrte na politička i druga zbivanja iz vremena u kojima su nastala, a neka su od njih i literarno uvjerljiva. Čuvaju se po samostanima i sadašnje i negdašnje Bosne Srebrene, ali i u arhivima Vatikana, Carigrada, Beča, Zagreba, Đakova itd. Posebno su brojna pisma iz 19. stoljeća, napose ona u kojima dolaze do izražaja ilirske ideje i njihovo širenje u Bosni.
Objavljena pisma
Po broju i važnosti pisama prednjačili su Ivan fra Frano Jukić, fra Grgo Martić, fra Martin Nedić, fra Blaž Josić, fra Marijan Šunjić, fra Jako Baltić, fra Bono Perišić, fra Marijan Karaula, fra Rafo Barišić, fra Mirko Šestić itd. Izbori iz pisama objavljivani su u više navrata. Tako je npr. početkom 20. stoljeća fra Julijan Jelenić u Glasniku Zemaljskog muzeja publicirao 137 pisama nastalih u vremenskom rasponu od 1532. do 1850. godine. Nešto slično napravio je i fra Rastislav Drljić u Franjevačkom vijesniku između 1932. i 1934. godine. Međutim kao najvažnije i najpotpunije izbore treba posebno istaknuti Pisma bosanskih franjevaca 1850.–1870. što ih je priredio fra Andrija Zirdum, a objavio Slovoznak s Plehana 1996. godine te Pisma bosanskih franjevaca što ih je za biblioteku Iz Bosne Srebrene vrlo marno priredio Željko Ivanković (Synopsis, Sarajevo–Zagreb, 2015). Taj izbor, i to bez pisama na stranim jezicima (kojih je također povelik broj, ponajprije na latinskom, talijanskom i njemačkom jeziku) obaseže 896 stranica velikoga formata i sadrži 497 pisama. Izboru iz pisama prethodi opširan i temeljit predgovor pod naslovom Epistolarna književnost bosanskih franjevaca. Međutim unatoč svemu rečenome korespondencija bosanskih franjevaca do danas je najslabije istražen i/ili vrednovan dio pisane baštine franjevaca Bosne Srebrene.
Zapisi vremena
U pismima na koja se osvrćem zabilježena su, između ostalih, živa preporodna zbivanja, napose među pripadnicima ilirskog pokreta u Bosni, međuvjerski odnosi u BiH, uzroci i posljedice obavještajnih djelatnosti, i austrijskih, i ruskih, i francuskih, i srpskih, skandali, pa i zločini koji su se događali u svim sredinama, uključujući, kao što ćemo iz jednoga od navedenih primjera vidjeti, čak i fratarsku. Treba također spomenuti Jukićeva nastojanja na području izdavaštva, prosvjećivanja, sakupljačkoga rada i sl., mučne odjeke Barišićeve afere, socijalni i politički rad fra Lovre Karaule, velika previranja u Bosni u vrijeme vladavine carskog seraskera Omer-paše Latasa, odjeke reformi što ih je u Turskom Carstvu provodio sultan Abdul Medžid itd.
Za ilustraciju ću navesti tri u mnogo čemu različita ulomka iz triju pisama. Prvi je iz pisma što su ga 1. prosinca 1846. godine Ljudevitu Gaju iz Fojnice poslali Ivan fra Frano Jukić i fra Blaž Josić. U njemu je riječ o tome kako Jukić sa subraćom i s „domoljubnom mladeži” namjerava osnovati bosansko književno društvo pa moli Gaja da mu pomogne u nastojanjima oko toga:
Visokoučeni Gospodine!
Nesumljim, da pametju vašom često pogledate na strane preko–Unske i raztuženi uvidjate, da su još tmine kod nas! Kad će ove minuti to još češće razmišljate? I doisto, to mišljenje i ta želja, jest sviuh domorodacah, da něsretnu ovu ilirsku pokrainu, posle toliko stoletjah, jednoć već, sunce od prosvete ograne i obasja!
Visokoučeni Gospodine! Njekoliko rodoljubne mladeži, naumilo je s početkom nove 1847. godine, jedno književno družtvo zavesti, kog će cilj biti – protěranje sila neumitnosti, iz ove nevoljne i od svakog zapušćene slavjanske děržave. Naša želja velika je, istina, al’ za toliko poduzetje verlo malehna snaga? Sve je, što nas teši – pouzdanje u priatelje narodnosti, u čemu ako nebudemo prevareni, zaisto dobar napridak neće mimoići.
Medju te priatelje vas Gospodine, pèrvoga brojimo, zato oprostite, što vas na pomoć odpèrto i slobodno pozivljemo […]
U drugom ulomku ugledni toliški fratar fra Martin Nedić, koga su nazivali prvim ilirom Bosne, izvješćuje u svojstvu redodržavnika iz sutješkog samostana 1. prosinca 1856. godine biskupa Strossmayera o tzv. plehanskom slučaju. Riječ je o tome da su plehanski fratri u još uvijek nedovoljno razjašnjenim okolnostima ubili nekog „turčina” Hasaniju pa su zaglavili u zindanu. Na kraju pisma Nedić moli biskupa za pomoć, a ona bi se sastojala u tome da biskup preporuči pojedinim misnicima iz đakovačke biskupije da prime po nekoliko misa za zatočene fratre:
Presvitli gospodine biskupe!
Meni je bilo žao što vas ljetos, iz Rima vrativ se i tude u Đakovo došav, ne najdo, pa mi je žao što u listopadu, tude opet došav, ne imado priatne prigode za s Vama obširnie razgovorit se. Tim bo mogo sam Vas ubavistiti od mnogiuh stvarih, osobito pako od nesreće koja nas, tj. obćinu redovnika ovog sudinskog samostana, tišti i steže porad bratje tamničara. I bio bi Vam kazao odkle uprav ta nesreća nas najžestje gnjavi i gnjete. To sam želio naustmice kazati i priobćit Vam, al eto nije moglo biti. Međuto, Vaša bistroumnost štiući izjavljenja svrhu zlokobnog slučaja plehanskog, lahko je mogla shvatit tko nepriateljskim duhom diše i perom piše na viskoka mista za ocrnit sve uobće redovnike bosanske, a za opravdat turke koi su uvik krsta zakleti protivnici.
Uhvatio je protivnik naš prigodu za nas crnit slučajem plehanskim, on pišući kaže, da su turci dobri i pošteni. Međuto, ljudi znadu, nit se zatajiti može, da je Hasania bio lupež i da je radi lupežtva njegda uteko s obitelim svojom iz Saraeva i nastanio se u Derbenti i da je od istog Huršida okovan bio kroz šest miseci u gvozdje. A kako je poznato da je isti Hasanija od turka derbenski naoružan i naslan bio na Plehan da fratre ubie pa turci kod našeg protivnika pošteni i Hasania, koji je udario na fratre brez krivnje, a fratri krivi sebe braneći. O koliko je protivnik naš pokazao s takvim postupkom svoju zlobu prema katolicim i misnicim bosanskim? I da bi on to potvrdio prid Europom ne stidi se, i novine dopisujuć prieti da je fratar potirav diecu tursku (koja su najpria fratra kamenjem na sokaku počeli gruhat u leđa premda ovog protivnik nije htio istinito odkrit) unišo u avliu i udario na kuću Hasaninu i s tim kao da je dao povod da Hasania udari na fratre. Međuto, isti mudir derbenski, ubavistjen od drugih ljudi, kaže, da fratar nije unišo nikako u avliu Hasaninu. Dakle, nije fratar dao prigodu Hasanii da udari na fratre nego mu je dao njegov opaki fanatizam. Nu, ipak našem protivniku fanatizam i zloba protiva katolicim dala je prigodu da o nesretnom slučaju sav jid izlie protiva nama.
Pa uprav onog misnika, koi nie bio kod kuće kad se je pravokrš zgodio, onoga, reko, protivnik na viru dobavi u Saraevo i pridade turcim pa i pripusti da u tamnici ljutu bolest zadobie i nemilom smrtju poražen bude […]
Treći je ulomak iz poslanice što ju je fra Grgo Martić, i to po svom običaju u desetercima, uputio iz Novog Šehera 29. rujna 1861. godine „na Pier” (tj. u prigodi vjenčanja) Andriji Torkvatu Brliću u Brod:
Na Pier
Plemenitom Gospodinu Andriji Tor. Brliću u Brodu
Povila se jela tankovija,
U Zagrebu u bielu gradu,
Pa jelica opružila granu,
Da da hlada, da s’ nje rosa pada,
Pa da pod njom divno niče cvieće,
Što će cvasti i tom mirisati,
Ko uza nju tiha traži hlada.
Suknu soko iz posavlja ravna,
Ter dopade jelici na granu,
Hoće hlada gdje ga umor svlada,
Hoće kobi za junačke dobi,
Tiha stana za bijela dana,
Kad vihor ganja da se da se u njem sklanja,
Kad mraz bije da se u njem krije,
Kad snijeg mlavi da se neokljavi,
A kad tuži da utjehu služi […]
Prijatelju! Mene tamo nema,
Ma da moja nije ljubav niema:
Evo k’ Tebi seju šaljem vilu,
Nek dopadne u tu družbu milu,
S’ ciglom žicom od mojih gusalah,
Kad te vikne, neka žica cikne:
„živ nam bio” jer si rodu mio
Živila ti vjerenica mila!
Dobru sreću u dvor Ti donila,
I ljubavna čara izobila,
Po tvom vrle gojila Ti sine,
Nek Vam viek u potomstvo mine.
prijatelj Fr. Grgo Martić
