Početna stranica » Franjevke misionarke u Ugandi: Cijeli svijet je naš samostan

Franjevke misionarke u Ugandi: Cijeli svijet je naš samostan

8 min

Neka taj rad urodi plodovima i Božjim blagoslovom, a na nama je da molimo Gospodara žetve da pošalje radnika u žetvu svoju kako bi se širilo Kraljevstvo nebesko po cijelom svijetu. Sve vas molim da pratite ovaj naš misijski iskorak molitvom, a na poseban način naše sestre misionarke

S prethodnom kalendarskom godinom (2019. op. SR) započela se pisati jedna nova stranica u povijesti naše Provincije i Družbe, ali i sveopće Crkve. Naime, u siječnju 2019. godine blagoslovljena je naša redovnička kuća u afričkoj zemlji Ugandi gdje smo započele misijsko djelovanje.

Ostvarenje jednog takvog koraka nije rezultat neke trenutne pogodne prilike, nego mu je prethodilo dugotrajno razlučivanje i promišljanje o našem poslanju koje je potom u naše dane urodilo vidljivim plodom.

Isusov poziv

Isusov nalog koji će uputiti svojim učenicima i koji će ostaviti čitavoj Crkvi je poziv na propovijedanje evanđelja širom svijeta. Taj nalog Crkva je na različite oblike, u vremenima koja su ponekad pogodovala, a ponekad bila veoma nepovoljna, nastojala vjerno izvršavati. Petar naših dana, papa Franjo, više puta je pozivao na izlazak Crkve i to na periferije. Naravno, nisu to samo periferije u smislu predgrađa gradova već i daleki krajevi kao i ona područja života koja su na najrazličitije načine marginalizirana.

Izlazak iz uhodanog načina života i početak nečega novog uočavamo i kod mnogih utemeljitelja redova te brojnih svetaca. Oni, čuvši Božji glas, izlaze iz sigurnosti vlastitoga života i kreću u nove, nepoznate situacije upravo vođeni evanđeoskim motivima. Sveti Franjo je bio sin bogatog trgovca od kojeg je naslijedio veliko bogatstvo. Jedno vrijeme to ga je bogatstvo ispunjalo i živio je raskošno, ali kada je u jednom susretu s gubavcem doživio obraćenje sve je postalo drugačije. Franjo ostavlja bogatstvo, a prianja uz siromaštvo i želi služiti onima koji su na rubu. Za sve mještane je to bilo veliko iznenađenje, ali se u njegovom srcu dogodila preobrazba koja ga je posvema promijenila. On je postao novi čovjek. Napušta sigurnost vlastitoga doma i izlazi u nepoznato, izlazi služiti potrebnima i siromasima jer je spoznao volju Božju.

Naš odaziv na Isusov poziv

I našoj zajednici je bio upućen poziv na izlazak u nepoznato, poziv za odlazak u misije. Izrazito mi je drago da se naš odaziv na ovaj izazov i poziv ostvario u prigodi obilježavanja 75. obljetnice od osnutka naše Provincije (1942. – 2018.) i 150. obljetnice naše Družbe (1869. – 2019.) kao želja da o tim obljetnicama napravimo jedan novi iskorak. U duhu naše utemeljiteljice Majke Margarite Pucher i mi smo odlučile posvetiti se siromašnima i napuštenima. Majka Margarita je osjećala sućut prema siromašnoj djeci. Prihvatila je to kao izazov na koji se osjetila pozvanom odgovoriti, uvjerena da je to za nju Božja volja. Naša utemeljiteljica obuzeta Kristovom ljubavlju pošla je za njim. Potaknuta ljubavlju i samilošću prema siromašnoj i napuštenoj djeci i puna pouzdanja u Božju providnost, hrabro je započela plodonosan rad na odgajanju mladeži.

Slijedeći njezin primjer, i mi trebamo iskazivati sućut ponajprije djeci, mladima, najpotrebnijima današnjice kao i mnogim drugima koji su zahvaćeni različitim siromaštvima. Ljubav nas Kristova potiče da prepoznamo gubavce našega vremena i idemo im ususret. Iskustvo izlaska iz sebe i odlaska drugima doživio je i Franjo Asiški u susretu s gubavcem. To ga je iskustvo potaknulo da Kristovom ljubavlju ljubi braću i sva stvorenja.

U Konstitucijama naše Družbe Školskih sestara franjevki Krista Kralja stoji:  „Karizma Družbe jest: živjeti evanđelje u sestrinstvu iz ljubavi prema Bogu, ujtelovljujući, svjedočeći i navješćujući Kristovo kraljevstvo, u franjevačkome duhu trajnoga obraćenja u službi Crkvi i čovjeku, posebice na odgojnome području.” (Čl. 2).  Tu je u kratkim crtama opisano što karakterizira naše poslanje i što mi kao franjevke u duhu sv. Franje želimo slijediti svojim životom. On je za sve Bogu zahvaljivao i rado naviještao i  propovijedao evanđelje svakom stvorenju.

U skladu s takvim Franjinim stavom na 15. redovitom Vrhovnom kapitulu koji je slavljen u Asizu 2017. godine pod geslom Ljubav nas Kristova obuzima (2 Kor 5,14) u Zaključnom dokumentu smo posvijestile samima sebi da: „Briga za ljude i njihove potrebe od nas traži neprestan povratak vlastitim korijenima, ali i poznavanje onoga što Crkva danas predlaže pred brojnim izazovima. Kao zajednica posebnu pozornost trebamo posvetiti raznim i mnogim vrstama siromaštva današnjice.

Da bismo uspješno ostvarivale svoje poslanje, potrebno je, s jedne strane, posvijestiti temeljne oznake naše samobitnosti i čuvati duhovnu baštinu sestara koje su nam prethodile; s druge strane, zapitati nam se na koji način u ovom trenutku odgovaramo karizmi Družbe, na osobnoj i zajedničkoj razini. Naša je zadaća upoznati karizmu, živjeti je i prenositi, osobno i kao zajednica. Ne smijemo zaboraviti da je karizma dar Crkvi i da nas to poziva na odgovornost.“ (Br. 25). Nalog Kristov i poziv na propovijedanje, naša karizma kao i potreba u svijetu, rodile su ideju koja je, potaknuta molitvom i popraćena milošću sazrijevala i rasla te se ostvarila našim odlaskom u misije.

Vidimo dakle da naše poslanje i odaziv započinje najprije u redovničkoj zajednici gdje svjedočimo Evanđelje onima s kojima dijelimo svakodnevicu, a zatim nas zajednica šalje naviještati Radosnu vijest osobnim i zajedničkim životom (Konstitucije, čl. 49). Svjedočanstvo života prethodi djelovanju, stoga je uvijek potrebno težiti skladu između molitve, zajedničkog života i apostolata.

To znači više se pouzdavati u Božju providnost i odgovarati na znakove vremena hrabro razlučujući, kako su to činile naša Utemeljiteljica i prve sestre. Imati hrabrosti prihvatiti žrtvu i prilagoditi se različitim situacijama. Služiti Gospodinu u radosti i poniznosti poput sv. Franje Asiškoga koji osvjetljava naše danas i pokazuje nam nove putove kojima nam je hoditi da bismo svjedočile njegovu sućut i milosrđe.

Odlazak u misije

Kada je sv. Franjo sklapao sveti savez s gospođom Siromštinom onda je ona zatražila da joj pokaže samostan. „Odvedoše je na jedan bržuljak i pokazašte joj cijeli svijet, koliko ga se moglo vidjeti, pa rekoše: ‘Gospođo, ovo je naš samostan.’” (Sgs 30,63). I Franjo je tako braći pokušao dočarati da je to prostranstvo da je cijeli svijet njihov samostan. Slijedeći te prekrasne Franjine alegorijske riječi i mi sestre franjevke odlučile smo biti raspoložive za potrebe ljudi bez obzira gdje se nalazili jer cijeli svijet je široko polje rada za one koji to žele.

Naša priprema za odlazak u misije je trajala dvije godine: od poziva fra Ivice Perića, misionara iz Ruande da dođemo u Afriku kao i usmenog, a potom i pisanog poziva mons. Paula K. Bakyenge, nadbiskupa Mbarare (Uganda) do našega odlaska 25. listopada 2018. godine. Prije nego što smo išta odlučile napisala sam molitvu za misije i poslala svim sestrama u Provinciji kako bi molile na tu nakanu vjerujući da će nam sve drugo dragi Bog providjeti. Svakodnevno smo molile i Gospodin nam je podario sestre koje su se odazvale krenuti na taj novi put.

Konačnom odlasku sestara prethodilo je nekoliko putovanja u Ugandu tijekom kojih sam tražila mjesto gdje bi se mogle nastaniti. Zajedno sa sestrama iz provincijske uprave odlučile smo se za mjesto Rwentobo u Ugandi i župu sv. Franje Asiškoga Rushooka pri čemu smo imale i suglasnost nadbiskupa Mbarare mons. Paula K. Bayenge. Očigledno je to da smo  takvu odluku donijele tek nakon što su nam se javile sestre koje su bile spremne poći u misije. Dok smo mi za njih pripremale mjesto i prostor, one su se također spremale za polazak. Njihova priprema se pak sastojala od pohađanja tečaja engleskog jezika u Dublinu, duhovne pripreme u našoj provincijalnoj kući u Sarajevu te primanja misijskog križa u katedrali Srca Isusova u Sarajevu. Nakon svih tih priprema 25. listopada 2018. godine tri sestre naše provincije Bosansko-hrvatske Prečistog Srca Marijina i jedna sestra Mariborske provincije u mojoj pratnji krenule su za Afriku, za Ugandu. Bili su to dirljivi i milosni trenuci koji će nam zasigurno kao pojedincima, zajednici, Provincijama i Družbi ostati duboko zabilježeni u povijest.

Oko tri mjeseca boravila sam u Ugandi i pomogla sestrama da se prilagode u svemu onome što je na samim počecima neophodno. Kapelu i kuću smo blagoslovile 10. siječnja 2019. godine. Boravak u misijama je jedno neponovljivo iskustvo koje je vrijedno prenositi drugima jer se isplati život dati za druge, za siromašne i potrebne. Neka taj rad urodi plodovima i Božjim blagoslovom, a na nama je da molimo Gospodara žetve da pošalje radnika u žetvu svoju kako bi se širilo Kraljevstvo nebesko po cijelom svijetu. Sve vas molim da pratite ovaj naš misijski iskorak molitvom, a na poseban način naše sestre misionarke.

(Svjetlo riječi: Nakon što je 2022. godine s. Kata Karadža završila službu provincijske predstojnice, odmah se pridružila sestrama u Ugandi gdje i danas radi.)

(s. Kata Karadža, godišnjak Kalendar sv. Ante 2020.)