Odjeljenje humanističkih nauka i Centar za filozofska istraživanja Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine bili su domaćini znanstvenoga skupa povodom 300. godišnjice rođenja velikoga filozofa Immanuela Kanta. Tijekom dvodnevnoga simpozija Immanuel Kant 1724/2024 Züruck zur selbstverschuldeten Unmündigket / Natrag k samoskrivljenoj nezrelosti, eminentni stručnjaci i akademici okupili su se kako bi zajedno razmišljali o naslijeđu i utjecaju Kantove filozofije na suvremeni svijet. Tim povodom, fra Mile Babić je napisao sljedeći tekst:
Dana 22. travnja navršilo se tristo godina od rođenja velikoga njemačkog filozofa Immanuela Kanta, najvećega moralnog filozofa novovjekovlja. Zasluga po kojoj će Kant ostati prepoznatljiv i aktualan za sva vremena jest sloboda, tj. njegovo poimanje čovjekove slobode. Naime, čovjek koji nije sposoban za slobodno – a to znači za samostalno – mišljenje, nije slobodan, nego nezreo čovjek. Za svoju nezrelost takav čovjek ne može okrivljavati druge, nego isključivo sam sebe: njegova nezrelost izvire iz njegove lijenosti i iz njegova kukavičluka. Njemu Kant poručuje: „Budi hrabar i služi se vlastitim umom!” Ovaj apelativni stav Kant je na latinskome iskazao riječima Sapere aude!, što, doslovno prevedeno, znači: „Usudi se misliti!” Čovjek koji slobodno misli ne slijedi tuđi um, nego svoj vlastiti; čovjek koji slobodno misli ne želi biti ničiji sljedbenik i ne želi imati sljedbenike. Danas je u cijelom svijetu ljudska nezrelost postala masovna pojava: ljudi se naprosto boje svoje vlastite slobode te osjećaju veliki strah od nje. Zbog toga je u svijetu života odavno zavladao masovni konformizam, uočljiv i kod nas na svakom koraku: stalno namještenje ne možeš dobiti ako nisi nečiji sljedbenik, slijepi pristaša, trabant i ulizica. Sljedbenici su nasilni, jer su slijepi, a slijepi su zato što su se odrekli svjetla svoga vlastitog uma.
Vrhunac Kantove mislilačke originalnosti očituje se u njegovoj tvrdnji da kategorički imperativ, odnosno bezuvjetna moralna zapovijed, izvire iz čovjekove slobode. Sloboda je, dakle, stvarni temelj svih bezuvjetnih moralnih zapovijedi. Ovu istinu Kant izriče sintagmom ratio essendi, što znači da je sloboda pretpostavka bivstvovanja bezuvjetnih moralnih zapovijedi. Jasnije rečeno, što je veća i dublja čovjekova sloboda, to je veća i dublja njegova odgovornost. Danas je u svijetu malo slobode, pa zbog toga i malo moralne odgovornosti. Nadalje, vrhunac Kantova humanizma očitovan je u njegovoj tvrdnji da svako posjedovanje bilo kojega oblika moći kvari čovjekovo slobodno mišljenje, odnosno onemogućuje njegovo slobodno rasuđivanje. Koliko je ovo važno najjasnije ćemo uvidjeti ako njegovu poziciju usporedimo s pozicijom starih Grka, na primjer, s Platonom. U vizuri starih Grka, čovjekovi grijesi ili zli čini nastaju zbog nedostatka pravoga znanja, odnosno zbog pogrešnoga ili manjkava znanja. Platon je, kako znamo, htio da filozofi postanu kraljevi, da oni vladaju, zato što imaju pravo znanje. A Kant na ovo odgovara da posjedovanje bilo koje moći kvari čovjekovo rasuđivanje. Težnja za moću ili volja za moću uništava danas, pred našim očima, slobodu u svijetu i odvodi cijelo čovječanstvo u samouništenje.
Stoga je danas, u našem vremenu i u svijetu kakav jest, životno važan Kantov humanistički i kozmopolitski princip koji glasi: „Ako želiš mir, čini pravdu”, što ga je Kant na latinskome iskazao riječima Si vis pacem, para iustitiam. Mir se, dakle, u svijetu uspostavlja pravdom. A u današnjem svijetu vladaju dvije krajnosti: egoistički individualizam u zapadnom i američkom svijetu te egoistički kolektivizam u nekadašnjim socijalističkim zemljama i u nedemokratskim državama diljem svijeta. Danas nam je najviše potreban hrabar i odlučan obrat od volje za moću, od libido dominandi (kako je govorio Nerkez Smailagić) prema ideji bratstva i sestrinstva svih ljudi, odnosno prema viziji „pobratimstva lica u svemiru” (kako je to pjesnički iskazao Tin Ujević). Spomenuo bih još i specifičnu razliku koja Kanta, na njegovu korist, odvaja od ostalih prosvjetitelja: njegovo uvjerenje da zlo kao mogućnost pripada bîti slobode, a to znači da je zlo čovjekova osobina i da od zla nije pošteđen nitko – ni pojedinac, ni kultura, ni epoha. Da ne bi prevladala iracionalna želja koja uvećava zlo, okupili smo se na ovom simpoziju kojim želimo afirmirati Kantov humanistički i kozmopolitski princip, a time i mir u svijetu.
